NOVI ŽIVOT NA KRKU

SENDI I THOMAS TÄTZSCH ODSELILI SE U MALINSKU I POSVOJILI DJEVOJČICU SA SINDROMOM DOWN Ovdje je nitko ne pita zašto je drugačija

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 09.05.2019. u 17:08

Matija Djanjesic / HANZA MEDIA

Luna Luise

 

- Luna! Luna! Dođi mami! - doziva s ulaznih vrata dvorišta Sendi Petrović Tätzsch. U privatnom smo vrtiću Bubamara, na otoku Krku, a klinci su u vrtu, za stolom, crtaju nešto. Uskoro će vrijeme za popodnevni odmor na koji im se, u pravilu, ne da, pa će biti malo natezanja. Okreće se Luna, a okreću se i svi ostali, ustaju od stola te u par sekundi nastaje žamor, a glavna meta djevojčica i dječaka postaje naš fotoreporter i njegova atraktivna oprema.

Ja se upoznajem s Lunom Luise, prekrasnom i posebnom djevojčicom plave kose, s pletenicama, u jakni od trapera, koja će 15. lipnja napuniti četiri godine. Luna je dijete sa sindromom Down koje ne skida osmijeh s lica. Sendi je željela da je vidimo “u akciji”, u vrtiću s ostalom djecom.

Matija Djanjesic / HANZA MEDIA

Luna Luise sa majkom Sendi i tatom Thomasom

 

- Ovakav pristup, gdje je Luna svakodnevno među svojim vršnjacima, pokazao se izvrsnim i napredak je iznad svih naših očekivanja. Općina nam je izašla u susret, vrtić nam je izašao u susret, jer inače prima 12 djece, a Luna je “zauzela” dva mjesta. Za djecu sa sindrom Down jako je važno da su integrirana. Oni uče oponašajući druge - objašnjava njezina majka Sendi.

Brzo napreduje

Jedan od tih uspjeha koji su premašili roditeljska očekivanja bio je skidanje Lune iz pelena kada je imala tri godine.

- Djeci obično treba oko tjedan dana da samo nauče. Kod Lune je to trajalo dva tjedna, što je sjajno. Išlo je vrlo glatko, učila je od drugih, “pripremala” se kroz igru, stavljajući lutku na kahlicu-igračku - govori Nathalie Žic koja, kako nam je ispričala, oduvijek obožava djecu pa je nakon godina volontiranja i rada s klincima kroz “Tete pričalice” i druge inicijative u svojim ranim četrdesetima završila tečaj za dadilju te prije dvije godine otvorila vlastiti obrt.

Luna još ne govori, ali ide kod logopeda u Zagreb te se i tu, kako kaže majka Sendi, primjećuje napredak.

- Nedostupnost logopeda, ne samo na Krku već i u Rijeci, jedini je nedostatak. Po svemu ostalome, imamo samo pohvale. Općina djecu s posebnim potrebama subvencionira s 400 kuna mjesečno, zajednica nas je sjajno prihvatila, iako ni suprug ni ja nismo rodom iz Malinske. Luna je prijateljica s ostalom djecom iz vrtića, idu jedni drugima na dječje rođendane, mi roditelji također se družimo. Sve skupa, imamo prekrasna iskustva - priča majka.

Sendi i njen suprug Thomas Tätzsch u Malinsku su se doselili prije desetak godina. Thomas je Nijemac, a Sendi je rodom iz Velike Gorice u koju se, nakon nekoliko godina života u Njemačkoj s roditeljima, vratila. Ona i suprug upoznali su se na Krku, tijekom jednog ljetnog godišnjeg odmora na Krku, s kojim nemaju nikakve obiteljske veze. Dogodila se ljubav, a potom je pala odluka da se na Krk trajno presele. Thomas je otvorio ronilački centar, a Sendi vodi agenciju za nekretnine.

- Oduvijek smo htjeli posvojiti dijete i krenuli na tečaj za posvojitelje. Tamo smo upoznali dvije prekrasne mlade socijalne radnice. One su se puno zalagale za posvajanje djece s posebnim potrebama jer ima dosta takve djece koja jako dugo čekaju na posvojenje jer se roditelji teško za to odlučuju. Nama se ta ideja svidjela i složili smo se. Tako smo, na tečaju, čuli priču o jednogodišnjoj djevojčici sa sindromom Down i rekli smo: “To je to” - prisjeća se Sendi.

