LICE DOBROTE

Spašeni životi Vere Volarić: stipendirala je dvoje djece te ustupila svoj dom drugoj obitelji

Vera Volarić
 Tomislav Kristo/Cropix
Dobročiniteljica iz Like odlučila je svoj život, vrijeme i dio vlastitite imovine dijeliti s drugima

Priča o nesebičnosti Vere Volarić počela je prije više od 45 godina. Ova, sada već 66-ogodišnja žena velikog srca, odrasla je u selu Prozor, nedaleko od Otočca, u skromnoj radničkoj obitelji koja je sakupljala ono malo što je imala kako bi svojim dvjema kćerima omogućila obrazovanje i kako bi izrasle u uspješne i poštene žene. Junakinja ove naše priče mlađa je kći iz te obitelji, danas uspješna žena koja je svoj život, vrijeme, pa i dio vlastite imovine odlučila dijeliti s drugima.

- Moji su roditelji vjerojatno na mene prenijeli tu crtu nesebičnosti. Ne vidim razlog zbog kojeg ne bih pomogla nekome ako za to imam mogućnosti – kaže.

Bilo je tu, kako kaže, mnogo situacija u kojima je nekome pomogla, bilo da je riječ o rodbini, prijateljima, susjedima, pa i potpunim strancima.

- Nisam previše marila što će moji ukućani reći za moje postupke. Ponekad, zbog straha da me netko ne zaustavi u naumu, bila sam spremna i pritajeno djelovati. Odustajala nisam gotovo nikada. Katkad mi je i suprug znao reći da pretjerujem, ali to me nije sprječavalo da ispunim svoj cilj. Danas će to naravno negirati i sretan je što sam pomogla mnogima. Što ćeš, takvi su ti muški – sa smiješkom dodaje.

Skromna, vedra i izuzetno razgovorljiva, odlučila je s nama podijeliti neke od najljepših priča iz svog života. Krenimo s onom prvom, od koje je sve i počelo.

Skrbnica odraslom čovjeku

Godina je 1975. Nakon završenog fakulteta Vera je iz studentskog doma prvi put došla u obitelj svog sadašnjeg supruga. Bila je to prava obrtnička obitelj iz zagrebačke Dubrave koja se bavila uzgojem i prodajom svinja tadašnjim velikim prerađivačkim industrijama. Na tom je imanju, kaže, s obitelji radilo nekoliko radnika. No jedan od njih, koji je došao svega mjesec dana prije nje, bio je poseban. Riječ je o Huseinu Žeriću, od milja zvanom Đuri, nepismenom i neukom doseljeniku iz Prijedora koji je prije nego što je došao kod njih radio za mesnu industriju Sljeme kao timaritelj konja. Bio je to mali čovjek, visok svega metar i pol, objašnjava, koji se strašno bojao konja jer su oni bili veliki, a on sitan. U to je vrijeme Verin svekar surađivao sa Sljemenom, gdje je i upoznao Đuru.

- Svekar je stalno zbog posla odlazio tamo, a Đuro mu je bio iznimno simpatičan – dodaje.

Znao je za njegov strah. Želio mu je pomoći pa mu je jednog dana ponudio posao. Ovaj ga je samo pitao što bi morao raditi, na što mu je svekar rekao da bi hranio svinje i pomagao u održavanju farme. I tako je „mali čovječuljak”, kako mu je Vera tepala, došao u njihovu obitelj, gdje je i ostao cijeli život.

- Sjećam se kako mi je uvijek govorio da se ja pravim važna, a on je tu došao prije mene - prisjeća se.

Prvih devet godina svog boravka u obitelji Volarić Đuro je bio prijavljen kao djelatnik imanja, točnije radnik u kućanstvu, kako se to tada zvalo. S obzirom na to da nije imao dom, od samog je početka živio kod njih u malom i skromnom stančiću te se svakodnevno hranio u njihovoj kući.

image
Husein Žerić
Privatna arhiva

S vremenom, širenjem Zagreba, Volarići su zbog novih zakonskih regulativa morali zatvoriti svoj obrt i prestati uzgajati svinje. Tad su se zapitali – što ćemo s Đurom?

- On je postao dio naše obitelji, nismo ga mogli samo tako odbaciti – kazala je.

