Vani je već mrak, ljudi žure kući s posla, a u malom plesnom studiju kod parka Maksimir okuplja se šareno društvance žena, i mlađih i starijih. Neke su tu prvi put, druge su došle prije mjesec dana. Da se nisu pojavile u ovoj dvorani, sigurno se ne bi nikad niti upoznale.
Ne bi upoznale ni profesora Predraga Palea, računalnog forenzičara koji je inače zaposlenik FER-a i čovjek koji je s grupom pionira početkom devedesetih u Hrvatsku donio Internet. Pale ima neobičnu priču: balet je počeo plesati tek s 45 godina, bez ikakvog prethodnog iskustva. Kako se čovjek koji je odlikovan Danicom Hrvatskom s likom Ruđera Boškovića, Državnom nagradom za znanost, a tijekom karijere bio je i pomoćnik ministra znanosti, uopće našao ovdje? Može se razumjeti da je završio u plesnoj dvorani, ali teško da bi se očekivalo da će postati baletni pedagog.
I evo ga sad ispred nas, u studiju “Oaza plesa i pokreta”, odjeven kako bi plesač i trebao biti, objašnjava nam osnove baleta. Naravno da smo došli na jedan njegov klas, kako se naziva sat klasičnog baleta, vidjeti kakav je njegov stil podučavanja. Za početak, u našoj zemlji nije uobičajeno da se rekreativac toliko zaljubi u ples da položi ispite i počne predavati balet. To je, nažalost, uglavnom bilo rezervirano za ljude koji su završili baletnu školu ili pak bivše plesače. Barem do sada, do Predraga, koji je ionako tip čovjeka koji se ne brine zbog onoga što drugi misle.
Problemi s kičmom
- Počeo sam sa stretchingom, zbog problema s kralježnicom, pa sam probao jazz dance, a onda i balet... Meni je to odmor: nakon napornog dana dođem u dvoranu i radim s rekreativcima, kakav sam i sam. Nastojim im prenijeti svoju strast, nastojim da se bezglavo zaljube u balet. Krenimo - kaže Predrag i započinje klas.
Sve ide uobičajeno: najprije se zagrijavamo. Ima pedagoga koji se tome, nažalost, ne posvete dovoljno ozbiljno ili pak prepuste svojim polaznicima da to sami odrade, no Predrag tome pridaje veliku pozornost. Zagrijavamo baš svaki dio tijela. Potom nas šalje za štap - objašnjava kako ga držati, koliko udaljen od njega treba biti, kako ga koristiti...
A onda se bacamo na rad.
Objašnjava nam što su “plie”, “tandu”, “releve”, kao i na koji ih način izvesti.
Sjećam se svojih početaka, mojih prvih satova baleta, na kojima sam leteći hvatala ono što se radi. Moja prva pedagoginja, najbolja na svijetu, imala je akademsko obrazovanje i drugačiji pristup podučavanju. S obzirom na to da sam se zaljubila, očigledno je da je imala dobar pristup, no i Predragov mi se sviđa. On je rekreativac, zna koje su stvari njemu bile nejasne, teške i koje su ga mučile, pa grupi zato nastoji olakšati. Sjeća se kako je prvi put stati za štap i pritom ne biti malo dijete, nego odrastao čovjek, formiranog tijela, koje je, redom, nesavitljivo, zatvoreno, bolnih koljena, leđa... Svaki polaznik dolazi sa svojim problemom i ograničenjima.
Hoda među nama, objašnjava, ispravlja... Nije mu teško otići od jedne do druge žene, kleknuti i pokazati im na koji način pravilno ispružiti stopalo.
Pun pohvala
Pri tome nimalo ne štedi pohvale, što inače nije česta stvar u baletnoj dvorani. Profesori baleta obično ne hvale previše polaznike - balet je jednostavno takav. Ako se nešto dobro napravi, to je očekivano i ne treba posebno hvaliti nekoga, pa se često na klasu čuju samo ispravci. No, Predrag je svjestan činjenice da su svi njegovi polaznici posebni - nekima je bila potrebna uistinu velika hrabrost da se upišu na balet, koji ima vrlo nemilosrdan pogled na tijelo. Zbog toga im je svaka lijepa riječ zaista potrebna kako bi izgradili samopouzdanje, kako u dvorani tako i izvan nje.
- Svjestan sam da je uloga pedagoga presudna i zato dajem sve od sebe. Ne inzistiram na pravilima odijevanja, kao što vidiš. Volio bih da polaznici dolaze u odjeći koja je uska i otkriva tijelo dovoljno kako bih vidio rade li ispravno. No, neću nikoga prisiljavati na nešto što mu nije ugodno.
Tijekom svojih godina provedenih u plesnoj dvorani upoznao sam brojne zaista prekrasne žene koje su se sramile skinuti u usku, pripijenu plesnu odjeću jer nisu shvaćale koliko je njihovo tijelo lijepo. Svaki je ples erotičan, tijelo je erotično i odjeća to treba pokazati. Odjeća koju nosimo na plesu trebala bi nam pomoći da se osjećamo dobro, da smo sebi lijepi i seksi - objašnjava Predrag.
