Američka dokumentaristica Carol Dysinger u Afganistan je prvi put došla 2005., otada se stalno vraća, jedanput, dvaput godišnje, provodi tamo po nekoliko mjeseci. Njezin najnoviji dokumentarac iz Afganistana posveta je zemlji iz koje desetljećima dolaze samo turobne priče što obeshrabruju. Dysinger još jednu takvu nije htjela ispričati. U dokumentarcu “Learning to Skateboard in a Warzone” (“Učiti skejtati u ratnoj zoni”), koji će zagrebačka publika moći vidjeti na ovogodišnjem ZagrebDoxu, a film je nominiran i za Oscara, Dysinger pripovijeda o djevojčicama koje ispod marama nose kacige i u ratom razorenom Kabulu uče skejtati.
Ne uče one samo kako se održati na skejt dasci, kako manevrirati, spuštati se niz kose drvene konstrukcije, skejtanjem, osjećajući svoje tijelo u letu, u hrabrom pokretu slobode, uče se zauzeti za sebe, razmišljati o pravu na obrazovanje, samoodređenje, sve ono što se u toj zemlji ne podrazumijeva i za što treba puno snage za izboriti se.
U Afganistanu još od 1979. i sovjetske okupacije nije bilo duljeg razdoblja bez kakvog vojnog djelovanja, bombi, eksplozija, što će reći da svi mlađi od četrdeset ne pamte bolja vremena i život u sigurnim uvjetima, u miru.
Sedamnaest godina nakon pada talibana Afganistan je i dalje jedno od najgorih mjesta na svijetu za žensku djecu. Većina djevojčica u školu ne ide, nasilja i pod vlastitim krovom i na ulici je puno.
Odlazak u školu je hrabrost
S jedne strane u Kabulu stoje izlozi s debelo našminkanim lutkama u šarenim opravama, s druge se od žena i djevojčica traži život iza zidova kuće. Kad napune trinaest, od njih se očekuje da se drže iza zidova kuće, da više ne izlaze na cestu. Tu gotovo i službeno za njih prestaje i onako teško djetinjstvo.
“Ne želim odrasti, jer želim zauvijek moći skejtati”, kaže jedna od djevojčica u filmu Carol Dysinger. “Dječake koji skejtaju po ulicama gleda se s ohrabrenjem i simpatijom, kad bi ulicom skejtala djevojčica, dobila bi puno čudnih pogleda i obeshrabrujućih komentara. Jer, to je, kažu, “loše za djevojčice”, govori Dysinger u razgovoru za Jutarnji list.
Zato i ne skejtaju vani, slobodno na dasci lete tek pod krovom škole.
Skateistan, kabulska skejt škola, nije samo škola skejtanja, tamo se uči i čitanje, matematika, općenito opismenjava. “Prije Skateistana radila sam u vrtu, prala suđe, čistila kuću. Sa sedam godina prodavala sam žvakaće gume s bratom na ulici, s osam sam došla u Skateistan”, opisuje svoju svakodnevicu jedna od djevojčica iz Skateistana.
“Hrabrost je”, kaže druga, “kad netko ide u školu i čita Kuran i knjige.”
“Što se događa kad nema hrabrosti?” pita učiteljica. Pa, nakon kratke stanke, nastavlja dalje: “Tad nam oduzmu prava. Dolazeći u školu i učeći, borimo se za svoja prava, dobivamo hrabrost …”, nastavlja učiteljica.
“Rat i poraće, generacije koje nisu išle u školu, učinili su svoje. Neka od te djece dolaze iz ultrakonzervativnih obitelji, mnoga su jako siromašna, kod kuće možda imaju bolesne roditelje, to su duboko deprivirane obitelji”, kaže Dysinger.
Ni neke majke ne puštaju djecu u školu, jedna od djevojčica pripovijeda kako je u Skateistan krenula tako da je isprva majci govorila da ide na tržnicu, raditi. Nije neobično da u prvom razredu u Skateistanu sjede djevojčice stare i dvanaest godina koje do tada niti jednog dana nisu provele u školi.
Skateistan je utemeljio Australac Oliver Percovich. Danas Skateistan vode Afganistanci, makar ga financijski i dalje podupire međunarodna zajednica.
Od 2008., otkad je osnovan, do danas u Skateistanu su radili s više od 7000 djece, od toga su više od polovica djevojčice.
Kako je Dysinger uspjela stvoriti povjerenje s afganistanskim djevojčicama, to da pred kamerom govore ležerne i otvorene?