Ljubav na prvi pogled

Najprije su pokušali izboriti se za njegovu mirovinu. No to im nije uspjelo. Nisu htjeli odustati, tražili su drugo rješenje. Htjeli su da ima kakva-takva primanja. Svega nekoliko mjeseci kasnije odlučili su se obratiti Centru za socijalnu skrb jer Đuro nije imao obitelj ni imovinu. U Centru su mu tada dijagnosticirali blaži oblik retardacije, zbog čega su nadležni predložili da mu se oduzme poslovna sposobnost te da mu se, ako je moguće, dodijeli skrbnik, na što je Vera rekla da će ona preuzeti tu ulogu.

Tako se Vera s Đurom i djelatnicima Centra 1984. godine našla na sudu. Nije joj bilo lako, objašnjava. U to su se vrijeme rodila i njezina djeca, a ona je s ostalim članovima obitelji trebala preuzeti brigu o još jednoj osobi. No ljubav i želja da pomogne bile su jače od svega. Sudu nije bilo jasno zašto bi mlada žena koja je tek osnovala svoju obitelj preuzela brigu o takvom čovjeku. Smatrali su kako mu želi oduzeti neku vrijednu imovinu, ali onda su shvatili da je on siroče i da ništa ne posjeduje.

- U jednom su me trenutku pitali zašto to radim. Ja sam im na to odgovorila: „Zato što je on najbolja dadilja mojoj djeci”. I to je tako zaista bilo – s veseljem se prisjeća.

Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled. Mogla mu je bezuvjetno vjerovati. Znala je da će djeca s njim uvijek biti sigurna.

Punopravni član obitelji

Sud je naposljetku Đuri oduzeo radnu sposobnost, a Veri dodijelio skrbništvo, čime je on i zakonski postao punopravni član obitelji.

- Nije on mario za to. Njemu je bilo važno da je on s nama i da mu je lijepo – kazala je.

S njim je, dodaje, cijeli život bilo mnogo dogodovština. Unatoč tome što je bio neuk, nepismen i s blagom demencijom, bio je iznimno znatiželjan i neposredan. On nije mario za pristojnost niti je znao smije li se nekoga nešto pitati. Često je znao cijelo društvo zabavljati svojim komentarima i dosjetkama. Uživao je u ulozi zabavljača, a bio je, prisjetila se, pravi lutak svoj djeci iz ulice.

image
Husein Žerić i Ivan
Privatna arhiva

Svoju veliku ljubav i privrženost njenoj djeci pokazao je na svadbi Verinog sina i svog mezimca Ivana.

- Moram priznati da je Đuro s vremena na vrijeme znao zaviriti u čašicu. Branili smo mu to koliko smo mogli – objašnjava.

Na iznenađenje sviju, na dan svadbe, unatoč svom piću koje mu je bilo dostupno, Đuro nije popio ni kap alkohola.

- Pitala sam ga zašto nije ništa pio, a on mi je na to samo odgovorio: „Ja ne želim osramotiti svog Ivana”. To je bio trenutak mog najvećeg ponosa - kazala je.

Da je Husein Ženić uistinu bio punopravni član njihove obitelji potvrđuje i činjenica da je ovaj čovjek, koji je u obitelj Volarić došao sasvim slučajno i nenadano, 2015. godine, kada je umro u 84. godini, sahranjen u njihovoj obiteljskog grobnici. Na taj će način sve generacije obitelji znati kako je u njihovu obitelj jednoga dana ušetao „mali čovječuljak” velikog srca, pun ljubavi za one koji su s njim odlučili podijeliti svoj skromni dom.

Pomoć djeci

Kad su se obiteljske obveze u Zagrebu smanjile, a djeca odrasla i osamostalila, Vera i njena sestra sve su češće odlazile u svoje rodno mjesto. Htjele su učvrstiti odnose s obitelji koja je davno u svoj dom primila njihovu baku, koja je još kao beba ostala siroče. Bila je to skromna obitelj iz susjednog sela s jednim muškim djetetom. Jasna, unuka tog sina jedinca, rodila je dvoje djece, Snježanu i Roberta, koje je otac napustio dok su još bili mali. Naizgled toj maloj obitelji nije ništa nedostajalo. Živjeli su sretno i lijepo unatoč nedostatku očinske figure, no jednog dana Jasna je oboljela od raka pluća. Njena borba s ovom okrutnom bolesti nije dugo trajala. Umrla je vrlo brzo, ostavivši za sobom dvoje djece na studiju.

