Njih sedam, osam zaljubljeno je u crtanje. Čak toliko da bez problema ostaju sedmi sat u školi i oslikavaju ju. Zahvaljujući njima, škola u Kuršancu, malom međimurskom selu uz granicu s Varaždinskom županijom, danas je veselije zdanje znanja.
Tina, Magdalena, Ida, Ines, Jagoda, Tea, Dominik, Alen i Anamarija nestrpljivo čekaju svaki sat likovne radionice koju vodi Ida Domišljanović. Mlada profesorica likovne kulture, koja svaki dan iz 30-ak kilometara udaljenog Novog Marofa dolazi na posao u Kuršanec, uspjela je od međimurskih školaraca napraviti male majstore za slikanje reprodukcija velikih majstora.
Njihova su platna školski zidovi, stolice, vrata... svaka ravna ploha pogodna za slikanje.
Talent i nagrade
Papir koriste tek kad šalju radove na učenička natjecanja, a s kojih se ne vraćaju bez neke od nagrada. Osim neporecivog talenta, većini malih umjetnika još je nešto zajedničko - svi su, osim njih dvoje, romske nacionalnosti i žive u obližnjem romskom naselju.
- Imamo 410 učenika, od čega je 82 posto romske djece, njih 320. Hrvatskih prvašića svake je godine sve manje, roditelji se boje da će njihova djeca biti zakinuta pa hrvatsku djecu upisuju u druge škole. Od 22 učenika koji su trebali upisati našu školu, upisali smo njih šestero. I nije to trend samo u našoj školi, nego u svima s velikim brojem romske djece. Mi na to ne možemo utjecati, iako je naša škola na jednakoj profesionalnoj i materijalnoj razini poput svih međimurskih škola, a zna se da je ta razina visoka. Zapravo je najveći problem to što su romska djeca socijalno deprimirana, u svojim naseljima govore isključivo romskim jezikom, a činjenica je da zbog jezičnog i ostalih hendikepa u kojima žive, jednostavno ne mogu bolje. Ali oni koji mogu, s hrvatskom djecom imaju odlične uvjete za stjecanje obrazovanja - govori ravnateljica Osnovne škole Kuršanec Marija Tepalović.
Unatoč tome ili baš zbog toga, ravnateljica se brine pokazati i dokazati da u njezinoj školi učenici nisu zakinuti, već štoviše - da za neke stvari imaju i puno bolje uvjete nego u mnogim drugim hrvatskim školama. Zbog toga je i likovna radionica iz male učionice preseljena u mnogo prostraniju i svjetliju, boja ne manjka, tu su pet velika štafelaja, ljestve...
Uz trosjed s velikim i mekanim jastucima u kutu, prostorija više nalikuje ugodnom atelieru nego školskoj učionici. Baš kako je to Ida Domišljanović i zamislila. Preko cijelih je vrata s vanjske strane velika silueta/portret Salvadora Dalija na crvenoj podlozi, a cijela je prostorija oslikana reprodukcijama poznatih majstora. Prevladavaju Van Gogh, Frida Kahlo i Mondrian. Stolice su uz Mondriana, uglavnom “platno” za reprodukcije Andyja Warhola, a na zidu je u tijeku izrada danas pomodnoga Klimta, djela “Majka i dijete”. Različiti stilovi, kreativno ubačeni u isti prostor.
Koliko im je umjetnost draga i njihovi favoriti važni, pokazuju odličnim prepoznavanjem majstorskih radova na temelju slikarskog rukopisa. Njihov je talent, ponosna je profesorica, neupitan.
- To su učenici uglavnom romske nacionalnosti s neupitnim crtačkim vještinama. Ovdje sam 6,5 godina, a prije tri sam godine došla na ideju da oslikamo školske zidove, stolice i vrata, a kako bismo školu osvježili i učinili ljepšim mjestom za boravak. Od bijelih, blijedih i običnih učionica napraviti kreativna mjesta. Osjeća li se dijete ugodno u prostoru, u njemu će radije boraviti i biti spremnije na učenje - kaže ova profesorica umjetnosti po zvanju, a koja u školi radi na mjestu učiteljice likovne kulture.
Veliki formati
S oslikavanjem su škole započeli učenici koji su danas već u srednjoj školi, a nastavljaju nove generacije. Mali umjetnici rade zajedno. Anamarija, najsitnija i odlična crtačica, koja nema problema s velikim formatima i proporcijama je, primjerice, nacrtala Van Goga, a Ines ga je obojila. Dominik danas ide u šesti razred, ali u grupu su ga zbog talenta i volje za crtanje učiteljice poslale još u četvrtom razredu, Jagoda radi Kraljevića i Vermeerovu “Djevojku s bisernom naušnicom”...