“Ne, nisu to pripovijedale meni. Jer, ja imam godine njihovih baka, ne znam ni jezik i znala sam da bi se meni teško otvorile. Nisam to ni pokušala. Razmišljala sam kako riješiti taj problem. Palo mi je na pamet da bi to dobro odradila moja suradnica Zamarin Wahdat, ona je s tri godine otišla iz Afganistana, odselili su u Njemačku, ali govori jezik i odrasla je povezana s tamošnjom kulturom. Zamarin je radila sve razgovore. Ona je s djevojčicama provodila vrijeme, kazala im je da se uvijek pitala kakvo bi bilo njezino djetinjstvo da je ostala u Afganistanu, molila ih da joj pričaju o svojem djetinjstvu ne bi li shvatila kako bi živjela da se njezini nisu odselili. Djeca vole osjećaj kompetencije, da nešto znaju i da to mogu drugome pokazati pa su joj rado pripovijedala o tome”, govori redateljica.
Carol Dysinger
Čežnja za školovanjem
Djevojčice skejtaju, doduše u dugim haljinama i samo pod krovom škole, ali na njima su šarene, vesele boje koje su same po sebi već gotovo pa izraz pobune u zemlji u kojoj većina konzervativnih obitelji kćeri odijeva u tamne tonove.
“Općenito, nisam htjela snimiti film u kojem bih govorila o žrtvama, nego film u kojem portretiram ljude koji imaju hrabrost i idu naprijed. Svih ovih godina dolazeći u Afganistan htjela sam napraviti film o afganistanskim djevojčicama, ali trebalo mi je dugo da dokučim kako to izvesti, a dogodilo mi se da su mi na koncu ponudili da to radim. Ali, biti redateljica u Afganistanu nosi određenu prednost, jer kao žena imate, zapravo, lakši ulaz u tamošnje društvo, imate pristup ženama, ono što muški kolege ne mogu dobiti i ne mogu snimati.
Ja mogu ući u ženske sobe, što nijedan zapadnjak baš kao nijedan Afganistanac koji s tom ženom nije u bliskom srodstvu ne može. Družeći se s tim ženama jako sam zavoljela Afganistanke, pogotovo djevojke koje čeznu za školovanjem, znanjem, koje kod kuće naporno rade, a opet se nekako trude imati komad djetinjstva, biti djeca. Mislim da su one najbolji dio te zemlje.”
Govoreći o svojim boravcima u Afganistanu, u koji se u dugom razdoblju vraćala dvaput godišnje, kaže: “U Afganistanu sam naučila da je Amerika vrlo binarna kultura, kod nas se sve svodi na dobro i zlo, dobre i zle, crno i bijelo. U Afganistanu sam vidjela da stvari nisu crno-bijele, da baš svaka tema ima pet različitih strana, možda i zato što je to mjesto snažne tradicije poezije. Tamo sam dobila osjećaj da je život dublji i nijansiraniji nego što ga mi u Americi najčešće vidimo. Kad je rat u Afganistanu nestao iza leđa rata u Iraku, kad se o toj zemlji prestalo razgovarati, pomislila sam da Afganistan ne možemo samo tako izbrisati, zaboraviti i otišla sam tamo. Odrasla sam maštajući o tom dijelu svijeta, jer je majka bila zainteresirana na njihovu poeziju, kulturu, duhovnu praksu. Nemalo puta mi se u Afganistanu dogodilo, pogotovo u nekim slabo povezanim, ruralnim krajevima, da se moj prevoditelj, mlad čovjek, odjednom pretvori u ozbiljnog, zrelog, gotovo pa starca i na neko pitanje krene razmišljati što bi Pjesnik kazao, a potom recitira poeziju. Poezija se tamo prenosi usmenom predajom. To me često znalo podsjetiti na moju majku i njezina talijanskog pretka, djeda imigranta koji nije znao ni pisati ni čitati, ali je znao recitirati Dantea.”
Skateistan radi i raste unatoč teškoj situaciji i činjenici da se konzervativnom dijelu zemlje postojanje jedne takve škole ne sviđa.
Kakvo je stanje sigurnosti, najbolje pokazuju kadrovi koji bilježe dolazak u školu, djevojčice na vratima pretresaju, pregledavaju im školske torbe.
“Naravno da se bojimo, ovo je Afganistan, bombaši samoubojice su svud oko nas. Napadi su česti, ali idem u Skateistan, moramo ići na ulicu, moramo živjeti”, komentira jedna od učenica.
“Nikad u životu nisam vidjela djecu toliko posvećenu učenju, željnu znanja. Ono što Skateistan radi jest da uzima djevojčice iz izbjegličkih kampova i siromašnih obitelji koje su još prije tri-četiri godine trebale ići u školu, ali nikad nisu krenule. Takva djeca više nemaju šanse u javnim školama. No, u Skateistanu oni s njima prođu gradivo prva tri-četiri razreda, opismene ih i rade na njihovu samopouzdanju i nakon toga one se mogu uključiti u redovno školovanje”, ističe Carol Dysinger.