U iranskoj pustari je vidio kako ptice kljunovima vade oči mrtvih ljudi, u Turskoj je bio rob mjesnom pekaru, a na mađarskoj granici osjetio srdžbu policijskog pendreka. Bugarski kriminalac koji živi od pljačke putnika s istoka, od njega okreće glavu, jer mu je bezvrijedan. Može imati 12, 15, ili recimo 17 godina. Gladan je. Od doma kojega više nema daleko je tri tisuće kilometara i tri godine. Barem toliko, a možda i nikada prije, nitko mu nije rekao da ga voli. Nema mamu ni tatu. Djece se boji jer ga tuku, a odraslih jer ga ne vole, preziru zapravo. Dijete-čovjek, tako mlad, a tako umoran od putovanja.
Na ovom svijetu svake godine na dugi put krene oko 200.000 djece bez roditeljske pratnje. Svatko od njih je tek po jedna, najmanja brojka u ovoj ogromnoj koja će se godinama provlačiti kroz bezbroj statistika, humanitarnih, ekonomskih i crnokronikaških. Njihove životne priče ne zna nitko, jer fragmente svakodnevice razasute po desetak država na njihovoj ruti nemoguće je više ikada skupiti na jedno mjesto. Jedan od onih koji je zakoračio u njihov svijet je karlovački profesor ruskog jezika i književnosti Rade Barbir (65). Dugogodišnji prevoditelj poslovnog kompleksa nekadašnje Jugoturbine, koja je bila izuzetno aktivna na ruskom tržištu, nakon sloma kompanije morao je promijeniti posao - prije 12 godina postao je odgajatelj u Domu za odgoj djece i mladeži u Karlovcu, ili recimo kraće, popravnom domu. Posljednjih pet je bio direktno zadužen za djecu migrante koji bi se našli na ruti kroz Hrvatsku bez roditelja, te bi tamo pronašli privremeni smještaj.
Rade danas čeka svoju prvu mirovinu, a šezdesetak tinejdžera o kojima je svakodnevno brinuo sada je tamo kamo se i uputilo, u zapadnim zemljama, te su mahom već punoljetni. On je bio njihova stanica na putu, oaza u pustinji, otok u oluji - jedini čovjek koji ih je zagrlio, utješio i pomogao im. Poruke zahvalnosti iz Francuske, Njemačke, Engleske, Italije stižu mu i dalje, gotovo svakodnevno, iz mjeseca u mjesec. Zovu ga učiteljem, no neki su pronašli riječ iza koje više ne treba pisati ni "hvala", niti "nedostaješ mi", on je za njih - tata. Rade, koji nikada nije imao svoje dijete, odjednom ima na desetke sinova. Od onih fragmenata uspio je posložiti makar temelje na kojima oni sada grade dalje, idu u škole, bave se sportom, rade. Nikada nije doznao sve, jer nije želio. Ispričali su mu 90 posto onoga što su proživljavali, on bi baš svakoga zamolio da mu preostalo, ono najgore, prešuti, jer mogao je podnijeti samo dio. Ljudski je to.
Rade je odlučio da je došlo vrijeme da ispriča što nosi na duši. Sjedimo na kavi u karlovačkoj Gradskoj knjižnici. Tek smo se upoznali i prozborili nekoliko riječi, nakon odgovora na prvo moje pitanje je zaplakao. Poslije je išlo lakše. Po čemu su ta djeca drukčija od naše, pitam ga.
- Zvao se Ahmed, zvali smo ga Bejbi. Imao je 15, ali u njemu je bilo dijete puno mlađe od tih godina. Zajedno s domskom djecom poveli smo i njih na jedne jesenske likovne susrete, gdje su upoznavali slikare iz Hrvatske i susjednih zemalja, te bi s njima slikali. Samo je Bejbi uzeo kist i uključio se u projekt s drugom djecom, ostali iz skupine migranata su stajali postrance. Djeca bi crtala i slikala svoju svakodnevicu, sreću onako kako je oni vide, s puno sunca, cvijeća i srca. Samo jedan komad papira nije imao ništa od svega toga, imao je mađarskog vojnika s puškom i nahuškanim psom. No, bio je jedan dečko sa sjevera Afrike. Imao je 16. On je inače stalno crtao srca i svoju majku. Ona je bila negdje na zapadu, a on ju je krenuo tražiti. U Turskoj je dvije godine radio u nekoj tvornici da bi uštedio dalje za put. On nije imao nikoga, bio je sam na svijetu - kaže nam Rade.
