VELIKI INTERVJU

Saša Šekoranja: ‘Mrzim vjenčanja. Ne radim to više. Te mladenke znaju biti vrlo naporne‘

Saša Šekoranja i Dobroslav Silobrčić
 
 Darko Tomaš/Cropix
‘Odvratan postaje ovaj grad, ali ne mogu zamisliti da živim negdje drugdje‘

Saša Šekoranja je umjetnik. Diplomirao je Akademiju likovnih umjetnosti. U Zagrebu. Slikar je. Dizajner je. Poznat je po savršenim cvjetnim aranžmanima i buketima. Ali je i scenograf i projektant. Majstor interijera, sa svojim partnerom Deanom Franićem. Graditelj je kuća, domova. Stvarno je talentiran. I, vrlo jednostavna i čestita osoba. Govori istinu, ima čudesnu intuiciju. Veseli se svom radu. Radi cijeli dan. Sretan je i duhovit. Momak u najboljim godinama. Stanuje u centru grada, iznad izvrsne voćarne. Ne pije i ne puši. Ne vozi auto. Voli Istru. Voli šetati. Ne zna kuhati. Voli jesti. Zapravo, Saša Šekoranja je izvanredna osoba.

Točni ste.
- Ja sam uvijek točan.

Otkad počinje vaš interes i štovanje cvijeća?
- Oduvijek sam imao papir i olovku pa sam crtao i uz to kopao po vrtu, sadio, reckao cvijeće. Bio sam fasciniran cvijećem. To je zapravo počelo kao igra. Nema tu puno promišljanja. Radim intuitivno. Oduvijek i danas. Baka je imala u vrtu nevene. Baka bi ih posijala i neveni su počeli ubrzo rasti. To je bila magija, za mene. Naočigled su rasli. Fascinantno. U to vrijeme sam htio biti - seljak. Kopao sam zemlju. Kad bi nam god došli prijatelji, ja bih rezao cvijeće i napravio velike bukete, a oni bi ih odnosili doma. Sretni.

Otrovno cvijeće?
- Postoji. Ali ne zamaram se ni simbolikom, ni otrovima. Zapravo, ima jako puno otrovnog bilja. Dok sam studirao slikarstvo na Akademiji, otvorio sam malu galeriju slika. Slike su se ubrzo rasprodale, ostala je u galeriji samo jedna stara bakina prazna tegla od krastavaca. Stavio sam u nju cvijeće. Došao je neki čovjek i htio kupiti tu cvjetnu teglu. Prodao sam mu je i shvatio da mi je draže to raditi nego slikati. U to vrijeme Akademije radio sam neke kič slike, to je bila vježba kako bih uopće naučio slikati, naučio ruku povezati s platnom. Danas u cvjećarnici prodajem i slike, ali svoje.

Ovih dana su Svi sveti, Dušni dan. Postoji adekvatno cvijeće za to vrijeme žalovanja…
- Naravno.

Postoji li cvijet s crnim laticama?
- Ne. Pokušavaju ga uzgojiti, ali nisu, do sada, uspjeli napraviti crni, baš crni cvijet. Toga nema u prirodi. Uspjeli su uzgojiti tamni bordo, tamno ljubičasti, tamno crveni, ali ne i crni. Cvijet je vesela biljka. Sasvim crni priroda nije napravila.

image
Darko Tomaš/Cropix

Radite s mnoštvom klijenata, mnoštvom zahtjeva… Jeste li kad odbili klijenta?
- Da. To je privilegij, moj. To mi se događalo u radu interijera, u scenografijama… S nekim ljudima se ne "poklopim", pa ih odbijem. Umjetnik ima pravo na to. Često sam odbio klijente, jer raditi nešto što mi ne ide - ne radim. Radim ono što mi ide i u tome sam dobar. To je sreća.

Kako se ponašaju klijenti koje odbijete?
- Grdo. Zakvače se sa mnom. Sjećam se, tek je nastala samostalna Hrvatska pa su Tuđmanovi suradnici došli kod mene, htjeli da im okitim bor, napravim hrpu aranžmana… Ja sam im rekao: "Ljudi, prekasno ste došli. Ne mogu". Oni su rekli: "Ali mi bismo kupili sve ovo što imate u cvjećarni" (koja je tada bila u Ilici). "To je sve naručeno, ne možete", velim ja. Oni nastavljaju: "Izvagat ćemo to cvijeće i platiti vam ga kao da je od zlata". Uglavnom, nisam zaista mogao, bila je ludnica tada. Napravio sam im nekoliko manjih aranžmana, tek. Nisu baš bili jako sretni. Svašta se događa… Ali kad vidim da je nekome baš jako stalo do mog rada s cvijećem, onda ipak popustim.

