“Ne želim biti senzacija!” u nelagodi širi ruke Vladimir Dimić, do jučer anoniman čovjek koji sadi stabla po Zagrebu, zeleni gerilac koji štedi za sadnice pa kupuje, donosi, sadi, polijeva drveće koje većinom stavlja na mjesta gdje je Zrinjevac nešto neuspjelo pošumljavao.
Tamo gdje se poneko drvo Zrinjevca osušilo, a oni godinama nisu došli zamijeniti ga. Ili, pak, rjeđe sadi tamo gdje je pusto, gdje treba kakva krošnja, zelenilo…
“Još u nedjelju mogao sam to nekako pratiti, dok je članak bio samo u novinama, ali kad je objavljen na internetu, krenula je lavina. Pomalo sam i šokiran. Pozitivno šokiran, ali ipak - šokiran. Ne snalazim se u svemu ovome.”
Zatrpan porukama na Facebooku, e-mailu, mobitelu, krenuo je ljudima odgovarati.
“Takav sam čovjek da uvijek odgovorim kad mi se netko obrati pa sam krenuo odgovarati i na sve poruke i upite koje sam dobio, jednom po jednom. Odgovarao sam nekoliko sati…, ali vidio sam da to neće ići. Jer ja odgovorim ponešto, a u međuvremenu je stiglo još mnogo novih. Kad bih sad samo svakome tko mi se javio napisao tek “hvala”, i na to bi mi otišao cijeli dan. Pa, što da radim?” pita me i zadovoljan i smeten u isti čas.
Sad treba u akciju
“Moramo iskoristiti momentum da nekako pametno usmjerimo tu količinu pozitivne energije koja se stvorila oko vas i drveća”, kažem.
“Ja sam, kad sam odlučio govoriti za Jutarnji, računao na to da će se od svih tih tisuća ljudi koji pročitaju članak možda naći dva, tri koja će poželjeti saditi i krenuti s time. Sad se čini da gotovo pa kreće zelena revolucija, toliko je ljudi koji pišu. Međutim, kad se to malo stiša, bit ću sretan ako ostane nekoliko ljudi koji se ustrajati i zaista saditi makar jedno drvo godišnje. Bilo bi divno da što više ljudi ustraje, ali vidjet ćemo”, trezven je Dimić.
Ne događa se često novinaru da ima sugovornika koji potakne dobro u gotovo svakom čitatelju, bez obzira na dob, životni stil, obrazovanje, političko uvjerenje... Baš takav je Dimić.
Članak koji smo o njemu objavili prošle nedjelje izazvao je val, uglavnom pozitivnih reakcija. Altruistični čin zagrebačkog Slavonca kojeg su roditelji naučili voljeti šumu, čovjeka koji 33 godine sadi stabla po Zagrebu mnoge je motivirao pogledati bi li i oni mogli, ako ne saditi stabla, a onda učiniti nešto drugo za zajednicu.
“Dao mi je misliti onaj vaš Dimić! Imam skoro 70, a drvo nisam posadila. Ne opravdava me to što sam Zagrepčanka, s betona”, govori mi susjeda prije bijela dana, dok šećući pse tek naslućujemo zoru.
Čovjek iz Australije piše Dimiću i pita ima li kakav fond gdje bi uplatio da se sadi drveće po Zagrebu, vlasnici nekih rasadnika žele mu donirati sadnice, jedan iz Zagreba nudi mu zemlju da na njoj sadi drveće, razni bi mu se, na razne načine, voljeli pridružiti u sadnji. Toliko je poruka stiglo da nije još sve ni pročitao.
Sanjao sadnju
“Noćas sam sanjao divan san. Sanjao sam da ova prazna mjesta po gradu, koja ja još imam popuniti sadnicama, tamo gdje je drvo bilo, a osušilo se, da je Zrinjevac došao pa popunio. Sanjao sam da su mi ‘ukrali’ posao. Naime, ne mogu ja to sve financirati, a teško mi je gledati da tako stoji. Valjda sam uzbuđen zbog svih tih reakcija građana koji mi se javljaju.
Lani sam zasadio jedanaest stabala, to je možda i malo previše, jer to je moja opsesija, ali bilo bi divno da ljudi krenu pa sade jedno ili dva. Da ih puno sadi. Možete, recimo, posaditi drvo za nekoga koga volite. Ako mu to ne znate reći - onda mu posadite drvo i kad se stablo primi, nakon par godina, dovedete ga pod njegovo drvo…”
Nije šumar, nego inženjer prometa, nosi ga jedino entuzijazam, kaže - sadio je prije, sadit će i dalje, neka mu se ljudi javljaju polako, ne mora se i ne može sve riješiti u dan dva.
“Neki misle da sam veliki stručnjak pa traže savjete o načinu uzgoja stabala. Neki misle da sam Superman, da mogu letjeti i kopati uokolo da im pomognem gdje god stignem, ali nije stvar u tome da to netko radi za vas, već želim ljude ohrabriti i potaknuti da i oni mogu sami zasaditi jedno drvo godišnje. Ako odluče saditi, trebaju uštedjeti za sadnicu, pronaći lokaciju i posaditi drvo.
Sad ide vrijeme koje je idealno za sadnju, kasna jesen, a može se i u rano proljeće. Kasna jesen je kad opadne lišće. Ili u rano proljeće, kad okopni snijeg, od sredine veljače do konca ožujka, to je najpovoljniji period. Treba biti fleksibilan, mogu ja htjeti posaditi cedar ili bukvu, ali ako ih tad nema u rasadniku - pa što ne bih posadio neko drugo drvo, kojeg ima?!
Dobro djelo
Sadim na javnim gradskim lokacijama pa sadim ono što je tamo i prije bilo zasađeno. Ako je bio javor, isto sam posadio javor, ako je bio bor, stavio sam bor, ako je drvored lipa, zasadio sam lipu, ako je breza, onda sam brezu…
Naime, uglavnom gledam da drvo koje se osušilo maknem i zamijenim novim stablom iste vrste. Čovjek čim posadi stablo osjeti veliko zadovoljstvo, ima spoznaju da je učinio nešto dobro. A ako drvo poživi i razvije se, svake će godine kad ga pogleda osjetiti novu sreću, radovat će ga kad prolista, kad propupa, ako ima što, kad lišće otpadne…”
Pitaju ljudi u porukama o dubini rupe, o vrstama dohrane, o zalijevanju, koliko, kad, kako, pitaju o vijeku trajanja hrastova, javora, tisa… Kolika mora biti rupa, to mnogi pitaju. “Ovisi o veličini sadnice i njezina korijena, o tome koliko je stara sadnica, ali dubina treba biti nekih 20 cm više nego što je dugačak korijen, a sa strana mora ostati još nekih desetak centimetara koji se popune humusom koji se stavlja i ispod korijena i uokolo… tako da kad korijenje probije dalje, da ima hrane.
I bitno je kupiti potporni štap, da je sadnica zaštićena od vjetra, imati neki traku da se zaveže. Najčešće kupim veliki kolut jutene trake za rolete pa time vežem.”
Ima i građana koji predlažu organizirane inicijative. “Možda nešto od toga i zaživi, bilo bi sjajno. Nisam, naravno, protiv organizirane sadnje, ali snaga je u samostalnom djelovanju, da svatko od nas učini koliko može!” tiho će čovjek koji sadi drveće.