Kao što je nebo različito od zemlje, priča Rade, tako su bili drukčiji ovi vršnjaci jedni od drugih, migranti od domske djece, ali i migranti između sebe, oni sa sjevera Afrike do onih iz Afganistana i Pakistana. - Pitali bi me zašto su sva ta djeca u Domu. Ja bih rekao, pa zato što nisu slušali roditelje i nisu željeli ići u školu. A oni bi u čudu odgovarali: Pa kako ne žele, mi želimo, ali nas talibani tuku i ne daju da idemo u školu već žele da idemo u rat. Pa kako ne žele učiti, kako će živjeti bez engleskog? Oni iz Maroka, Tunisa i Alžira su više europeizirani i njih zanima bolji život, ali skloni su i drogama, a ovi iz Pakistana i Afganistana kažu mi ovako: Teacher, tražimo zemlju u kojoj ćemo se probuditi u miru, gdje ne padaju bombe i neće doći po nas vojnici da nas odvedu u rat. Prvi dečkić koji nam je došao rasplakao se za stolom dok je jeo. Pitao sam ga zašto plače. Rekao je: Moja mama nema što za jesti. Dali smo mu jaknu, opet se rasplakao: Moj brat nema jaknu. Bilal mi je tijekom jedne šetnje uz Koranu rekao ovako: "Teacher, danas mi je treći rođendan. Na današnji dan sam krenuo na put. Nisam se javio majci, jer bi se sigurno ljutila i ne bi mi dozvolila." Danas je u Italiji, našli smo se u Veneciji, gdje sam vodio jednu grupu turista (Rade povremeno radi i kao turistički vodič op.a.). Lijepo se snašao - prisjeća se Rade.
Zanimalo ga je kako to izgleda kada se kreće na put, kome se jave i kamo krenu. U većini slučajeva to izgleda ovako: - Tata proda krave, zaduži se, cijelo selo skupi novca što ima i onda se to nekome da, nekome tko organizira čitavo putovanje do Hrvatske. Poput taksija ih preuzimaju ljudi u zemljama kroz koje prolaze, jer im je sve unaprijed plaćeno. Zato svi imaju mobitele, jer bez njih su osuđeni sami na sebe. Jedan ga je izgubio u Bugarskoj, rekao mi je: Teacher, išao sam dalje prateći sunce gdje zalazi, jer tamo je zapad. Osjećaju strašnu obavezu da natrag šalju novac, kako bi onaj otac mogao vratiti onima od kojih se zadužio. Od 10 ili 12 djece žrtvuju dvoje i pošalju ih na put da se snađu i kasnije im pomažu. Jedan je otac za sina napravio grob u Afganistanu, kako bi zavarao talibane i sina poslao na put - govori Rade.
Jedan od onih za kojega više nitko nije plaćao, pa nije dugo mogao pobjeći iz karlovačkog doma bio je Afganistanac Fathe Khan. U Karlovac je stigao direktno iz krijumčarskog kombija koji je policija zaustavila na autocesti prema Zagrebu kod Ivanić Grada. Nije znao pisati, engleski je koliko-toliko pokupio putem. Imao je majku, a dok je bio kod nas javili su mu da mu je brat umro. On je zahvalan što je hrvatska policija zaustavila taj kombi.
- Da nije, ja bih umro - rekao je.
- Kako? - pitao ga je Rade.
- Bio sam dolje - odgovorio je.
- Gdje dolje? - pitao je Rade.
- Dolje, u kombiju, drugi su stajali na meni - prozborio je.
