Za zagrebačku obitelj Majetić u pandemiji je bilo najvažnije da si pomažu.
Pa je tako 21-godišnja Stela, dok su teretane bile zatvorene, bratu povremeno poslužila kao uteg dok je kod kuće radio čučnjeve.
Njoj su pak u pomoć priskakale majka i sestra: Stela bi im ponudila da iz jedne knjige odaberu bolest, prouče i zapamte sve simptome, a potom bi ova studentica medicine, u sobi koja joj je privremeno glumila ordinaciju, postavljala dijagnozu i preporučivala liječenje.
"Kakve probleme imate?"
"Jako me boli u prsima..."
"Osjećate li bol još negdje?"
"Da, kao da mi se širi u lijevu ruku..."
"O, pa to bi mogao biti infarkt miokarda!" povikala bi Stela, a majka zadovoljno kimnula glavom pa stala tražiti neku drugu tegobu koju će odglumiti.
Tako je to već nekoliko mjeseci u njihovom domu u Sesvetama, kući koja je s lockdownom, kao i domovi mnogih drugih Hrvata, najednom postala sve - i teretana, i ured, a posebno bolnica, mjesto na kojem bi Stela, da nije bilo pandemije, provodila znatno više vremena nego što je to trenutno moguće.
Teško da je 2017. godine, kad je upisivala Medicinski fakultet na Šalati, mogla zamisliti kako će joj izgledati treća i četvrta godina studija te da će dobar dio nastave - ma što nastave, čak seminara i vježbi - umjesto uživo morati odrađivati putem Zooma.
Prva odluka o karanteni, ona donesena prošle godine na proljeće, dočekala ju je dok je s prijateljem pila kavu u studentskoj kantini.
Nisu je shvatili previše tragično: oboje su se složili kako će im lockdown u trajanju od dva tjedna dobro doći kako bi se posvetili učenju (treća godina studija medicine, objašnjava mi Stela, najteža je i podrazumijeva strašno puno učenja), no pokazalo se kako će se dva tjedna pretvoriti u mjesec i pol dana, a potom ih nova odluka o prebacivanju nastave na online model dočekati u studenom, nedugo nakon što će upisati četvrtu godinu faksa i taman kad će aktivnije trebati krenuti pohađati kliničke vježbe u bolnicama.
"Da, zbilja sam mislila kako će mi taj odmor od nastave dobro doći da se posvetim učenju, a dodatno mi je odgovaralo i što sam dnevno dosta vremena trošila na put od kuće do fakulteta pa sam računala da ću ovako malo uštedjeti na vremenu. No, brzo se pokazalo kako ta nastava online neće trajati samo dva tjedna nego nešto dulje, a u trenutku kad su se putem weba počeli polagati i kolokviji, shvatila sam da je postalo ozbiljno", priča mi.
Imala je pritom i nešto sreće: upala je u grupu s profesorima koji su se brzo adaptirali te nastavne materijale prilagodili online nastavi, no bilo je jasno kako se dio vježbi ipak neće moći izvesti kao u normalnim okolnostima, u bolnici, sa stvarnim pacijentima, uz dijagnostičke aparate i stvarno iskustvo.
Recimo, jedan takav primjer su vježbe mikroskopiranja koje se u normalnim okolnostima izvode tako da studenti treće godine medicine, u mikroskopiraonici, pod mikroskopom promatraju tkivo nekog organa.
Umjesto toga, studenti treće godine u pandemiji su putem Zooma promatrali već gotove slike mikroskopiranog tkiva koje im je pripremio profesor, a od velike su pomoći bili i atlasi sa sličnim prikazima.
Zbog pojave virusa koji je studente zatvorio u njihove domove, Stela je obdukciji u sklopu treće godine faksa prisustvovala samo jednom, a druga je obdukcija zbog pandemije bila odgođena, no utjecaj prikovanosti za računala nešto se više počeo osjećati na četvrtoj godini, kad studenti kliničke vježbe odrađuju u bolnicama.
Neprocjenjivo je to iskustvo, taj odnos uživo između pacijenta i liječnika, no kako kliničke vježbe organizirati u vrijeme kad svijetom hara pandemija, bolnice se pretvaraju u covid-centre, a svaki ulazak stranca u prostor u kojem borave bolesni i nemoćni predstavlja novi rizik za liječničko osoblje i pacijente?
Postignuta je stoga neka vrsta kompromisa pa su vježbe iz interne medicine malo prilagođene - umjesto tri mjeseca, koliko bi inače trebali provesti uživo u kontaktu s pacijentima, Stela i kolege u bolnici su sve skupa boravili samo četiri tjedna, i to u manjim grupama kako bi se pridržavali epidemioloških pravila.
U normalnim okolnostima vježbe iz interne medicine zapravo se svode na obilaske pacijenata od kojih u razgovoru studenti uzimaju status i anamnezu, a kasnije s liječnikom pričaju o pojedinačnim slučajevima, raspravljaju o dijagnozama, promišljaju o terapijama i predlažu liječenja.
"Bitno je razgovarati s pacijentima te znati što ih točno i kojim redoslijedom treba pitati da biste uzeli dobru anamnezu i status. Treba osobu pitati što je i gdje boli, kakvog je bol intenziteta, koliko ona dugo traje, zamoliti ih da je malo opišu", pojašnjava Stela.
