Svjetla u malom kontejneru obitelji Bartolin svake se večeri gase u 21 sat. To je vrijeme kad dvogodišnji David i njegov dvije godine stariji brat Dorijan kreću na počinak.
Njihovi roditelji Luka (29) i Marija (26) pokušavaju biti što tiši jer ova četveročlana obitelj živi u prostoru od 20-ak kvadrata u kojem je cijeli njihov život. Štednjak i malena improvizirana kuhinja u jednom kutu, blagovaonski stol u središtu, bračni krevet i još jedan dječji, te par komoda sav su njihov namještaj. Kao ormari im služe plastične kutije ugurane ispod kreveta. 'Dodo staro', 'Dodo novo'... pišu natpisi na kutijama za lakše snalaženje. Tišinu večeri u kontejneru prekida stalna buka s prometne ulice u Ogulincu gotovo kao da stojite na nogostupu.
Kad mališani utihnu, njihova mama pregledava svoje fotografije u mobitelu. Na njima je njen treći sin, maleni Niko. Otkad se prerano rodio, nalazi se u inkubatoru u zagrebačkom rodilištu.
Rodio se 29. listopada, iako je termin bio dalekog 20. siječnja. Imao je tek 980 grama. Marija je prve dvije trudnoće iznijela savršeno, a s Nikom je prvo imala hematome. Kad se sve to smirilo, na kontroli u listopadu poslali su je na hitni carski rez jer više nije bilo dovoljno plodne vode.
"Pustili su me kući ubrzo nakon porođaja, a Niko je ostao u inkubatoru. Smijem k njemu samo jednom tjedno po 15 minuta. Nosim svoje mlijeko koje skupljam kroz tjedan", priča nam mama s puno nježnosti. Tata do sina uopće ne smije zbog korone. On ga je vidio samo na slici.
Nije ga mogla zagrliti
"Prvi dan kad sam ga vidjela, sledila sam se. Toliko je bio mali. Moja beba nikada nije osjetila moj zagrljaj. Preko stakla ga vidim i to je to. Malo sam ga zadnji put podragala. Katastrofa je to", govori i ne uspijeva zadržati suze. Luka se pokušava držati hrabro, ali i on ima knedlu u grlu. Koliko tuge čovjek uopće može podnijeti?
U kontejneru se u suprotnosti sa strašnom brigom koja je gotovo opipljiva osjeća ugodna toplina. Kao sjećanje na njihov stari dom u kontejneru je njihova stara peć na drva, koju su donijeli iz kuće nekoliko brojeva dalje niz ulicu naselja koje se nalazi na glavnoj prometnici Zagreb - Sisak. Ona je nakon petrinjskog potresa dobila žutu naljepnicu kao privremeno neupotrebljiva i tako stoji bez neke nade da će se u njoj maleni Bartolini opet igrati u svojim sobama.
"Dobili smo 10.000 kuna od Grada i nismo htjeli trošiti na gluposti. Kupili smo dimnjak i spojili ga. Napravili smo sve sami kako smo znali", priča nam Luka.
Kontejner im je smješten u malenom dvorištu Lukine bake koji im je ustupila jer je njihovo preopasno zbog mogućnosti urušavanja.
Iako su u sterilnom kontejneru, sklad ove divne obitelji se osjeća u svakome kutku, posvuda je Marija stavila blagdanske detalje. Adventski vijenac je na stolu, božićni ukrasi po komodama, a na zavjesama su pričvršćene lampice. Dječaci mamu mole da ih upale, a ona im, naravno, ispunjava želju.
"Odmah sam na početku kupila zastore. Htjeli smo da nam to bude dom jer ipak mi sad tu živimo. Ne možemo čekati jer život ide", govori na izgled krhka, ali vrlo hrabra mama dok sinovi veselo skakuću po bračnom krevetu koji zauzima veliki dio sobe.
"Kupili smo najveći krevet tik pred potres. Imali smo veliku spavaću sobu u kući, a djeca su se često znala zavući k nama po noći. Srećom da je tako velik jer smo donedavno svi spavali u njemu", objašnjava Marija.
A kamo s kolicima?
Nedavno su odlučili da ipak trebaju još jedan krevet pa su morali izbaciti jedini ormar i postavili su ga uz bračni krevet. Njihov maleni Niko je anemičan i još na kisiku, ali u optimističnom scenariju liječnika mogao bi i prije Božića kući. Odnosno u kontejner. Planiraju da i on spava s njima u zajedničkom ležaju jer prostora više za ništa nema. Već rade križaljku gdje smjestiti njegova dječja kolica.
"Da smo mi sami, ništa nam ne bi trebalo više, iskreno ne znam kako ćemo svi stati. Nitko nema svoju intimu."
Marija dok priča često dodiruje plastičnu narukvicu iz rodilišta na kojem je broj njezine bebe. "Kad Niko dođe kući, onda ćemo ih oboje skinuti", kaže tiho.
Budući da David i Dorijan nemaju puno prostora, većinom su po krevetima. Jako su dobri za tako malu djecu, valjda su se i oni posljednjih mjeseci naučili strpljenju.
Obitelj je betonirala terasicu ispred kontejnera, kad je toplo onda imaju mjesta da gosti sjednu ispred. Je li teže u kontejneru po zimi ili ljeti?, pitamo Luku.
"Ne znam, isti vrag", odgovara. Pokušava ne gubiti nadu, ali je prilično obeshrabren.