- Kada je iz Karlovca bježao Osama, kasnije ću doznati da mu je pravo ime Nasser, koji je bio najsposobniji od njih, zamolio sam ga da povede Fathe i njegovog prijatelja Wali Khana, jer su oni najslabije znali engleski i nisu imali novca. Javili su mi se iz Italije, a danas su u Francuskoj. Wali je izuzetan karatist, bavi se sportom i trenira u Parizu. Nasser je vrlo bistar mladi čovjek, skrasio se negdje na jugu Francuske. Evo jedne anegdote. Nazove me i sav uzbuđeno priča: Teacher, imam tu neke ljude s vašeg područja, ništa ne znaju, ni engleski ni francuski, a moram im pomoći da se snađu. Dade slušalicu čovjeku, a on prozbori: Ej brate, ja sam iz Makedonija! Tako sam je prevodio Nasserove upute gdje će prespavati, kao i da će ga on sutra odvesti na policiju da se prijavi. Toliko mu je bilo stalo da pomogne. Kaže: Teacher, ti si i nama pomagao - priča Rade.
Krio je identitet jer su ga triput iz Njemačke deportirali u Bugarsku gdje je dao otiske prstiju, te se na kraju domogao Francuske.
On ih je vodio posvuda kako bi upoznali zapadnjački način života, na kupanje na karlovačke rijeke, na druženja, u crkve, čak i na sahrane. Naseer je bio jedan od onih koji su najbrže upijali nova znanja.
- Jednom su u dom doveli malu Romkinju, koja je pobjegla s nekim dečkom, bila je muslimanka. Oni su rekli da bi u njihovoj zemlji ona odmah bila ubijena. Naseer mi je rekao ovako: Teacher, to što mi radimo nije dobro, ali nije dobro ni ovo kako vi živite. Bojim se da će to društvo pokvariti ove moje prijatelje. Strašno su poštivali sve naše običaje, ali svoje tradicije se nisu odricali. Nasser mi je jednom rekao: Teacher, ti si tako dobar, samo da si još musliman. Nisam osjetio trunku mržnje, svemu su se prilagođavali. Naša su djeca imala obvezu čišćenja poslije ručka. Oni bi rekli, ne, neka se oni idu igrati, mi ćemo sve pospremiti. Bili su izuzetno zahvalni, pružili smo im maksimum, i zato je njima Hrvatska u izuzetnom sjećanju i voljeli bi doći opet. Sjećam se, kada bi bježali, pa bi bili uhvaćeni na granici, ja sam morao ići po njih kombijem i vraćati ih u dom. Pitam ih tada, jesu li ljuti, a oni kažu, ma ne Teacher, žao nam je što se vi sada mučite s nama - kaže rade.
- Kaže njemu naš policajac: Mali, ti si u mojoj zemlji, jedeš moju hranu i piješ moju vodu.
- Pa zašto me onda ne pustiš u Sloveniju - odgovara mu mali migrant.
- Mali, ti ćeš biti političar - komentira mu policajac, a anegdotu nam prepričava Rade. - Za one koji nemaju novca krajnji domet je Italija. Tamo je završio mali Ali. Putovao je s bratom, stricem i grupom migranata. Presrela ih je policija. Brat i stric su uspjeli pobjeći i domogli su se Italije, ostali iz grupe su deportirani u Bosnu, a Ali je završio u karlovačkom domu. Bio je toliko tužan da je htio da ga vrate u Bosnu, kad mu već ne damo do Italije. Na kraju je ipak pobjegao u Italiju i javio se Radi slikom s bratom i stricem. Većina od njih ima nekoga tamo, rođaka ili sunarodnjaka koji ih primi dok se ne snađu, no često su spavali pod mostovima, znat to Rade jer su mu slali slike. Na nedobrodošlicu su navikli putem.
- Teacher, pa mi smo krenuli s tim, mi smo izbjeglice, znali smo da nas nitko neće dočekivati raširenih ruku - rekao je tako Radi Naseer. Žalili su se na okrutnost bugarske policije, a za iransku su rekli da ubija.
Afgan, mladi Afganistanac javio se Radi s nekog mosta u Francuskoj, uključio kameru i pokazao mu kamione kako jure ispod njega. Rekao je: Teacher, pogledaj kako skačem, potom skočio na kamion. Rade, prestravljen od straha, nije mu uspio reći ni "stani", a ovaj je već bio u Engleskoj. Nije se tamo najbolje snašao, za razliku od Ahmada Safija koji je postao ozbiljan MMA borac.