Poneko cvijeće se jede? Ja sam, kao dječak, jeo pohanu akaciju. To je jako fino.
- Da, da. Jede se. Pohana akacija, pohane tikve, dragoljub se meće u salate, on ima tek po hrenu. Cvijet je sam po sebi vrlo dekorativan, ja ga znam upotrebljavati na dekorativan način, ali ga znam i negirati kao cvijeće pa ga prikazujem kao umjetnost, kao art. To je teži način, ali meni je privlačniji. Slažem kompoziciju, slažem boje, slažem odnose, proporcije i napravim savršeni buket. Zato me i cijene.

Simbolika cvijeća?
- Nije mi nikad bila bitna. Nametnuto nam je da je krizantema cvijet za groblje, da je karanfil cvijet koji nije baš ljubljen u puku, ima krivu konotaciju. Ne smatram neki cvijet za groblje, neki cvijet za ljubav, neki cvijet za komunizam…Ali kod nas je tako. Sad će kupovati cvijeće za mrtve - krizanteme. A krizantema je toliko lijepa, u Japanu je slave kao Kraljevski cvijet. Mi ne. Nitko nema krizanteme u vazi, doma. Samo ih ima na groblju. Suludo.

Vi radite s mrtvim cvijećem, rezanim, odrezanim…
- Da, to je mrtvo cvijeće.

Ono brzo vene…
- Pa, to je najljepše. Ta prolaznost je najljepša. Ta mijena u prirodi. Možda sam se toliko vezao za cvijeće upravo zato što se stalno mijenja. Predivno je vidjeti proljeće, prve šafrane, prve đurđice, zatim jesen s tim divnim žutim lišćem, to me fascinira. Promjena. Bilo bi strašno dosadno da imam u sobi stalno istoizgledajući cvijet. Plastični? Stvarno grdo. Mijena me inspirira. Na primjer, vozim se u autu neki dan, iz Istre u Zagreb. Ja ne znam voziti, sjedim i gledam van. Slušam muziku i gledam te šume koje sada žute. To me podsjeća na 17. stoljeće sjajne francuske tapiserije. Sad radimo jednu betonsku kuću, tu u studiju projektiramo. Mislim ja, tu šumu trebam unijeti u kuću i metnut ću tapiseriju na beton, na tapiseriju ću metnut Knifera. Tako nastaju stvari, jedno na drugo, kontekst je najbitniji. Kontekstom ne slijedim neku ideju iz povijesti ili po protokolu, nego razmišljam kako da neki cvijet pomaknem tako da bude intrigantan.

image
Darko Tomaš/Cropix

Kako izgleda vaš stan?
- Grozno. To je poput nekog laboratorija. Prošle nedjelje sam slikao Josipu Lisac koja je došla u moj stan. Išla je u WC i poslije u kuhinju pa rekla: "Joooj, gdje sam ja to, otpale su ti pločice, imaš štednjak gori nego moja baka u Hlebinama". Naime, ja nemam ništa luksuzno, ništa pretenciozno, to je zaista laboratorij u kojem slažem vrijedne i nevrijedne stvari. Ne želim biti opterećen tim nekim lažnim vrijednostima da imam neku skupu kuhinju ili skupi komad namještaja. Za mene je sve jednako vrijedno. Bezvrijedna flaša uz neku vrijednu flašu. Stavljam jednu uz drugu. Tako tretiram i stan. Ja u stanu i slikam, imam prostran stan, štafelaje u nekoliko soba… Jedno vrijeme su u svim sobama bili kristalni lusteri - pa me onda prošla ta faza. Ne opterećujem se je li nešto kič ili je nešto dekorativno. Ja radim dekoraciju, jer je obožavam. Danas je nekakav stav prema minimalizmu, ali je ne mislim tako. Minimalizam može postati najveći kič kad je pretenciozan.