Nedavno je morao raditi krov jer je na spoju počela curiti voda u prostor u kojem žive.
"Bilo je silikonizirano i tvrdi najlon gore, ali vrijeme ga pojede. Mi smo tu od ožujka."
Postoji li netko koga mogu nazvati da pomogne, pitam ih.
"Ne znam koga bih zvao. Samo majstora da mi ga popravi u mom trošku", mirno govori Luka. Za krov su digli maleni kredit. Još jedan.
Bračni par skupa živi osam godina, otkad je Marija postala punoljetna, i zaposleni su. Vole se od srednje škole. Ona radi u mjesnoj trgovini, a on u skladištu na utovaru pločica. Kako je Luka dobio u nasljedstvo staru kuću, digli su kredit za novi krov i sve su adaptirali. Tako sada, nažalost, plaćaju ratu od 3000 kuna za svoju veliku kuću s tri spavaće sobe koja je uništena.
"Plaćamo za nešto što više nemamo. Baš smo pred potres planirali i novu kuhinju uzeti, sve još obnoviti, promijeniti stolariju. Dobro da nismo... Kad se samo sjetim kako sam u onom prijašnjem životu puno puta rekla da bih novu kuhinju, još veću. A kuhinja mi je bila kao ovo cijelo sad. Sad kažem, ne treba mi ništa, samo mi vratite ono", iskrena je mlada žena.
Prije lokalnih izbora su im vladajući rekli da će biti u svojim domovima u godinu dana.
"Bili su s nama na liniji stalno, susretljivi. Mi smo stvarno naivno vjerovali u to. Nakon izbora samo muk."
Razmišljali su ponuditi Velikoj Gorici da im otkupe kuću i da tako podmire stari kredit i dignu veći za novu kuću, neku malenu prizemnicu. Navikli su si sve priskrbiti sa svoje četiri ruke. U obnovu stare kuće se ne usude jer su im rekli ako išta počnu raditi ništa neće dobiti od države. Savjeta je na sve strane, a nejasno je koji je pravi. Neki im savjetuju da rade i čuvaju račune, neki da trebaju prvo elaborat, neki da ne, neki kažu da ako išta krenu da neće dobiti obnovu. Uopće ne znaju otkud krenuti.
U listopadu su ih obišli, pitali su ih imaju li problema i odjurili dalje.
Rekli su im da imaju pravo na pražnjenje septičke jame koja je uz kontejner. Zvali su komunalnu službu, rekli su im da imaju već puno upita i da nisu dobili nikakav dopis. Tako da sve plaćaju sami.
A septička se napuni za tjedan dana, sva voda ide unutra od pranja suđa, WC-a, tuširanja. Veš mašinu koriste u staroj kući jer u kontejner ionako ne stane. Iz grada Velike Gorice su ih nakon dugo vremena posjetili neki dan.
"Rekao je gospodin da je i on imao kćer palčicu, pokazao je suosjećanje, rekao je da će me nazvati. Kad? Ne znam", govori Marija.
Bartolini su bili spremni sami financirati obnovu svojim kreditom i odustati od ikakve pomoći, ali trenutno zbog duga mogu dići samo 10.000 eura. To im nije dovoljno za veliku i tako jako oštećenu kuću.
Nitko im se ne javlja
"Teško je starima koji se ne snalaze u tim silnim brojevima, ali ni meni oni ništa ne vrijede, džaba mi što sam pismen. Stalno zovemo svuda, a više se nitko ne javlja", rezigniran je Luka. On nije ni htio razgovarati javno, ali mu je prijatelj rekao da mora tražiti pomoć. Njihov palčić jednostavno ne bi smio živjeti niti noći u kontejneru.
"Meni je to neugodno. Ja ne bih sam nikada to tako. Ali sad više nemamo što izgubiti. Bit će svakakvih komentara, to znam. Netko će reći što nam je trebalo treće dijete. To je željeno dijete. Prvo smo mislili da će obnova brzo, a sad se čini da ćemo ovako živjeti zauvijek.
Meni u onoj kući ništa ne znači ni 20.000 eura. To je premalo da se sredi. Kad bih ja to mogao zaraditi?", potpuno je iskren. Rekli su im stručnjaci da kuću najbolje sruše ciglu po ciglu i od njih da mogu napraviti pečenjaru. Imali su i prijedlog da si podboče haustor da se ne bi urušilo.
Iako im je kuća 'privremeno neupotrebljiva', tamo je nemoguće boraviti. Gotovo svi zidovi su popucali. Čim su se nakon najjačeg udara vratili unutra bilo im je jasno da tamo nije za življenje.
"Suprug mi je rekao: Bolje da ne ideš unutra. Šute je bilo po svuda, na katu u spavaćim sobama posebno je strašno. Kad god bi nakon potresa zaškripao stari krevet na kojem je kod bake sin spavao, počeo bi vrištati od straha." Sada priče o potresu najradije izbjegavaju.
"Iz starog života najviše mi fali mir. Imamo samo ovaj kontejner. Ali znate, prošli smo i teških trenutaka i svega. I ovo ćemo. Bitno da smo skupa. Samo da nam još Niko dođe", govori Marija. Toliko je odlučna da joj morate vjerovati na riječ.
Svi koji žele pomoći obitelji to mogu učiniti na račun u OTP banci:
Marija Bartolin
HR6524070003237932312
Opis plaćanja: donacija