- Vodim ih na izlet u Zagreb, a oni umjesto cura gledaju kamione i kažu: Uuuu Teacher, vidi ovog, vidi onog. Vole ih jer se zavlače u njih i tako krijumčare. Jedan je tako došao od Beograda do Samobora. Pričao je kroz smijeh da je vozač pao u nesvijest kada mu je iskočio ispod cerade. I kišu jako vole, jer tada vozači kamiona spavaju, a policija odmara. Noorolhaq je bio visok, i kada su pokušali vlakom u Sloveniju svi se sakrili pod sjedala, ali njega je policija uhvatila jer su mu noge virile, silno su se tome smijali i bili ljuti na njega, onako kao kad se dječaci vraćaju iz neke nepodopštine. Ahmad Alibrahim je bio bojažljiv, više se družio s domskom djecom, zavolio je Hrvatsku i navijao za našu reprezentaciju. Kada su bježali bilo ga je strah skočiti u Kupu, i jedini je ostao na našoj obali. Stariji Mustafa, vratio se po njega - da bi ga odveo u Karlovac. Potom je Mustafa sam otišao - prepričava nam Rade neke od zastrašujućih anegdota.
Priča Mohammada Shahzada, danas Zagrepčanina, je posebno tragična. Zajedno s trojicom prijatelja, sunarodnjaka iz Pakistana, pokušao je uskočiti u brzi vlak kod Vinkovaca. Pritom je pao i ostao bez noge. Jedan njegov prijatelj je poginuo, a dvojica su završila u Karlovcu. To su ispričali Radi. - Imao sam prijatelja čije kćer je dolje u bolnici kirurginja, dr. Ana Štanfel. Ona mi je sve to potvrdila. Izborila se da ga prebace u Klaićevu, tamo je ostao tri mjeseca. Ja sam ga posjećivao s ovom dvojicom preživjelih. Četvrti je sahranjen kao NN na groblju u Vukovaru - kaže Rade.
Shahzad se lijepo oporavio, što od fizičkih ozljeda, što od trauma. On je Radi pričao kako je u iranskoj pustinji morao ostaviti prijatelja dok su gledali kako ptice jedu leševe, jer ga nije mogao nositi. Uključio se u naše društvo, dobio je protezu i donedavno je radio kao pomoćni kuhar u jednom zagrebačkom restoranu. Sada opet traži posao. Radu zove tata, često su na putovanjima, zajedno s još jednim migrantom koji je odlučio ostati u Hrvatskoj. On se zove Zainullah Ibrahimi.
- Zainullah se strašno zaljubio u jednu volonterku, ostao je tu samo da bude blizu nje. No, ljubav nije uzvraćena, ona je otišla na rad u Njemačku. On se lijepo snašao, gotovo savršeno govori hrvatski. Bio je ogledni primjer asimilacije, pa su ga na savjetovanjima pokazivali i institucije se njime znale hvaliti kao dobrim primjerom. On bi logično pitao: A što svi upirete u mene, a ne date mi državljanstvo? Jedno vrijeme je u Bihaću radio kao prevoditelj u migrantskim kampovima. I on je sada Zagrepčanin i radi u ugostiteljstvu. Ovih dana traži stan - govori Rade, uvjeren da će Zainullah i Shahzad dobiti naše državljanstvo. - Da, proživljavao sam to sve kao da sam im tata. Najgore mi je bilo doći na posao i onda shvatiti da ih nema.
Zato sam im govorio, kada stignete, javite se da znam da ste dobro. Javili bi se nakon dva ili pet dana. Neki nisu nikada i ne znam što im se dogodilo. Kada bi ih uhvatila policija na granici, uvijek bih išao po njih, to mi je bila obveza jer su bili moji odgajanici. To bi uglavnom bilo noću. Onda bi im bilo žao. Ne bi mi zato govorili kada će otići, ali zato bi kada neće, riječima: Teacher, spavajte mirno, večeras ne idemo!