- Nismo bili rodbinski bliski, ali uvijek smo bili povezani i zahvalni za sve što su učinili za našu baku – objašnjava Vera.

Iako je kontakt s obitelji postojao i prije Jasnine smrti, znala je da će toj djeci sada, više nego ikada, trebati pomoć.

- Sjećam se tog odlaska na sahranu, a još više povratka u Zagreb. Na licima djece koja su upravo sahranila majku mogli su se vidjeti strah, uplašenost i izgubljenost – s tugom se prisjeća.

I dok je cijelim putem gledala njihove odraze u retrovizoru automobila, nije se mogla otarasiti jedne misli – zašto su njena djeca tako sretna da imaju sve, a njih su dvoje preko noći ostali bez svega. Vrijeme je prolazilo, a Zagreb je postajao sve bliži. Nije više mogla čekati. Na polovici puta odlučila je svojoj sestri, koja je s njom putovala, reći da im želi pomoći. Ona se naravno s tim složila. Odlučile su tada da će iduće tri godine, dok starija Snježana ne završi fakultet, financijski podupirati njihovo školovanje. Vera je odlučila stipendirati Snježanu, a njena je sestra preuzela brigu o Robertu.

- Kad smo im rekle što planiramo, ostali su u šoku. Nisu mogli pronaći riječi kojima bi izrazili svoju zahvalnost – dodaje.

Nisu to bili veliki iznosi. Pokrivale su im troškove smještaja u studentskom domu i hranu u menzi, ali za njih je to bilo dovoljno.

- Za mene je to bio poseban osjećaj. Imali su oni baku i djeda s tatine strane koji su se brinuli o njima, imali su i brižnu tetu s majčine strane, ali trebala im je dodatna pomoć. Željela sam da znaju da nisu sami na ovom svijetu – ističe.

Danas, deset godina kasnije, Vera je s njima i dalje u kontaktu. Zahvaljujući svojoj upornosti, Snježana i Robert sada su sretni i visokoobrazovani ljudi. Vratili su se u svoju rodnu Liku, gdje rade i nastavljaju pomagati jedno drugome.

Djevojčica u plavom kaputu

Vrijeme je da ispričamo jednu priču poznatu svima, ali iz kuta za koji mnogi nisu ni znali. Svi znaju ratnu priču o Vukovarki Željki Jurić, djevojčici u plavom kaputiću. Slika je to koja je obišla cijelu Hrvatsku. O njoj se pisalo i godinama poslije, a ona je postala lice brojnih kampanja i humanitarnih akcija. Jedna od tih kampanja bila je i „Litra mlijeka za obnovu Vukovara” u organizaciji Hrvatske mljekarske udruge za izgradnju dječjeg kutića „Željka”. Tom je kampanjom Udruga 1997. godine uz pomoć poštanskih markica s likom Željke u vrijednosti dvije kune prikupila ukupno 686486 kuna, a jedan od idejnih začetnika te akcije bila je i Vera, koja je tada radila u Udruzi.

- Naš je jedini uvjet bio da se sagradi objekt za djecu – naglašava.

image
Vera Volarić
Tomislav Kristo/Cropix

Iako se radi o kampanji koju svi znaju, postoji i jedan dio priče koji je do sada ostao neispričan. To je odnos koji je Vera sagradila sa Željkom.

- Morate znati da su to bila teška vremena. Ona je tada bila samo mala djevojčica kojoj je rat oduzeo sve. Raselio joj je obitelj, oduzeo joj dom, prijatelje, ali i ono najvažnije, djetinjstvo – dodaje.

Osim što je s delegiranim predstavnicima Udruge i ostalim sudionicima kampanje vodila brigu o tome da sve glatko prođe, Vera je često odlazila u posjet Željki i njenoj majci, koje su nakon pada Vukovara bile smještene u tada prognaničkom naselju u zagrebačkom Španskom.

- Bilo je to jedno drago dijete koje je s nama uvijek putovalo u Vukovar – kazala je.