Znači stan je neuredan?
- Ne, ne. Bila je velika gužva, onda je došao ovaj potres pa je trebalo raščistiti, zidove popraviti. Ja sam bio u vrijeme potresa u Svetom Lovreču u Istri pa je u stan došla moja asistentica Nina i sve je makla iz stana. Potpuno se promijenila scena. Bilo je fantastično, bez zastora, bez ičega. Poluprazan je stan i sada, na primjer. Lijepo izgleda. Lijepo je svjetlo, jedna velika biljka, puno radnih stolova. I krevet. Krevet mi je glavna stvar u stanu. Čim dođem u stan, skinem se u svoju spavaću košulju…

Nemate pidžamu?
- Nemam. Imam spavaću košulju, dugačku noćnu košulju i - legnem u krevet. Vidim nekoliko soba iz kreveta. Svi koji dođu u stan, sjednu oko mene, oko kreveta, U krevetu razmišljam, crtam. Obično oko jedan sat odem doma, poručam i legnem u krevet. Ne spavam, nego radim u krevetu nekoliko sati poslijepodne. Promišljam, dosađujem se, snujem. I tako barem do pet sati popodne, a klijentima kažem, ako me zovu: "Nikako ne mogu do pet sati, na važnom sastanku sam".

Cvijeće i muzika su vezani?
- Sve je vezano. U muzici sam staromodan. Slušam Josipu, Arsena, Gabi… Jako ih volim. Nisam uopće moderan u glazbi.

Imate li alergiju na neki cvijet?
- Imao sam alergiju. Prošla je. Imao sam alergiju na trave. I na jagode. Godinu dana nisam jeo jagode. I potom sam namjerno pojeo kilu, možda dvije kile jagoda i - niš mi nije bilo. Prošlo je. Imao sam i alergiju na neki čaj. Nina mi napravi čaj, popijem ga i nateknu mi oči. Odmah sam otišao na preglede doktorima, raznim. Ustanovili smo da sam alergičan na med koji je Nina stavljala u čaj. Prestala je.

Cvijeće je tek jedan vid vaše umjetnosti. Vi ste akademski slikar…
- Jesam. Evo tu u studiju su moje dvije slike, pa Kožarić, Šutej, Picelj. Sviđaju vam se?

Da… Napravite izložbu svojih slika…
- Ma, imao samo odmah nakon završene Akademije. Ne da mi se sada. Svaki dan sam izložen u dućanu u Dežmanovoj… Ne želim više biti izložen. Imao sam izložbu i u Muzeju za umjetnost i obrt, u čak devet prostorija. Vrlo posjećenu. Ali, ja uopće ne razumijem te naše galerije: galerija bi trebala biti umrežena s drugim galerijama u zemlji pa da izložba gostuje po cijeloj Hrvatskoj, pa, barem, i do Ljubljane. Ovako kako se radi to nema svrhe. Izložbe moraju putovati. To je važno.

Vi i vaš partner Dean Franić imate poseban dar za uređenje interijera…
- Radili smo hotel Adriatic u Rovinju, sad radimo nekoliko privatnih kuća, lokala, kina…

Zaista ste izvrsno napravili Boutique kino Kaptol u Zagrebu i pripadajući mu kafić…
- Hvala. Radimo različite interijere. Taj hotel Adriatic u Rovinju smo fantastično ostvarili.

image
Darko Tomaš/Cropix

Čudesna Majka Tereza vam je u rodu?
- Da, u nekoj smo vrsti srodstva, kumstva, ne znam točno. Moram pitati Lili. Lili mi je mama. Majka Tereza je jednom došla u Župu Svetog Vinka u Frankopanskoj u Zagrebu, gdje sam ja išao na vjeronauk. Na Uskrs je došla kod nas na doručak. Pojela je polovicu kuhanog jajeta i stavila u vrećicu ostalu hranu. Rekla je da će nahraniti siromašne koji dolaze pred crkvu. I, otišla. Sjajna osoba. Imao sam tada osam godina.

Zagrebačko ste dijete…
- Jesam. Ja sam Hrvat, a imam i slovenske, makedonske, albanske, grčke i francuske pretke. Tako su mi rekli, ali nisam to nikada istraživao. Drago mi je da sam mješanac. Kod pasa, divim se gracilnosti hrta, kao opozitu sebi, ali da uzimam psa, izabrao bih mješanca.

