ŽIVOT U ‘KUĆI ZA KUNU‘

‘Toliko smo se puta morali seliti da se još ne možemo naviknuti da je ovo konačno naše‘

Obitelj Mihalić-Bizomec
 Zeljko Hajdinjak/Cropix
Općina Legrad lani je raspisala natječaj na kojem je nudila nekretnine gotovo besplatno. Obitelj Mihalić-Bizomec nije dugo dvojila

Selili su se njih troje u šest godina osam puta. Negdje između dvije su adrese dobili još jednog člana svoje mlade obitelji. Matej je promijenio više domova nego što ima godina. Pa ne mogu vjerovati da je kuća u Legradu njihova. A jest, platili su je jednu kunu. Kunu veliku kao neboder, koliko im je značila.

- Toliko puta smo se morali seliti da se još ne možemo priviknuti da je ovo konačno naše. Shvatim to tek kad mogu uređivati kako želim, a da me nitko ne sprečava i ne govori mi kako mora biti - smije se Mateja. Uvijek se ona smije...

- Malo mira, napokon - dodaje.

Obitelj Mihalić-Bizomec jedna je od njih četiri koliko ih je na zadnjem općinskom natječaju "kuća za kunu" kupilo svoje stambene kvadrate u Podravini, na granici s Međimurjem. Ivan Sabolić, mladi općinski načelnik, domislio se kako dvije muhe ubiti jednim udarcem - riješiti se zapuštenih kuća u vlasništvu Općine, čiji okoliš sami moraju uređivati na općinski trošak i privući još koju dušu da se naseli u Legradu. Ako Bog da, bit će tu i djece, pa možda Legrad jednom izađe iz crvenog što se demografije tiče.

I bio je načelnik u pravu. Četvero novih Legrađana su tu. Dvoje malih, a ima mjesta za još. U srcima svakako, ali sad i u kući.

Kad je lani, početkom godine, raspisan natječaj pa uskoro stigla pandemija, nije se Ivan Sabolić previše nadao. Kao da netko "odozgo", ali i netko prizemniji, sabotira tu ideju.

image
Kući, kažu Mateja i Vedran, ništa ne nedostaje. Dosta su toga već završili. Ima tu, čim se uđe, 30-ak kvadrata, koji danas služe za odlaganje materijala dok se radi, a planiraju tu premjestiti kuhinju i blagovaonicu. Bit će tada bogati prostorom, živjet će u više od 90 četvornih metara
Zeljko Hajdinjak/Cropix

A lijepo je sročio oglas:

"Tko želi živjeti u Podravini, na granici s Međimurjem, ima manje od 40 godina, posao i nema kazneno djelo iza sebe, dobrodošao je. Kuća će ga stajati jednu kunu, može računati na dodatne novčane potpore i miran život na selu. Miran, ali ne i dosadan", sažeto je pisalo.

Prvo ih je prije tri godine zeznula birokracija, ovaj put pandemija. Dvije pošasti, da ne znaš koja je gora.

No, svijet nije stao i evo nas u dvorištu prvih stanara kuće za kunu. Natječaj je bio gotov u svibnju, ugovori su potpisani u srpnju, a rok za useljenje je tri godine.

Obitelj Mihalić-Bizomec jedva je dočekala useljenje. Ali prije je kuću trebalo dovesti u red.

- Ni jedan majstor nije kročio nogom u kuću. Sve sam radio sam, pomagali su tast i kum. Majstori se ne isplate, dvostruki trošak. Počeli smo u listopadu, riješili stropove, 'prvu ruku' zidova, podove, stolariju - nabraja Vedran svojih ruku djelo. Još u ljeto zapuštena kuća, dobiva obrise toplog doma.

Općina je za prvu ruku pomogla uređenje sa 25.000 kuna. Dobro Vedran njima gospodari.

