ŽIVOT DRUGIH

TUŽNA PRIČA O SANDRI Upoznao sam je dok sam putovao busom iz Zagreba, ostali smo u kontaktu, a 2 dana prije nego smo se trebali opet vidjeti, umrla je

    AUTOR:
    • Josip Novaković

  • OBJAVLJENO:
  • 05.06.2018. u 22:30

Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

Polja uljane repice cvjetala su uz cestu dok smo se vozili prema Beogradu. Do prozora je sjedila vrlo lijepa žena iza koje su promicala ta čudesna polja. Putem sam saznao da je rođena, kao i ja, u Daruvaru. Bilo je to prije tri godine, putovao sam autobusom iz Zagreba. Ona je bila baš u proljetnom raspoloženju i ta rascvjetana, predivno žuta polja iza nje činila su je još ljepšom. Kad se autobus zaustavio, da se vozač odmori, izišli smo i primaknuli se bliže rascvjetanom polju repice. Ona reče da je to tako predivno i da možda više nikada neće osjetiti takvu ljepotu. Nisam zapravo razumio što je time htjela reći, zbunila me. Nakon tog putovanja nismo se više nikada sreli. Za vrijeme mog boravka u Beogradu stalno je padala kiša, tako da su ona polja uljane repice bila pod vodom i sasvim povenula kad sam prolazio pokraj njih na putu natrag. Bila je ono neka sasvim nestalna slika, prelijepa da bi bila istinita ili preistinita da bi potrajala. Umrla je godinu dana kasnije. A govorila mi je da sanja o tome da otvori biljnu ljekarnu u Istri, da liječi one bolesti pred kojima su liječnici nemoćni.

Sve je ovo ispričano prebrzo. Jer, bilo je tu i puno pojedinosti kojih se volim prisjetiti. Zapravo sam htio avionom do Beograda, ali to čekanje aviona i onda put od aerodroma do grada činilo mi se previše komplicirano. Autobus je polazio malo prerano za moj ukus, u osam ujutro. Pomalo mamuran od sinoć, nadao sam se odspavati dok se vozimo kroz dosadnu slavonsku ravnicu.

Na sreću, nije bilo puno putnika u autobusu, no ipak nisam stigao iskoristiti priliku da se ispružim preko stražnjih sjedala na kojima nema onih pojaseva koji vam nažuljaju rebra. No, i ovako sam se raširio na dva sjedala i brzo zaspao. Trgnuo sam se u Novskoj i s druge strane prolaza ugledao elegantnu plavušu. Uspravio sam se. Bilo mi je neugodno jer mi je košulja pobjegla iz hlača i podignula se iznad trbuha koji mi se prevalio preko pojasa. A ona je izgledala vrlo lijepo, kao neka francuska glumica. Što li ju je dovelo u ove naše ravnice, pitao sam se. Nasmiješila mi se, no nismo progovorili ni riječi. Pokušao sam čitati, no kad sam ugledao rascvjetano žuto polje, a nisu to bili suncokreti, i to iza nje, odlučio sam to uslikati.

“Znate li možda što to cvjeta na polju?”, upitao sam je.

“Nisam sigurna”, reče ona. “Možda uljana repica.”

“Čudno”, rekoh. “Nisam vas prije primijetio u autobusu. Stvorili ste se ovdje kao da ste uskočili iz onog rascvjetanog polja.”

“Ma, nemojte”, reče ona. “Ušla sam u Novskoj, a krenula sam iz Daruvara.”

“Ne vjerujem vam”, rekoh. “Meni se čini vjerojatnije da vas je Bog materijalizirao iz Sunčeve svjetlosti.”

“Čudno da ste to rekli. I ja se sama ponekad tako osjećam. Ali, ja sam vam iz Daruvara. Tako da su me moji dovezli do autobusne postaje.”

“Nevjerojatno”, rekoh. “Pa, ja sam odrastao u Daruvaru.”

“I ja”, reče ona. “Ali poslije smo otišli u Beograd.”

Nisam je morao pitati ni kada je otišla, ni zašto. Početkom rata, 1991. godine, mnogi su Srbi pobjegli iz Daruvara, bojeći se kako bi se stvari mogle razvijati po njih.

“Obožavam sunce”, reče ona. “Kad bih mogla više biti na suncu, život bi mi bio zdraviji i dulji.”

“Pa, i sada izgledate zdravo.”

“Hvala vam.”

Popeli smo se natrag, u autobus, no vrlo brzo se putem naoblačilo, a onda je počela i kiša. Tada nismo mogli ni sanjati da će kiša padati sljedećih deset dana i potopiti cijeli taj kraj, da će to tamo biti najgora poplava koju ljudi pamte, poplava koja će izbrisati granice između Hrvatske, Srbije i Bosne, poplava u kojoj će novcem obilno pomagati i Đoković i Mandžukić.

Ni ona, očito, nije razmišljala o granicama. Nijednom nije spomenula ni Srbe ni Hrvate, samo kako voli Istru i sanja o tome da otvori biljnu ljekarnu. “Znate li da trave mogu izliječiti od gotovo svih bolesti?”, upitala me. “I mentalne bolesti, i rak, i probleme sa srcem. I to bolje od ove naše, zapadnjačke medicine.”