Cvijeće oko baraka

Tijekom brojnih putovanja i posjeta Vera je uspjela bolje upoznati tu djevojčicu. Još kao mala Željka je jako voljela cvijeće, svih oblika i boja. Budući da se Vera s obitelji u to vrijeme bavila uzgojem cvijeća, prilikom svakog dolaska maloj djevojčici donosila bi sadnice sezonskog cvijeća, koje je Željka potom sadila oko baraka u kojima su bili smješteni. Kaže da je htjela svom privremenom domu dati toplu notu.

- Možda je i zbog mojih cvjetića Željka na kraju u Vukovaru upisala srednju aranžersku školu i svoj život posvetila cvijeću – sa smijehom dodaje.

Bio je to, pojašnjava, razlog više da članove Upravnog odbora Hrvatske mljekarske udruge, kojoj je već tada bila na čelu, privoli da Željki odobre skromnu školsku stipendiju. Jedini uvjet koji je ona morala ispuniti bio je redovni završetak svakog razreda, što je i zadovoljila.

Njihova povezanost s godinama je baš poput biljke postajala sve jača, a svoje je korijenje pustila duboko u njihove živote.

- Znala je da sam ja uvijek tu za nju. Kada se udavala u Vukovaru pitala me hoću li joj doći na vjenčanje, na što sam, naravno, pristala – kazala je.

Iako su danas ti kontakti rjeđi, Vera pojašnjava kako nikada jedna drugu nisu zaboravile, a dokaz je i Željkina djevojčica koja se zove Maja, baš kao i Verina kći.

- Kada mi je rekla da će svojoj djevojčici dati ime Maja, obuzelo me je veselje jer sam u tom trenutku znala da sam se tih davnih godina zalagala za pravu stvar – zaključila je Vera.

Obiteljska kuća u Otočcu

Za kraj nam je ostala još jedna prekrasna crtica iz Verina života. Naime, nakon smrti roditelja Vera je naslijedila obiteljsku kuću u rodnom Otočcu. Budući da ju je život davno udaljio od rodnog kraja, kojeg s radošću posjećuje koliko god joj to obaveze dozvoljavaju, znala je da prazna kuća i veliko imanje nekako mora zbrinuti. S obzirom na to da prodaja nije dolazila u obzir, odlučila je pronaći drugo rješenje. Željela je da ta kuća ostane spomen načinu života njenih roditelja, pa je odlučila potražiti obitelj koja bi to mogla i učiniti. Jedini uvjet bio je da to bude potrebita obitelj s malom djecom koja bi u kući boravila bez ikakvih naknada.

- Svoju ideju još sam prije smrti podijelila s majkom i sestrom. One su me u tome bezrezervno i s punim povjerenjem podržale, a meni je to bilo dovoljno da krenem u realizaciju – kazala je.

Svoju ideju ispričala je nekolicini susjeda koji su dobili zadatak pomoći joj u pronalasku takve obitelji. Malo po malo, susjed po susjed, riječ o njenoj plemenitoj akciji proširila se cijelim selom. Prije točno šest godina jedno popodne Veri je zazvonio telefon. S druge strane linije bio je jedan od susjeda, koji joj je htio javiti da je pronašao obitelj koja bi se rado doselila u kuću njenih roditelja. Bila je to obitelj s dvoje male djece, curicom i dečkićem iz okolnog sela.

- Spakirala sam se i otišla u Otočac kako bi se s njima našla i upoznala ih – prisjeća se.

Ispred kuće dočekali su je susjedi s obitelji. Bio je to, dodaje, jedan veseli susret, a susjedi su „glumili” svjedoke. Tako je Vera pred okupljenim svjedocima obitelji ,koja će ovoga puta ostati anonimna, predala ključeve svog obiteljskog doma. Nije imala puno uvjeta. Dapače, rekla im je da bi joj bilo drago kada bi imali puno životinja, veliko polje i lijepo cvijeće na ulazu u kuću, kako su to nekada imali i njeni roditelji. Obitelj ju je i poslušala. No danas ipak nemaju puno životinja, samo pokoju kokoš i jednog psa, a na cijelo imanje paze kao da je njihovo. Obradili su veliki vrt, brojne voćke koje su postojale i dalje njeguju i obrezuju, a ispred kuće, baš kako je Vera željela, i dalje raste šareno cvijeće kao uspomena na njene roditelje i život koji su oni imali.


Sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije, PPD-a i Zaklade Novo sutra, u skladu s najvišim profesionalnim standardima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. veljača 2021 16:37