Oduvijek su me privlačile one pomalo nestvarne scene iz dokumentarnih filmova”, govori Zagrepčanka Ana Borović pokušavajući opisati godine što ih je provela u Amazoni, u surovoj, sirovoj i zahtjevnoj, a očaravajuće lijepoj džungli, koju, upozorava, nikako ne treba romantizirati, već o njoj svijet educirati u nadi da će se globalno pokrenuti da se Amazona razumno i dok je to još izvedivo - zaštiti.
Na zagrebačkom je Prirodoslovno-matematičkom fakultetu završila magisterij iz znanosti o okolišu, interdisciplinarni studij biologije, geologije i geografije i netom što je dobila diplomu, s ruksakom na leđima otputovala je u Južnu Ameriku. Planirala je ostati tri mjeseca, a u Zagreb se, naposljetku, vratila tek nakon tri godine, od čega je najveći dio vremena provela u peruanskom dijelu Amazone.
Jedno je vrijeme, na samom početku, radila kao volonterka, čuvarica parka u Patagoniji, bila je rendžerica u Nacionalnom parku Torres del Paine.
Već tijekom prve patrole, pripovijeda, obilazeći dio područja parka s kolegom rendžerom, Čileancem, naletjela je na pumu.
“Ležala je svega deset metara od nas. Sunčala se. Tlo mi se zaljuljalo pod nogama i svijet je stao...” U parku je osamdeset puma, National Geographic više je puta ondje snimao dokumentarce. Ljude, doduše, ne napadaju jer je hrane puno, site su, uhranjene. No, posao je rendžera, među ostalim, da ipak provjere da se posjetitelji ne kreću po parku iza 18 sati.
Sa zimom je otišla iz Torres del Paine, jer tada je tamo kraj sezone, radnici iz parka odlaze na odmor, a ona je, nemajući posve jasan plan, krenula na sjever.
“Jako mi se svidio posao u divljini, tražila sam sličan u drugim krajevima Južne Amerike. Putovala sam autostopom, koristila svaku priliku za volontiranje na raznim mjestima. Nisam donosila odluke zato što nešto moram, već zato što nešto želim. Osvojio me taj osjećaj slobode. I … tako sam dospjela u Amazonu.”
Po tri dana bez lovine
Prijavila se volontirati na jednom od tamošnjih projekata održivog razvoja, a nije prošlo dugo i postala je upraviteljica prirodnog rezervata Tapiche.
“Amazona je predivna i vrlo surova u isto vrijeme. Ljudi je tamo puno više nego što mislimo.
Naše viđenje Amazone kao nepregledne zelene pustinje daleko je od istine. Ljudskih je naselja u gotovo svim rukavcima i pritocima. Imaju do desetak kuća, a ponekad su međusobno udaljena pedesetak kilometara. Možda se čini beznačajno, ali su tamo.” Mnogi dolaze u kontakt s modernom civilizacijom, direktno ili indirektno.
“Često nismo svjesni da i ta plemena međusobno trguju. Naši predmeti poput mačete, japanki i gumenih čizama dolaze do najzabačenijih dijelova Amazone. Zapravo, izolirana plemena često saznaju za nas prije nego što mi otkrijemo njih. Predmeti koje sam spomenula ujedno su i najčešće traženi. Nitko ne voli biti gol i bos, bez obzira na životne navike. Vrlo je tanka ta granica između poštivanja određene netaknute kulture, toga da se s tim ljudima ne stupa u kontakt i prava na dostojanstven život koji ima svaki čovjek”, kaže pa nastavlja:
“Lokalni ljudi jedu puno voća i ribe. Riža, brašno i palenta tamo se pak često prodaju u ogromnim vrećama. To nisu namirnice koje su u tradicionalnoj prehrani tamošnjih plemena, ali ih rado prihvaćaju jer znaju provesti i po dva, tri dana bez lovine, da ne pronađu ikakvu hranu, pa im se lako dopadne da imaju hranu u vreći koja im je jednostavno dostupna. I to je dio te tanke granice da li ih ostaviti da žive kako žive ili im omogućiti da nisu gladni i bosi…
U neke zajednice, primjerice, dovode lingviste da uče njihove jezike, intencija je da se jezik stavi na papir, ali i da se zabilježe mnoge druge stvari o tamošnjim kulturama, da se razvije njihova enciklopedija, jer sve je češći slučaj da starješine umiru, a da se znanje nedovoljno brzo prenosi na mlađe naraštaje…”
U Amazoni je živjela u rezervatu četiri stotine kilometra udaljenom od grada Iquitosa, u središtu regije Loreto.