Živite sami?
- U principu - da.

Nemate li ženu ni djecu?
- Nemam. Nemam ni mačku ni psa, ni kornjaču ni pticu.

Imate svoj credo?
- Ne razmišljam puno o tome. Intuitivno reagiram. Ako razmišljam previše - onda se stvari zakompliciraju. Ne koncentriram se na svoje pogreške, uzimam ih kao jednu školu…

Volite ovaj grad, Zagreb?
- Da. Ali, sve manje.

Zbog čega?
- Pa, odvratan postaje ovaj grad. Ali, ne mogu ni zamisliti da negdje drugdje živim. Volio sam ga jako, ali sve je gore i gore. Nakon potresa samo ružne stvari izlaze … Gomile smeća po ulicama, smrad, ljudi su turobni, oronule fasade, naprosto – to nije grad koji bi trebao tako izgledati. Uvijek radim tako da nešto pridonesem. Sve što radim. Bila bi laž da kažem: ja ovo slikam zbog sebe. Sve što radim, radim da bih se producirao, izložio i pokazao. Kad idem skakati u more u Istri, zanima me da me drugi vide, ako dobro skačem. Ne skačem zbog sebe. Mogu ući u more na puno ugodniji način, lakšim putem. Ali - ja skačem. Sve se to nekako reflektira: hoću živjeti u lijepom, hoću da je moj stan lijep, da je moj haustor lijep, da je ulica lijepa i da je cijeli grad lijep. To želim i to radim. Ljepota grada bi nam svima dala "krila" da možemo bolje živjeti. Mnogi će reći: on to može. Ali, ne moraš kupiti Šekoranja buket, možeš otići u šetnju i nabrati obične trave i napraviti prizor na stolu. Nije ljepota u imanju. Stvar je u glavama, u ljudima koji su odabrali da krizantema bude cvijet za mrtve. Ne gledaju u njoj ljepotu, nego gledaju krivi simbol. Ovaj grad bi trebao procvasti. Mislim, možda ima nade…

Nakon ovog solilokvija, mislim da biste se trebali kandidirati za gradonačelnika Zagreba.
- Ma, ne. Ne bih ja to znao. Ja znam ovo što radim. Ovo stvarno gadno vrijeme, ova korona, potres… Znate, ja sam inače jako hipohondričan. Užasavam se tog virusa. Usput, trebao sam smršaviti, pa sam se – zdebljao! Sve krivo radim. Prije dvije godine nisam mogao ni pomisliti na sve ovo što je događa. Pa ovaj Trump… to je suludo. Ne vidim nikakvo svjetlo na kraju tunela… Istina je sve što govorim. Ja bih stvarno volio da ovaj grad postane lijep. Kad mislim na Zagreb, mislim na nešto lijepo. Kao kad uzmeš poeziju Wislawe Szymborske, metneš je na prsa pa onda - ozdraviš…

Pa vi grad činite ljepšim…
- Da. Pokušavam. Detalji čine grad ljepšim. Nema više obrta u gradu, nema majstora, fali mi da čujem taj zvuk kako netko popravlja cipele… danas se ništa više ne popravlja, sve se baca u smeće. Stara pokrpana zdjelica je vrednija od nove zdjelice. Stara ima svoju priču… Volio bih surađivati s nekim obrtnikom, ali nema ih više. Šteta.

Politika nije vaša tema?
- Neee.

Nemate ni suprugu ni djecu ni mačku ni psa, ipak, nekog, privatno - volite?
- Da.

Idete li često doktorima? Rekli ste da ste hipohondar…
- Da. Idem.

image
Darko Tomaš/Cropix

Pa, niste predebeo momak…
- Hahahaha. Jesam. Ja sam u životu već skinuo i dobio čitavu tonu. Znam sve o tome kako treba. Ali, to je neka vrsta obrane, kad mi krene stres, onda počnem jesti. Da, idem doktoru, ne znam kako se toga riješiti. Zovem doktora, idem, vadim krv, idem na razne preglede. Sad je korona pa ne idem nikuda. A, ni doktori ne idu doktoru. Trebao bih ići na kolonoskopiju, nazovem doktoricu, ona veli: "To ti je pametno". Pitam, jesi li ti išla na kolonoskopiju, a ona mi veli: "Nisam, ja se toga bojim!". Oni koje to rade ne idu na takav pregled. Bolje ne tražiti vraga… ne idem ni ja.

