KNJIGA O ATLETIČARKI

Samia Yusuf Omar, mala ratnica koja je trčala za slobodu

 Getty images
 

Svaki dan neke od tih ljudi proguta more. O njima više ni novine ne izvještavaju. Ljudi brojevi, utopljene izbjeglice, kako vrijeme prolazi, medijima su prestali biti zanimljivi čak i kao - brojevi. Pišemo o kojem od njih tek kad neka od tih priča obećava dramatičnošću. Kad je iz minula života utopljenika (bilo) lako anticipirati veliki uspjeh, vrhunski talent, vidjeti sve ono što bi se dogodilo, da nesretnjak, pokušavajući se domoći Europe, nije skončao u Sahari ili da je uspio prijeći Sredozemlje; da se, to što je moglo biti, doista, i dogodilo...

Ovo je priča o jednoj od njih. Somalijskoj atletičarki koja je svojim talentom, beskrajnom upornošću i posvećenošću, mogla pokoriti svijet. Samia Yusuf Omar (21) utopila se pokušavajući se, u prekrcanom brodu koji je krenuo s libijske obale, domoći talijanske Lampeduze.

Udavila se u Sredozemnom moru u travnju 2012., nakon što je gotovo završila svoje putovanje, dok je neuspješno pokušavala dohvatiti užad bačenu s talijanskog broda. Da nije, vjerojatno biste o njoj slušali kao o osvajačici olimpijske medalje u nekoj od trkačkih disciplina. Makar je umrla u travnju, tek je u kolovozu, za Olimpijade u Londonu, te 2012., svijet saznao da se utopila djevojka kojoj je publika, vidjevši ju onako suhonjavu i naslutivši koliko je borbe iza trkačice koja iz ratnog Mogadišua stigne na Olimpijadu, zdušno pljeskala u Pekingu, 2008. Tad 17-godišnjakinja, u crnim tajicama što sežu ispod koljena i majici nekoliko brojeva prevelikoj, u utrci na 200 m je u kvalifikacijskoj skupini stigla uvjerljivo posljednja. No, bio je to briljantan rezultat za trkačicu koja je gotovo bez ikakva formalnog treninga uspjela stići na taj stadion, među najbolje atletičare svijeta.

Kao djevojčica provela je godine trčeći kriomice noću, za vrijeme policijskog sata, trenirajući pod burkom, svakim svojim treningom izlažući se mogućnosti da ju dohvati fundamentalistička policija u njezinu rodnom Mogadišuu.

Trčanje je osjećala “u krvi”

U nas je nedavno objavljena knjiga “Nemoj mi reći da se bojiš” talijanskog autora Giuseppea Catozzelle (Disput, prijevod Anita Vuco). Pisana u prvom licu, na temelju razgovora što ih je Catozzella vodio s rođacima i poznanicima Samije Omar, pokušavajući rekonstruirati život djevojčice koja je trčanje toliko voljela da je usred rata u Somaliji, u doba kad u Mogadišuu vlada fundamentalistička teroristička organizacija Al-Šabab, koja preko noći uvodi gotovo šerijatski zakon, nameće burke, brade, brani glazbu, svakim svojim treningom prkosila režimu. Trčati je počela kao dijete, jer je to “osjećala u krvi”. To je bio njezin način da se bori za slobodu koja je svima, ženama pogotovo, u toj zemlji poharanoj ratom, brutalno oduzeta.

Catozzella je za ovu knjigu 2014. osvojio nagradu Premio Strega. Talijanima je, ali i čitavom svijetu, približio ljude koji u prekrcanim brodovima plove Sredozemljem, moleći Europu da otvori svoja vrata.

“Nemoj mi reći da se bojiš” bio je jedan od najvažnijih izdavačkih događaja u Italiji u posljednjih nekoliko godina. Osim što je knjiga preko noći postala bestseller, samo u Italiji prodano je 200.000 primjeraka, prevođena je i objavljena u najvećih svjetskih izdavača, roman je uvršten i na popis lektire u školama u Italiji, ali i u nekim drugim zemljama. Catozzella je imenovan veleposlanikom UN-a za izbjeglice i ambasadorom dobre volje UNHCR-a. U poruci koju je preko prevoditeljice knjige, Anite Vuco, Catozzella uputio hrvatskim čitateljima, među ostalim stoji: “Ne prođe ni dan a da ne primim makar jedno pismo u kojem mi ljudi govore koliko je priča o Samiji pridonijela razbijanju predrasuda koje su u njima bile ukorijenjene… Tu leži snaga ovog romana”.