Učili o bolesti

Luna Luise u njihovu je obitelj došla s godinu dana i 11 mjeseci života. Kako priča Sendi, prije posvojenja, osim nekih općih informacija, nisu znali ništa o sindromu Down. Krenuli su se pripremati, učiti, a puno im je, kaže, pomogla riječka Udruga za sindrom Down - Rijeka 21.

Luna je Thomasu i Sendi unijela radost u život. Kako priča majka, oduvijek su puno radili, a sada rade manje, kako bi što više vremena posvetili svojoj kćeri.

- Ono što smo doživjeli s Lunom je jedna velika podrška i prihvaćanje zajednice. Vidimo da to na nju jako dobro utječe. Mi nemamo druge djece pa ne uspoređujemo koliko za nešto treba nekome drugome, a koliko treba Luni. Ali, vidimo da je dobro, da je sretna, da napreduje - govori Sendi Petrović Tätzsch.

Dok razgovaramo, Luna uzima igračku - močo krpu i “pere” pod. Osmijeh i dalje dominira njenim licem.

Bolje u Hrvatskoj

- Da, ona tako uči, gledajući druge, i ovdje za to ima sjajnu priliku - kaže majka.

Malinska, 070519.
Obitelj koja je usvojila dijete sa down sindromom te zive na otoku Krku.
Na fotografiji: Luna Luise sa tetom iz vrtica Nathali Zic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / HANZA MEDIA

Luna Luise sa tetom iz vrtica Nathalie Žic

 

Otac Thomas također je vrlo zadovoljan odnosom prema Luni i njihovoj obitelji. Pitam ga da usporedi sustav u Njemačkoj i Hrvatskoj.

- Ono što je ovdje velika prednost upravo je ta integracija, da je Luna među ostalom djecom, da ne mora ići u poseban vrtić, ili kasnije školu. U Njemačkoj je, pak, bolja ta mreža zdravstvene zaštite, jer logopeda i sve ostalo što vam treba imate praktički u svakom gradiću i selu. Ali, Rijeka nije daleko, kao ni Zagreb - veli Thomas.

S obzirom na integraciju, priča Sendi, Luni nije ni potreban asistent kojeg bi im, prema njenim riječima, općina također osigurala.

- Naša iskustva sa sustavom su stvarno jako dobra i željeli bismo to podijeliti sa svima - kaže.

“Bubamara” u Malinskoj na otoku Krku službeno je obrt za čuvanje djece koji vodi školovana dadilja Nathalie Žic, ali bi ga se, de facto, dalo opisati kao neku vrstu privatnog vrtića. Smješten je u obiteljskoj kući koju vlasnica unajmljuje od općine Malinska, a ta jedinica lokalne samouprave, s obzirom na to da je općinski vrtić prekapacitiran (inače novouređen i vrlo moderan), subvencionira boravak predškolaca u “Bubamari” pa roditelji plaćaju samo 700 kuna mjesečno, koliko klasični vrtić ovdje i košta.

Malinska, 070519.
Obitelj koja je usvojila dijete sa down sindromom te zive na otoku Krku.
Na fotografiji: Luna Luise.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / HANZA MEDIA

Luna Luise

 

Kod Nathalie i njene kolegice, također školovane dadilje Lorene Justinić, svakodnevno dolazi jedanaest klinaca i atmosfera je toliko dobra da, za razliku od mnogih klasičnih vrtića, djeca kada roditelji dođu po njih ne žele doma. Nathalie je fleksibilna pa “Bubamara” radi do 17 sati, kako bi roditelji kojima je radno vrijeme do 16 stigli po djecu. S obzirom na to da je klinaca malo, sve se dogovara s roditeljima, među ostalim i prehrana, a pristup je individualiziran. Svi klinci su prijatelji i uče jedan od drugog, vještine koje se u tim godinama savladavaju, od govora do skidanja s pelena i korištenja kahlice.

Izdvajamo