Ovo je bila godina smjene generacija, u grupu su došli novi petaši i dobro se snašli, ali profesorica Ida još ih “promatra” kako bi uočila što im najbolje leži. - Neki su bolji crtači, drugi bolji slikari, s bojom. No, svi imaju jako dobro oko i najbolje rade prema promatranju - govori profesorica, koja osobno najviše voli slikati aktove, ali je zbog svoje strasti rada s talentiranim školarcima, zanemarila svoje likovno stvaralaštvo. I nije joj žao. - Jako sam posvećena radu s ovom djecom, a koja su to zaslužila. Zaista smo zahvalni ravnateljici koja nam je omogućila da smijemo oslikavati školu. Bilo bi šteta da djeca koja mogu raditi na velikim formatima, rade na formatima iz mape. Tako bismo ih kočili i njihova se kreativnost ne bi razvijala - govori. Osim što uljepšavaju školu, mali slikari to rade i tematski. - Na zidovima učionice iz hrvatskoj jezika portreti su domaćih književnika, a s učiteljicom smo dogovorili i oslikavanje stolaca motivima iz školske lektire. Na vratima je “Šuma Striborova”. Učiteljica iz biologije želi oslikavanje s temom iz svog predmeta, učionica glazbenog je oslikana motivom u kojemu prevladava velika, krivudava klavijatura, a započeli smo sa slikanjem portreta skladatelja.., - nabraja profesorica Ida.
Uz reprodukcije, djeca paralelno rade i na vlastitim djelima, a koje profesorica redovito prijavljuje na natječaje po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu, a zbog čega su mali slikari iz Kuršanca danas već poznati u školskom umjetničkom miljeu. Nagrada je mnogo, a zasad im je najveći uspjeh lanjsko prvo mjesto na izložbi dječjih radova u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost, na temu volontiranja.
Ida Domišljanović žali zbog male satnice likovne kulture u kurikulumu, tek jednog sata tjedno, a što je onda blok sat jednom u 14 dana kako bi imali više vremena nešto i nacrtati. No, ovi talentirani likovnjaci iz Kuršanca nalaze se tri do četiri dana u tjednu, nulti ili sedmi sat.
- To im nije nikakav problem. Jako vole dolaziti i žele raditi, čak su pitali mogu li dolaziti subotom oslikavati školu - sretna je zbog takve ljubavi prema umjetnosti ove djece čiji životni uvjeti svakako nisu savršeni i koja odrastaju u drugačijoj sredini od svojih, ionako rijetkih, hrvatskih prijatelja iz školskih klupa.
Slaba podrška
U školi nam to neće nitko javno reći, ali od ljudi iz obrazovnog sustava saznajemo da je problem romskih učenika velik zbog slabe podrške obitelji. U takvoj situaciji sve ovisi, saznajemo, o djetetu samom, a kojemu je u osmoškolskoj dobi teško shvatiti važnost obrazovanja, kad oko sebe nema primjere za kojima bi se poveo. U međimurskim romskim je naseljima obrazovanost vrlo niska, a pritom su djeca u startu hendikepirana zbog slabog poznavanja hrvatskog jezika, pa je školski uspjeh malih Roma neusporedivo veći od istog tog uspjeha hrvatskih vršnjaka. Ovo je društveni problem koji škola ne može niti je kompetentna rješavati ga. No, time je učiteljima i profesorima koji podučavanje nije tek zanimanje nego poziv, i izazov veći.
Školarci umjetnici Ide Domišljanović, vjerni su svom talentu. Anamarija je već odlučila da želi postati umjetnicom i kaže da nije čudno što mi ne znamo ništa nacrtati jer “svi imamo svoje talente”. Ines posebno voli Van Gogha jer “slično bojamo”; Tea odmalena voli crtati i izazov joj je raditi na zidovima i stolicama; Jagodi je najdraža slika “Djevojka s bisernom naušnicom” autora Johannesa Vermeera, koju reproducira na zidu učionice; samozatajnom Dominiku nije nimalo teško ostajati sedmi sat u školi, ostajao bi, kaže, i dulje jer voli crtati; Magdalena je radije na grupi nego da ide doma; Tina je jedna od onih koji su na zidu reproducirali Mondriana; Alen je posebno ponosan na veliku skulpturu pauka od žice, inspiriranog radom francuske umjetnice Louise Bourgeois.
Uz neke od reprodukcija nalaze se i citati majstora. Uz Van Goghov: “Moram se držati puta kojim sam krenuo, ako ništa ne činim, ako ne proučavam, ako ne tražim, tada sam izgubljen” - mladim je umjetnicima najdraži Picassov citat: “Sve što možeš zamisliti je stvarno”.
- Znači da sve što želimo, možemo i ostvariti - slažu se uglavnom romska djeca i okreću se svojim radovima. Jer, kaže profesorica, “premalo je vremena, a jako puno posla”.