“Znam da ima dobrih nadomjestaka za zapadnu medicinu”, rekoh. “Kad se čovjek nađe u nevolji, valja sa svime pokušati, svime što može pomoći.”

“Evo, ja jesam u nevolji. Imam rak i odustala sam od uobičajene kemoterapije. Neću ići ni na zračenje, ni na operaciju. Uzimam trave, ulje kanabisa i meditiram, imam pozitivan stav i to će mi biti dovoljno.”

“Drago mi je”, rekoh. “To je vrlo hrabro. Ali možda - doduše, ja nisam liječnik, odustao sam od medicine, studirao sam u Novom Sadu - da ipak probate i ono od čega ste odustali? Nije li najbolje ipak sve probati?”

“Da, ali ja sam vam vegetarijanka. I ozbiljno se bavim biljem.”

“Čudno. Kad govorite, kao da čujem vlastitog oca. On je pio biljne čajeve svih mogućih vrsta i onda je umro od teškog srčanog udara. A usto se bavio i pčelarstvom.”

“Baš sam to htjela spomenuti, ljekoviti učinak propolisa, protiv svih otrova... U čemu li je pogriješio?”

“Doista ne znam. Možda je previše volio Jahvu. Ali meni je od herbarija draža peškarija”, rekoh.

“Znam predivan riblji restoran na Dunavu”, reče ona. “Samo me nazovite. Evo, za dva dana oboje ćemo još biti u Beogradu. Moramo otići na večeru.”

Doista me zainteresirala ova zagonetna osoba, a također sam htio otići i u neki dobar riblji restoran.

I tako sam je nakon dva dana nazvao.

“Ne osjećam se dobro”, rekla je. “Ova kiša mi je depresivna. Sve mi je depresivno. Nazovite me sutra, možda kiša prestane, pa će mi biti bolje.”

Kiša je nastavila padati i ja je nisam ponovo nazvao. Otišao sam na jazz u neki klub i tamo se našao s prijateljima iz djetinjstva. Onda sam se sljedeći dan našao s Vladom Arsenijevićem, vrlo cijenjenim srpskim piscem. On mi se čudio. “Kog ste vraga dolazili u ovu usranu zemlju?”, upitao me i nakon toga mi dva sata jadikovao o politici, nacionalizmu i propasti izdavačkih kuća. A jedan sam se drugi dan našao i sa starom školskom prijateljicom, iz Daruvara, koja je bila doktorska kći, Đurđa. Ispričao sam joj događaj iz autobusa.

“Znači, sreo si lijepu Sandru?”

“Zašto kažeš lijepu?”

“Zato što je bila jako lijepa. I još je jako lijepa. Ona je bila moj prvi model, kad sam se pokušavala baviti modnim dizajnom. Bila je jako dobra i divna duša.”

“I na mene je ostavila takav dojam. Nažalost, rekla mi je da ima rak.”

“Ma nemoj?”, reče ona, a ja pomislih da to možda ipak nisam trebao reći.

“Više nitko ne umire od srca”, reče ona. “Našu generaciju su zatrovali. I onda još NATO i taj obogaćeni uran...”

Kako bilo, spremao sam se u lipnju ponovo u Zagreb, na Festival kratke priče. Kad sam to u e-mailu spomenuo Sandri, razveselila se. “To je fantastično”, napisala mi je. “Možemo se onda vidjeti u Zagrebu. Tamo dolazim radi bakina stana.”

“Ići ću i u Rijeku”, napomenuo sam joj.

“Još bolje”, nastavi ona. “Mogla bih potražiti lokaciju za svoju biljnu apoteku. Iako bih najviše voljela otvoriti apoteku u Puli. Možda se i tamo vidimo.”

Kad sam joj se e-mailom ponovo javio u lipnju, odgovorila mi je da se ne osjeća dobro. “Otkazala sam put u Zagreb. Hoćeš li biti tamo još koji tjedan?”

U prosincu sam ponovo došao u Zagreb i ponovo joj se javio, a sadržaj mailova bio je otprilike isti.

A onda, sljedećeg travnja, manje od godinu dana nakon našeg susreta u autobusu, uspjeli smo dogovoriti susret u Zagrebu. Trebali smo se naći za dva dana kad sam na Facebooku saznao da je Sandra preminula.

Svi su o njoj govorili uvijek samo lijepo. No ja je zapravo nisam pravo ni upoznao. Možda bi ovaj tekst više pripadao nizu priča o onima koje ne poznam nego o onima koje sam upoznao. Neću zaboraviti onu njezinu mudru rečenicu, kad nas je onako divno obasjalo sunce, usred rascvjetanog polja uljane repice, da možda više nikada neće upoznati onakvu ljepotu. Nasmiješila se tada nekom nadnaravnom radošću, da me to načas prestravilo. Nije mi bilo jasno što joj je to značilo. To kamo sve ovo ide. Danas znam. Nakon svjetla dolazi tama.

S engleskog preveo Saša Drach

Izdvajamo