Pripovijeda o svojoj tamošnjoj drvenoj kolibi, izgrađenoj od prirodno otpalih stabala, jer tamo se, u rezervatu, stabla ne ruše, skuplja se s poda što priroda dade, a lokalno stanovništvo uče da što manje love, da puste razne ugrožene životinje.
“Mnogi se iznenade kad posljednjih godina viđaju neke od životinja koje nisu prije viđali, poput recimo posebne vrste majmuna intenzivno crvene boje glave koji izgleda kao da je krvav, a ima oko 80 kg. Ili kad usred dana ugledaju kajmana.”
Put od 400 kilometara na čamcu
Bez obzira na ljepotu, u Amazoni nije lako, a ponekad niti lijepo živjeti, upozorava Borović. “Ustajali bismo u pet ujutro i prikupljali vodu. Zatrebate li što iz grada, do tamo se iz rezervata putuje dvanaest sati. Sama sam tih dvanaest sati, 400 kilometara, vozila čamac od stotinu konjskih snaga.”
Radila je na raznim projektima. Educirali su, primjerice, lokalno stanovništvo da ne jedu oplođena jaja kornjača. “Pokazivali bismo im da lako mogu vidjeti koja su jaja oplođena a koja nisu, te da jedu samo ona koja nisu oplođena. Noću bi odlazili u patrole, gledali tragove kornjača, gdje su položile jaja, pa ih prikupljali prije nego što to pokupi netko drugi, oplođena jaja čuvali smo u pijesku na zaštićenoj plaži. Radili smo i monitoring čaplje, u znanosti gotovo još nepoznate, specifične vrste, koja imaju vrlo intenzivne boje.”
Često se događalo da predstavnici raznih plemena dolaze do rezervata, traže pomoć, jer drvna industrija sve više ulazi u njihovo područje, sijeku im drveće, dolazi i rudarstvo, kopaju rudnike, a oni ne znaju kako se s time nositi.
Amazona je puna problema, život tamo je, zaključuje, često okrutan. “Djeca rano odlaze na tržište rada. Već s 12, 13 ili 14 počinju raditi za drvnu industriju, šest mjeseci provedu sijekući stabla, potom čekaju kišnu sezonu, doba transporta sirovine. Grade splavi i odlaze u grad, plove tri mjeseca i tamo prodaju.
Kad kažem plove, to je tek djelomice točno, jer oni zapravo plutaju do mjesta gdje prodaju sirovinu, imaju motorne čamce, ali im je skupo plaćati gorivo pa ga koriste samo da reguliraju smjer kretanja. Te mlade dečke često maltretiraju oni stariji u grupi, siluju ih… Kasnije im se gubi trag u gradu, ne žele se vraćati, jer ih Amazona često asocira jedino na težak život i traume koje su tamo doživjeli.”
Ljudi iz plemenskih zajednica u gradovima trpe razne predrasude. “Ni u rezervatu gdje sam živjela nije bilo lako uspostaviti blizak odnos s pripadnicima plemenskih zajednica. Skrivaju svoje podrijetlo jer ih mnogi doživljavaju kao neuke i neugledne. Govore loš, isprekidan španjolski, stoga i ne govore puno.
S druge strane, članovi iz tih zajednica, kad odu živjeti u okolna sela i gradove, ne žele koristiti svoj jezik, ne prenose ga na svoju djecu. Žele se što prije uklopiti pa se njihova kultura gubi u samo jednoj generaciji. Teško dijele priče iz života jer misle da su smiješne.”
