LEON (4): NE BIH DA VIŠE TRESE

Slika oca i sina spašenih iz zdrobljenog auta obišla je svijet. Sada su opet u zagrljaju

Josip i Leon Hodak
 Cropix
Josip se vratio iz Zagreba gdje se liječio zbog slomljenih rebara. Leon ga je dočekao u kući bake i djeda

Jedan je mali, a drugi ogroman, ali imaju jednako velika srca. Dva lava su to. Srijeda je. Josip Hodak i njegov sin Leon (4) zagrljeni su na trosjedu, u kući bake Samire i djeda Dejana u Sisku. Jednako snažno kao i onoga utorka tjedan prije u smrskanom Polu u središtu Petrinje i na nosilima Hitne nakon što si ih izvukli vatrogasci. Leon je u centru pažnje mnogobrojne obitelji pa to dobro koristi, a i neka, ne mora misliti na potres. Igra se doktora, pa pregledava svoju prabaku Mariju koju je isto zlo srušilo na pod u stanu, a na nju ormarić i slomilo joj ruku.

image
Danijel Soldo/Cropix

Stalno priča o potresu, a svaku misao završi ovim riječima: "Mama, meni je dosta potresa, ne bih da više trese". Razgovaramo s njima o vremenu prije utorka u 12.19 i vremenu poslije. Kao da su dvije epohe u pitanju. Josipova su sjećanja bolna, jednako kao i njegovih puklih rebara, od čega se oporavlja. Kobnoga trenutka išli su kupiti nosač za antenu jer im je potres dan prije potrgao stari. Maja im je rekla neka navrate do stana u centru grada i provjere jesu li ga obišli statičari, jer su ga mislili obnoviti i tamo se preseliti. Josip je stao na parkirališno mjesto i pozdravio poznanika. Leon je sjedio na stražnjem sjedalu.

image
Leonova baka Samira, ujak Marin, prabaka Marija, mama Maja Spoja, Leon i njegov tata Josip
Danijel Soldo/Cropix

Potraga za svjetlošću

- Dolje se počela dizati cesta, a odozgora su počele padati cigle. Grmljavina. Gledam, ne mogu naprijed ni natrag. Pogledao sam prema njemu, pružio se između sjedala i zaklonio ga, legao na njega koliko sam mogao. Pada, pada, pada. Sipi. Onda jedan veliki udar. Leon plače. Krov se spušta, pucaju stakla, ulazi šuta. Stišće mi rebra. Pokušavam osloboditi rame, ali više ne mogu pomaknuti niti to.

U jednom trenutku više nisam mogao doći do zraka. Puklo je sjedalo ispod mene, tada sam došao do zraka. Zatvorio sam oči, kad sam ih otvorio oko mene je bio mrak. Držim dijete, ono plače. Ne znam je li nas zatrpalo više ili smo pod zemljom. Slegla se prašina i nekako se probila svjetlost. Pomislim, O.K., gore smo. Čujem ljude kako vani vrište, neko viče 'čovjek i dijete su zatrpani'. Ja odgovaram vikom 'upomoć'. Jedan je rekao 'pazi da nešto ne padne', a drugi mu je odgovorio 'nema više što pasti'. Tada sam postao svjestan da je oko nas sve uništeno, apokalipsa - priča nam Josip Hodak.

image
Josip i Leon Hodak
Robert Fajt/Cropix

O čemu razmišlja čovjek koji gleda smrti u oči, bespomoćan da išta učini, i nemoćan da zaštiti i utješi vlastito dijete koje zgrčeno drži u naručju?

- Pomislio sam da je gotovo, sve se srušilo, kroz misli mi je prolazio čitav život, moje djetinjstvo, Leonovo djetinjstvo. On vrišti. Ne znam što bi, kuda bi, ne mogu pomaknuti noge, glavu, hoće li nas itko spasiti? Sve dok nisam čuo ljude, tada mi je bilo lakše. Leona su izvukli kroz prozor stražnjih vrata, glava mi je bila zaglavljena na sjedalu. Ljudi su manevrirali kroz okno i tako mi oslobodili glavu. Imao sam osjećaj da mi je bilo lakše sa svakom ciglom koju su micali - prisjeća se Josip.

image
Danijel Soldo/Cropix

Građani su učinili koliko su mogli, tek vatrogasci su rezanjem lima izvukli Josipa na sigurno. Nije tada shvatio razmjere tragedije, nije ni gledao oko sebe, u tom trenutku imao je ne pameti samo jednu stvar.

- Kada sam izašao vani, udahnuo sam život. Vidio sam nebo, tražio sam pogledom maloga, samo mi je to bilo bitno, nisam gledao ni auto ni srušene zgrade. Samo gdje je on. I onda su ga donijeli i ništa me nije zanimalo. Živi smo, zdravi smo, i to je to. Nisam osjetio slomljena rebra, ništa - govori Josip.

Darove šalju dalje

Leon je plakao u kolima Hitne, Josip ga je tješio. Kola su zastajala i prelazila preko urušenih cigli, tada je Josip tek počeo razmišljati o razmjerima štete. Dovezli su ga u petrinjsku bolnicu, prebačen je na Rebro, tamo je shvatio da ga svi gledaju jer su ga prepoznali s fotografija njegova spašavanja koje su u međuvremenu obišle svijet.

image
Josip i Leon Hodak
Robert Fajt/Cropix

- Bilo mi je malo neugodno. Mislim si, O.K., u radnom odijelu sam, ne bi to trebalo nikome smetati. Liječnik mi je pokazao sliku, tada sam vidio da sam se našao u središtu pozornosti. Kada sam prolistao novine drugi dan i kada su mi dali mobitel pa sam pregledao sve snimke, shvatio sam što se to doista dogodilo u Petrinji. U ponedjeljak sam se prvi put provozao kroz grad. Plakao sam. Muka ti dođe kad vidiš što su ljudi sve propatili - kaže Josip, zahvalan svima koji su na bilo koji način sudjelovali u njegovu spašavanju, ali i silnoj dobroti koju je i sam iskusio na svojoj koži.

Obitelj iz Ogulina već mu je poklonila novi automobil, zatrpani su poklonima iz čitave Hrvatske, međutim, ne ostavljaju sve za sebe, već dalje šalju onima koji su u većoj potrebi. Njihova kuća je drvene građe i dobro je prošla. Zato već razmišljaju kada će se vratiti. No, žele dati još malo vremena Leonu da se oporavi od strahova, čim zalupe vrata on se strese i kaže: "Evo ga opet". Velika obitelj lakše prolazi kroz sve, Josip, mali Leon i mama Maja Spoja kod njezine su obitelji, tate Dejana, majke Samire, Majina brata Marina i bake Marije. Žele i oni samo jedno - da više ne trese.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2022 18:14