- Polako, nema više žurbe, važno je da smo unutra, u čistom i toplom. Bez vlage, u zdravom prostoru - smije se Mateja.
Vedrog je duha, Vedran je smireniji, ozbiljniji. Dobro se njih dvoje nadopunjuju. Mladi su i zdravog duha. Mudro je birao načelnik. Možda se učlane i u koju lokalnu udrugu, čemu se nada načelnik. Računa na povezivanje i dodatan razlog za ostanak.

image
Nije Legrad mjesto u koje će se bilo tko zaljubiti. Ali nudi stabilnost. I lakši put kroz život
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Pokazuju nam što su napravili dosad. U mobitelu imaju slike "prije", na licu mjesta vidimo "poslije". Kuhinja s dnevnim boravkom, srce kuće, ugodan je prostor. Njime dominira peć na drva sa staklenim vratima pa se vatra, osim što pucketa, i vidi. Peć je ograđena crnom ogradom, da se djeca ne opeku. Crna ograda daje lijepi štih elegancije. Imala je kuća nekoć i centralno grijanje, vidi se, ali je bivši vlasnik odnio bakrene cijevi sa sobom, čujemo.

Tko je kuću sagradio i živio u njoj, Mateja i Vedran ne znaju. Oni stvaraju, kažu, svoju povijest.

U kupaonici je bivši gazda stavio pločice i kutnu kadu, Matea je izabrala kupaonski ormarić čija unutrašnjost, iza stakla, svijetli i mijenja boje. Fora. U spavaćoj sobi sad su tri spojena kreveta, za svih četvero zajedno, dok se ne uredi dječja soba.
I navikli su, kažu, u škrtim podstanarskim kvadratima spavati u jednoj sobi.

Loše ih uspomene vežu uz koprivničke podstanarske dane. Noćna je mora trajala šest godina. Zajedno su deset, u svibnju im je okrugla godišnjica. Prvo su živjeli kod Matejinih pa se nakon četiri godine upustili u avanturu zvanu "podstanarstvo u Hrvatskoj", koju rijetki znaju po dobru.

- Svašta se znalo događati. Nismo se bez veze selili osam puta, niti smo razmaženi. Ali uselimo li se ljeti, zimi nas zaskoči vlaga. Teška, opasna. Pa na primjer, odemo usred ljeta šest dana na more, a doma nam pola stvari uhvati plijesan. Usred ljeta. Pola stvari smo pobacali. Ili unajmimo praznu kuću, svježe obojenih bijelih zidova. Opremimo je kompletno našim namještajem. Sa sezonom grijanja, zidovi su u uglovima počeli samo crniti. Stolarija je bila stara, za kiše se voda slijevala po zidovima. Nikako ugrijati. Matej je imao četiri mjeseca. Bili smo tu od rujna do travnja. Počeo nam je dolaziti u kuću dok nas nije bilo doma, promijenili smo cilindar, počeo je raditi velike probleme, isključio nam struju... Sve je završili u Državnom tužilaštvu - prisjećaju se onoga čega se radije ne bi sjećali. Iako, kažu, da nije bilo takvih iskustava, vjerojatno danas ne bi toliko cijenili svoju novu kuću.

image
Obitelj Mihalić-Bizomec
Zeljko Hajdinjak/Cropix

A, ništa njoj ne fali. Dosta su toga već završili. Ima tu, čim se uđe, 30-ak kvadrata, koji danas služe za odlaganje materijala dok se radi, a planiraju tu premjestiti kuhinju i blagovaonicu. Bit će tada bogati prostorom, živjet će u više od 90 kvadrata.

Mateja i Vedran upoznali su se u grupi za igranje pikada na društvenim mrežama. Nikad više kasnije nisu zaigrali pikado. Ni uživo ni na netu.... Mateja ga i ne zna igrati. Ne sjećaju se zbog čega su se svađali ponekad.

- Nikad se u život ne vraćam. Samo idem naprijed, ne okrećem se iza sebe. Ne volim se zamarati onim što je prošlo. To je moja životna filozofija i zasad se pokazala korisnom.

Matea je gradska cura iz Koprivnice, Vedran je iz sela pokraj Kutine. On je već htio na selo, ona se nećkala, a nije i da su imali kamo. Brzo je Mateja zavoljela svoj grunt.

Dvorište i kuću uredit će s velikim guštom.