Iako su mnogi formalno katolici, i dalje vjeruju u Majku zemlju zvanu Pachamama. Životinjama daju ljudske osobine. “Primjerice, drže da noćni zov ptica šalje Tunchi, maleni goblin koji tako mlade djevojke privlači u šumu, a sve kako bi se u njega zaljubile.
Djevojke za vrijeme menstruacije ne ulaze u rijeku, jer vjeruju da je u njoj riječni dupin koji također zavodi cure”, pripovijeda Borović.
Njoj možda najdraža tamošnja legenda je ona o šumskom duhu Mayantuu koji luta između dvije dimenzije, fizičke i duhovne. “Nitko nije siguran kako izgleda, no priče prenose da je Mayantu gmazovsko stvorenje slično goblinu, s ljuskavim tijelom i licem žabe. Poznat je kao dobar duh Amazone. Poznaje razno ljekovito bilje prašume, njime liječi ljude u nevolji. Ali, odbija pomagati onima koji u šumu ulaze sa zlim namjerama.”
U Amazonu se želi vratiti, raditi turističke ture za one koji žele upoznati realnost Amazone, koje ne zanima tipičan turistički proizvod. “Sve više se govori i o odgovornom turizmu. Ono što mnogi ne primjećuju dok tamo borave kao turisti je priča koja stoji iza kulisa. Nemojte se dati zavarati. Simpatična beba majmuna nije spašena jer ju je majka napustila. Njegova majka je ubijena da bi on bio spašen i stavljen turistima na zabavu. Probati kajmanovo meso može biti egzotično, ali nemojte kasnije biti razočarani što na plaćenom izletu kroz prašumu niste vidjeli niti jednog kajmana.
Moderno čovječanstvo širi se iz dana u dan, a neprekidna potraga za prirodnim resursima sve nas više uvlači u Amazonu. Vjerujem da još uvijek možemo očuvati ovu zajednicu, jednostavno dopustivši im da budu to što jesu - Amazonci.”
Održiva žetva
U Amazoni je, kaže, naučila o održivoj žetvi - plodovi samoniklog bilja se prikupljaju, bez da se radi na prethodnoj kultivaciji tih prostora. “Ovakav oblik žetve u teškim uvjetima udaljenih dijelova Amazone traži više radne snage, ali osigurava stabilne prihode za puno tamošnjih ljudi, alternativa je sječi šuma, krivolovu, svim tim destruktivnim načinima zarade.
Nakon što plemenske zajednice prikupe plodove, očiste ih i osuše na suncu, mi preuzimamo logistiku. Prikupljamo vreće od plemena do plemena i odvozimo žetvu u grad na hladno prešanje ulja. Količine sirovine koju ovom metodom možemo osigurati gotovo su neograničene, kao i teritorij Amazone.”
Tako je, po povratku u Hrvatsku, Borović, s partnericom Lorenom Konjević, pokrenula liniju ekoloških ulja i raznih kozmetičkih proizvoda iz Amazone.
“Surađujemo s tri plemena: Matsés, Kokama i Ashura. Matsés su ostali izolirani od zapadnjačkog utjecaja. U suradnji s neprofitnom organizacijom Acate koja pruža logističku podršku plemenskim zajednicama, Matsés su napisali prvu enciklopediju medicinskog bilja na svom, istoimenom, jeziku. Tako su znanje svojih šamana osigurali od zaborava. Pleme je, koristeći GPS sustav, u šumi označilo svoj teritorij, koji je danas službeno priznat i zaštićen od vanjskih utjecaja.
Upravo ovo pleme za nas prikuplja drvnu smolu neobičnog naziva - Zmajeva krv. Drvna smola svoj naziv duguje jednoj neobičnoj pojavi i lošem prijevodu. Naime, stablo Croton luči smolu kroz pukotine na kori stvarajući dojam stabla koje krvari. Izvorni naziv Sangre de Grado ubrzo se preoblikovao u Sangre de Dragon, pa je tako i prevedeno u Dragon’s blood, odnosno Zmajeva krv.”