U početku je Samia Omar trenirala s najboljim prijateljem, Alijem. Oboje su bili djeca. On Darod, ona Abgal, pripadnici dvaju klanova koji su se zaratili osam tjedana prije njihova rođenja, u ožujku 1991. “Na putu kući opsjedala me misao da možemo naletjeti na patrolu Al-Šababa. Stoga sam se koristila tehnikom koju me naučila sestra Hodan kad sam bila još sasvim mala… nevidljivošću. Postupak je bio jednostavan: ako vjeruješ da si nevidljiv, objasnila mi je Hodan, onda to uistinu i postaneš. Na taj smo se način kretali po gradu, bila je to tajna u koju smo i Ali i ja uvijek polagali nade kada smo trčali tijekom policijskog sata…”, opisuje Catozzella, dajući Samiji glas u knjizi.

U svijetu u kojem je ženama mnogošto zabranjeno, Samiji je velika potpora bio otac. “Ti si mala ratnica koja trči za slobodu… ako stvarno u to vjeruješ jednog ćeš dana predvoditi oslobađanje somalskih žena od ropstva u koje su ih stavili muškarci. Bit ćeš njihova vodilja, mala moja ratnice”, govorio je, darovavši joj, kad je navršila deset godina i pobijedila na lokalnoj utrci - nove tenisice. Ona koja je obuću nasljeđivala od starije braće, tad mu je obećala da će sa 17 godina trčati na Olimpijadi. I tako je i bilo.

Na sebe je Samia privukla međunarodnu pozornost na Olimpijadi u Pekingu 2008. Makar je, u odnosu na konkurenciju imala izrazito slab rezultat (prošla je kroz cilj gotovo deset sekundi nakon prvoplasirane Veronice Campbell-Brown), znajući kontekst iz kojeg dolazi, bio je to zapravo zapanjujuće moćan nastup. Mnogi su novinari tražili intervjue. Stidljiva, na pitanja bi odgovarala samo jednom ili dvjema riječima. Kad su je zvali s BBC-a, nevoljka razgovarati, pretvarala se da je linija loša i da ne čuje novinara, potom polagano spustila slušalicu.

“Stigla sam posljednja, ali unatoč tome, dogodilo se nešto nevjerojatno. Za manje od deset minuta novinari iz čitavog svijeta sjatili su se i oko mene. Sedamnaestogodišnjakinja mršava kao čačkalica, koja dolazi iz ratom poharane zemlje, u kojoj nema ni stadiona ni trenera, ipak se bori svim snagama i stiže posljednja. Savršena priča za zapadnjačku svijest, shvatila sam to toga dana…”, kaže Samia u Catozzellinoj romansiranoj biografiji.

Nakon povratka iz Pekinga u Somaliju život joj postaje još teži. Žene iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Afganistana, Irana šalju joj brojna pisma podrške, muslimanke u njoj vide junakinju. Fundamentalisti Al-Šababa je počinju držati otvorenom prijetnjom. Još godinu dana trenira polugladna, bez trenera, pod burkom, na terenu unakaženom granatama. U Mogadišuu upoznaje američku novinarku Teresu Krug koja je uvjerava da mora otići u Etiopiju, nudi joj da je tamo upozna s dobrim trenerom.

Između ljutnje i divljenja

Samia odbija. “Ni za što na svijetu neću napustiti hooyo (majku), braću, sestre ni svoju zemlju. Jednog ću dana pobijediti na Olimpijadi, ali kao somalska i muslimanska žena. Putem televizijske kamere obratit ću se čitavom svijetu i priopćiti što znači boriti se za slobodu bez ikakvih sredstava”, opisuje njezine osjećaje Catozzella.

“Volim Somaliju, ali u mojoj zemlji nema mira. Da je tamo mir, bilo bi to najbolje mjesto na svijetu. Voljela bih, umjesto negdje drugdje, živjeti u Somaliji”, kazala je Samia jednom prilikom novinarki Teresi Krug.

Veliki uzor bio joj je sunarodnjak, trkač Mo Farah, koji je kao dijete, s obitelju, emigrirao u Veliku Britaniju. Njegovu je fotografiju držala pokraj kreveta, u nju gledala tražeći inspiraciju, moleći se da izdrži i, preprekama unatoč, nastavi trčati. Farah je napustio Somaliju, ona to nije željela. Tvrdoglavo je htjela trčati u Somaliji. O Farahu Samia razmišlja na sljedeći način: “Često su pristizale vijesti o njegovim pobjedama i talentu. Svaki put kada bih na radiju u Taageereovu baru čula nešto o njemu, osjetila bih čudan grč u želucu, nešto između ljutnje što je pobjegao i beskrajnog divljenja, toliko silnog da sam maštala o tome da budem kao on”. Kolikogod bio veliki u njezinim očima, ipak mu zamjera što je napustio Somaliju.