Kad sve bude gotovo, vidjet će, kažu, uklapa li se u interijer i ostatak namještaja s Matejina tavana.

Još malo i trebat će, računaju, nova bijela tehnika. Već su naučili da radi do isteka garancije.

Nije Legrad mjesto u koje će se bilo tko zaljubiti. Ali nudi stabilnost. I lakši put kroz život.

Sve za djecu do kraja osnovne škole je besplatno. Jaslice, vrtić, školske knjige... Posla ima u obližnjim županijama, Međimurskoj i Varaždinskoj. Uskoro možda i u Legradu samom, gdje turska kompanija namjerava raditi na projektima toplinske energije i za njih će trebati visokokvalificirane radnike. Kad se pak ta energija upotrijebi za plastenike i staklenike, bit će posla i za one s manje škole.

- U obližnjem je Ludbregu nekoliko, uglavnom stranih kompanija, koje dobro posluju. Međimurci traže radnike u metalskoj, a Podravci u prehrambenoj industriji. Podravka je bila i bit će okosnica gospodarstva ovog kraja, a tu je i 15 OPG-ova - vabio je načelnik u Legrad.

image
Matej i Luka u igri na obiteljskom dvorištu. Matej je promijenio više domova nego što ima godina, smiju se roditelji
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Nije ni dosadno. U normalna, zdrava vremena, udruge stalno nešto organiziraju, a tu je i Šoderica s ljetnim festivalima.
Vedran je trenutačno između dva posla, montira PVC stolariju i razmišlja o svojem obrtu. Mateja je kuharica, prije nego što je dobila djecu, radila je u Podravki i u osnovnim školama "po zamjenama". Na zidu u kuhinji ima naljepnicu s natpisom... i slikom kuhara s brkovima, zaštitnog znaka Vegete.

- Da smo znali da će na čelo doći Martina Dalić, ne bi mi ta naljepnica bila na zidu - smije se Mateja. Voli ona, kaže, naljepnice-natpise.

A malo je falilo da na zidu budu nečije tuđe ideje. Kuće su na natječaju inicijalno dobile obitelji Jadanić, Oto, Ros i Bušić. Netko je od svoje odustao i time usrećio Mihaliće. Jer baš su ovu kuću oni i htjeli.

Njihova je prizemnica svakim danom sve uređenija. Vrata i prozori su promijenjeni, Vedran sam kopa novu septičku jamu.

- Blizu je izlaz iz mjesta, što mi paše za budući obrt, a nije na glavnoj cesti, što je dobro za djecu, puno je livada, priroda - zadovoljni su Vedran i Mateja.

Iako, nisu trebali brinuti. Ima Općina još 14 kuća za prodaju. Kad će novi natječaj, zasad ne znaju. Ne znaju ni kad će u svoje kuće useliti ostale četiri obitelji, novi vlasnici, još do ljeta općinske imovine. Jadanići i Rosovi nisu daleko, žive tu u susjednom županijama, obitelj Oto dolazi s Raba, jer tamo su "kuće precijenjene, vrijede bogatstvo i kad bismo si je mi mogli priuštiti", pitala je sebe, više nego nas, Jelena Oto u razgovoru u svibnju.

image
Obitelj Mihalić-Bizomec
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Prema načelnikovoj je računici u ovoj turi trebalo doseliti četrnaestero djece.

- Svaka čast svakome, ali prioritet su obitelji s djecom ili one koje ih namjeravaju imati. Konkurirati su mogle i samohrane majke ili očevi. Što više djece, to bolje. Da Legrad dobije i budućnost. Mučio je načelnika taj manjak duša, osobito dječjih, u njegovoj općini.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, bilo nas je 2145, ali danas nas je sigurno još i manje, oko 1800. Plus novih četiri iz Ulice Kralja Tomislava. Mala je to brojka, ali u ovom slučaju golema. Omjer rođenih i umrlih godinama je na strani pokojnika. A bilo ih je nekoć i 5500.

Obitelji koje su kupile kuće za kunu, u njima trebaju živjeti 14 godina. Mateja, Vedran, Matej i Luka ne vjeruju da će više mijenjati adresu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. listopad 2022 20:42