Zarada?
- Nije to samo stvar zarade, ima tu i užitka i umjetnosti. Mijenjao sam postav svojeg dućana u Dežmanovoj, ponekad, i nekoliko puta dnevno. Ljudi su prolazili, dolazili, ili samo gledali. To je stvar neposredne komunikacije s ljudima. To mi je bila velika pohvala. Ako nešto radim što druge inspirira, to je ono pravo. Nije samo stvar uzeti, prodati, zaraditi. Treba biti sugovornik u gradu. Govoriti svojim jezikom - koji znaš. Tu je moja tajna.

Ali, usput i zaradite… dobijete novac.
- Pa, naravno. Jako volim novac. Volim komociju. Njime ostvarujem svoje planove i projekte.

Jeste li se ikad kupali u Savi?
- Nisam. Znam da je bilo kupalište na toj divnoj i brzoj rijeci. I Babinjak. Zagreb je propustio izaći na tu krasnu rijeku. Ludo je što ovaj grad ne živi na rijeci. To se jednostavno ne događa. Ne znam zašto. Što ima grad? Centar? Onaj Cvjetni trg gdje se svi ljudi skupljaju i pokazuju, imaš onu Ilicu koja izgleda stravično. Izgleda užasno. Treba izbaciti tramvaj iz nje.

Imate li mana?
- Moj deda je govorio: tko mi nađe manu, da mu jebem nanu. Hahahaha. Imam tisuću mana. Zajeban sam. Hoću sve kontrolirati. Nemam strpljenja, hoću sve jako brzo. Puno jedem, debeo sam. Najveća mana mi je, možda - nestrpljivost. Velika nestrpljivost. Hoću odmah, ne mogu pričekati do sutra. Sad, sad, sad…

Ogledalo je važno u vašem poslu?
- Jako važno. Kad radim buket, radim ga pred jednim velikim ogledalom. Uvijek gledam taj buket koji slažem - u ogledalu. Tako imam odstojanje. Ruke su prekratke za to. Veliki buket ne mogu sagledati. Mali mogu. Kod slika se mogu odmaknuti, a za ogroman buket mi je potrebno ogledalo. Slažem ga u ogledalu.

Organizirali ste vjenčanja.
- Mrzim vjenčanja. Ne radim to više. Te mladenke znaju biti vrlo naporne. I nije to jako kreativno: sve te mlade hoće ono što su već negdje vidjele. To je stereotipno i dosadno. Bijele hortenzije, bijeli božuri, bijeli veliki buketi, mlada u bijelom, bijela torta. To mi nije izazov. Ali, to je jako dobra lova. Ipak, odustao sam, iako je to odbijanje klijenta. Imao sam tek par klijentica koje su stvarno bile super, prepustile su da ja sam o svemu odlučujem. Tada je ispalo sjajno.

Dolaze li vam snobovi?
- Ima jako puno snobova. Pa kaj, to nije loše, nek' budu snobovi. Nek budu različiti.

image
Darko Tomaš/Cropix

Jeste li skupi?
- Ovisi. Nekima jesam, nekima nisam. Mislim, ustvari, da nisam skup. Mislim da bih trebao biti još skuplji.

Strah vas je ovog vremena?
- Panika me hvata. Neke stvari koje prije uopće nisi cijenio, postaju sada jako važne. Na primjer - sloboda. Sloboda koju smo imali - nismo je bili svjesni. Uvijek sam zamišljao smak svijeta: rasprsnut će se sunce. Ali, ne. Neki nevidljivi virus dođe i napravi smak svijeta. Ubije sve živo na zemlji.

Kakvi ste bili u pubertetu?
- Dobar. U pubertetu sam volio Lepu Brenu. Bio sam fasciniran Lepom Brenom. Pametna je.

Jeste li bili kod Pape?
- Ne. Uopće ne idem u crkve. Ali ovaj Papa je dobar papa, nekako mi se sviđa. Mijenja stvari…

Kako se osjećate sada?
- Dobro. Sloboda, zdravlje i hrabrost su mi bitni.

A, možda se bliži smak svijeta…
- Pa dobro, bude li - barem da nešto veliko doživimo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2023 06:05