S očevim dopuštenjem, koji ju prati i čuva od fundamentalističke policije, Samia trenira noću, u Mogadišuu, na stadionu Cons. “Istini za volju, bili su to jedini trenuci u kojima se nije riskiralo ništa, iako je vani bio mrkli mrak, a večernji policijski sat već je odavno donio spokoj našim ušima. Kretala sam od kuće oko jedanaest i za otprilike pola sata, trčeći prekrivena burkom što skrovitijim uličicama, stizala na stadion. Provlačila sam se kroz jednu od rupa u ogradi, prelazila čistinu pred blagajnama, preskakala nisku kapiju koja je vodila prema središnjem hodniku i odatle ulazila unutra.”

Jedina zemlja koju je Samia posjetila prije kineske olimpijade, jedina međunarodna utrka na kojoj je sudjelovala, bila je u Džibutiju. Tamo stiže autobusom, nakon cijelog dana vožnje, karta stoji 60 američkih dolara, za što je radila i štedjela mjesecima. “Izašla sam iz autobusa s čudnim osjećajem da se nalazim u zemlji u kojoj vlada mir. Nije mi se činilo mogućim da na stanici nema naoružanih stražara, da nema ni traga puškama ili maskirnim uniformama, pa čak ni rupama na zidovima.”

Nakon Olimpijade u Pekingu, sanja igre u Londonu, njezin je cilj 2012. osvojiti medalju. Nastavila je trčati u teškim, gotovo nemogućim uvjetima. Trčanje je za nju više od trčanja. Odustati od trčanja za Samiju Omar značilo je kapitulirati u ljudskom smislu, pokazati da su islamski fundamentalisti koji su zaposjeli njezin grad i oduzeli im pravo na, kako je govorila, “normalne živote” - pobijedili. Nakon nekog vremena, doživjevši osobnu tragediju, izdaju najboljeg prijatelja koji je postao fundamentalistički borac i sudjelovao u ubojstvu njezina oca, prisiljena je napustiti Somaliju. Uz pomoć novinarke Tereze Krug odlazi u Etiopiju, susjednu joj zemlju, poznatu po vrhunskim uvjetima koje taj kraj prirodno daje za treniranje trčanja. No, u Adis Abebi još joj je teže, gotovo nemoguće trčati. Njezin trener ne može joj omogućiti treninge dok iz Somalije ne stignu dokumenti kojima se potvrđuje da je atletičarka iza koje stoji nacionalni Olimpijski odbor. Samia zna da dokumenti neće brzo stići, prvih šest tjedana nije joj uopće dopušteno trčati, iza toga počinje ponovno, očajna, kao i u rodnoj Somaliji, trenirati noću, potajno. “Ponovo noću. Ponovo sama. Još usamljenija nego prije.”

Odlazak na putovanje

Konačno se odlučuje za Putovanje, kako Somalijci nazivaju iscrpljujući, ilegalni put u Europu. Sanja doći do Finske, gdje joj je sestra, i pronaći dobrog trenera. “Otići negdje gdje ću moći raditi sve kao normalna osoba, obična djevojka… Morala sam otići. Bio je to jedini način da se kvalificiram na Olimpijske igre u Londonu i pokušam pobijediti. … Bio je 15. srpnja 2011., upravo sam navršila dvadeset godina i imala sam još jednu godinu vremena da se kvalificiram na Olimpijske igre.” U očajnim uvjetima putuje Afrikom, prevaljuje Saharu, naposljetku stiže do Libije. Bila je uvjerena da će jednog dana pobijediti na Olimpijadi i predvoditi pobunu islamskih žena. Iscrpljena putovanjem na prekrcanom izbjegličkom brodu, gladna, žedna, umrla je u vodama Sredozemlja, ne mogavši, nakon havarije, više plivati prema talijanskom brodu.

Da je preživjela izbjeglički put prema Europi, Samia Yusuf, uvjerena sam, postala bi nova Malala, ikona borbe za prava žena u islamskom svijetu. Pamtim kako je vladao tajac, duboki respekt u Europskom parlamentu u Strasbourgu kad je Malala 2013. dobila Saharovu nagradu za borbu za ljudska prava. Onako sasvim sitna, a silno moćna, stajala je ta pakistanska djevojka koja se oduprla talibanima, pred golemim auditorijem i posve jednostavnim riječima Europljanima poručila bitne stvari. Hoće li se i jedan od tih, više od 700 zastupnika, sjetiti u travnju komemorirati obljetnicu pogibije Samije Omar, izvjesiti njezinu fotografiju na vidno mjesto usred te Europe u koju je Omar polagala nade?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. veljača 2023 20:32