Sat i pol proleti kao tren. Na kraju sata mu plješćemo, kako se već radi na kraju svakoga klasa, a onda se djevojke presvlače i odlaze.
Nisam kukavica
- Nije bilo lako krenuti. Gledao sam plesačice u jednom studiju i gotovo sam odustao. Bez obzira koliko čovjek radi na sebi, ovo društvo vas ipak oblikuje, pa sam i ja imao neke prepreke u svojoj glavi. Da ja odem u dvoranu, da plešem? Svašta. Ali samom sam sebi predbacio da sam kukavica.
To mi je dalo hrabrost da odem u taj studio, pitam ih smijem li probati plesati i evo me, toliko godina nakon - priča Predrag, koji u Oazi jednom tjedno vodi satove baleta. I to samo početni balet, kaže, jer najviše voli raditi s početnicima. Druge dane u tjednu, gotovo sve, odlazi na satove jazz dancea, u kojima beskrajno uživa. Ne propušta ih i, zapravo, nikad nije toliko umoran nakon posla na fakultetu, a on je jedini profesor na FER-u koji predaje baš svim brucošima, da nema volju otići u dvoranu.
- Ja jedva čekam trening jer me odmori od napornog dana. Mislim da je stvar u pedagogu, ali i u grupi u kojoj se radi. Recimo, jazz satovi koje sad pohađam kod Petre Seitz u studiju Alldance su neobični. Riječ je o posebnoj verziji tog plesa koja je inspirativna i zapravo se radi o istraživanju samog sebe. Tjera me da prevladam svoje strahove i stid - priča Predrag, koji samo što nije navršio 60 godina.
- Ipak, bilo bi dobro svoje ciljeve uskladiti s mogućnostima. Ljudi trebaju biti realni: ne mogu se ja, kao plesač, natjecati s onim koji ima 20 godina. Poanta plesa je da se uživa u pokretu, drugim plesačima, glazbi... I zato svakome preporučujem da ode plesati. Otiđite na tri treninga, pa onda odlučite. Ako vam to nije to, ako se ne radujete svakom novom satu, tražite novog pedagoga ili novi ples. No, plešite, svakako - zaključuje Predrag.
Osmislio je CARnet i domenu .hr
Predrag Pale internet je u Hrvatsku doveo u ratnim godinama. Kako je ispričao Telegramu, 1991. razmišljao je o tome kako bi mogao dati svoj doprinos Hrvatskoj, s obzirom na to da zbog zdravlja nije bio u mogućnosti boriti se kao vojnik. Shvatio je da je adekvatna povezanost sa svijetom jedan od preduvjeta koji su nužni za izlazak iz rata, ali i za kasniji period samostalne države, u kojoj se napredak gospodarstva zasniva upravo na tehnologiji.
U to vrijeme u Hrvatskoj, pa ni u cijeloj Jugoslaviji, nije postojala prava računalna mreža, nego tek internetski protokol, zapravo stara tehnologija koja je 70-ih nastala za potrebe američke vojske, ali njegova je upotreba bila tek u povojima i dobrim dijelom još uvijek koncentrirana u Americi. A taj protokol nije bio jedina vrsta jezika koji se koristio kod računalnih mreža. Unutar Europske zajednice postojala je namjera da se napravi IXI mreža na X.25 protokolu. U Europi je postojala EUNet mreža, koja je funkcionirala na UUCP protokolu i za koju su postojali planovi da nekada u budućnosti postane InterEUnet i da koristi internetski protokol. Dakle, radilo se o više “jezika” kojima su različita računala mogla komunicirati.
Pale je znao ponešto o takvoj vrsti umrežavanja, pa je dobio ideju da FER-ovu računalnu mrežu poveže s čvorištem EUNetove mreže Amsterdamu te se odmah počeo raspitivati o mogućnostima. Iz Amsterdama su mu rekli da već imaju dva zahtjeva za povezivanjem iz Hrvatske, iz Instituta Ruđer Bošković i iz Sveučilišnog Računalnog Centra (SRCE). Pale je nazvao IRB i SRCE u pokušaju da dođe do ljudi koji su očito u isto vrijeme bili na istom tragu kao i on.
Tako je došao do Darka Bulata s Ruđera i Ivana Marića iz SRCE-a. U konačnici su udružili svoje zahtjeve, a Pale je od Ministarstva znanosti dobio mandat da napravi Hrvatsku istraživačku mrežu - CARNet. Ostalo je povijest, počelo se raditi na infrastrukturi, Hrvatska je dobila svoju domenu.hr, a s vremenom se sve više ljudi počelo priključivati na mrežu, iako na početku nije svima bilo najjasnije o čemu je točno riječ.