Tako je to otprilike i izgledalo onih tjedan dana koliko su se vježbe mogle provoditi uživo, no ostatak vremena prebačene su online, gdje su studenti od profesora dobivali već gotove anamneze i statuse pacijenata koje nikad nisu vidjeli, a potom raspravljali o kojoj bi dijagnozi mogla biti riječ te što bi predložili kao postupak liječenja.
Taj se dio vježbi provodio bez susreta s bolesnikom, isključivo kroz online razgovor liječnika i studenata, no Stela napominje da se ne smatra zakinutom, iako joj nedostaje osobniji kontakt s bolesnicima.
"Općenito volim razgovarati s ljudima i nije mi problem slušati ih, a pacijentima se uvijek trudim pristupiti nasmiješena i pričati s njima i o nešto širim temama, ne samo o bolestima. Naravno da sam očekivala da ću puno više vremena provoditi u bolnici i vjerujem da će se to promijeniti negdje do travnja, svibnja odnosno najkasnije rujna, s obzirom na cijepljenje. U međuvremenu, mi smo sigurno zbog ovih specifičnih uvjeta izgubili dio prakse jer određene postupke nismo imali priliku vidjeti uživo, ali smatram da onaj tko to zbilja želi, uvijek nađe načina da iskusi sve što ga zanima", smatra Stela.
Njoj je to pošlo za rukom zahvaljujući ukućanima koji su joj, u nedostatku pravih bolesnika, glumili pacijente, a sve što je smatrala da je propustila, pokušala je nadoknaditi na neki drugi način.
Recimo, priča mi kako je u sklopu radiologije propustila postupak slikanja dijagnostičkim uređajima, ali je zato na YouTubu detaljno pregledala kako se izvodi snimanje rentgenom, kako uopće funkcionira taj uređaj, na što i kako treba paziti.
Zbog pandemije studenti njene generacije, naprimjer, nisu isprobali pretragu iz nuklearne medicine u sklopu koje pacijentu u tijelo ubrizgavaju radiofarmak, a potom gledaju gdje se on nakuplja i je li došlo do kakvih patoloških promjena, a otkazane su bile i vježbe iz propedeutike koja je za liječnički posao užasno bitna, jer podrazumijeva učenje o načinu kako se od pacijenata uzimaju status i anamneza.
"No, dobra stvar kod propedeutike je što se ona može raditi i na zdravim osobama pa sam ja tako uzimanje anamneze i statusa učila na svojim ukućanima. Jednostavno sam takva, što me zanima, to neću pustiti", smije se Stela.
Na Youtubu je, naime, otkrila kanal "Ninja Nerd Science" na kojem je tražila dodatna objašnjenja iz svih polja koja su joj bila malo nejasna, a jedan ju je profesor u zezanciji prozvao "YouTube studentica" jer je na predavanjima, zahvaljujući ovom kanalu, često znala odgovore na pitanja koja nije bilo moguće naći u studentskim udžbenicima.
To joj je onda posebno zgodno došlo u pandemiji - na YouTubu je, primjerice, gledala snimku liječnika kako od pacijenta uživo uzima anamnezu i status, a tata joj je pomogao skinuti knjige s gotovim bolestima i dijagnozama iz kojih je mogla detaljnije učiti o različitim medicinskim stanjima.
Kaže mi kako su ti materijali bili odlični - pored anamneze i statusa, nerijetko su uključivali i rezultate stvarnih laboratorijskih pretraga poput krvne slike i ostaloga, potom opise cijele patologije i patofiziologije slučajeva, popise nekih manje poznatih simptoma, kao i dijagnostiku koju liječnik može raditi da bi dokazao o kojoj je bolesti riječ.
Ne slaže se s onima koji su posljednju godinu posebno zabrinuti hoće li domaća i svjetska medicina na tržište rada izbaciti liječnike koji neće imati dovoljno prakse.
"Nitko se toga ne treba bojati - naš fakultet maksimalno se zalaže za praktičnu nastavu, a razmatra se kako ćemo sve ono što smo eventualno propustili moći nadoknaditi na petoj i šestoj godini, kad se najveći dio vremena i provodi u bolnicama. Osim toga, za dobrog liječnika nije bitan samo odnos s pacijentom već i mogućnost snalaženja u nepredvidljivim situacijama, što smo svi mi dokazali da možemo", objašnjava mi Stela.
Priznaje mi kako, zbog studija koji je upisala, mnogi od nje očekuju da ima veliki interes za pandemiju i covid-19, no nju puno više od virusa i bakterija zanimaju imunologija i interna medicina.
Osim toga, u budućnosti se vidi kao liječnica na nekom jadranskom otoku.
"Ha, znam da mnogi od toga bježe, no meni to djeluje genijalno. Sviđa mi se ideja da budem okružena morem i da radim kao obiteljski liječnik. Tamo si u kontaktu s ljudima koji dolaze zbog različitih tegoba, nisi ograničen samo na jedan tip medicine, uvijek moraš nešto iznova otkrivati i učiti... To je, među ostalim, bio i razlog zašto sam upisala studij medicine." Najviše joj u ovo vrijeme pandemije nedostaje studentski život - šušur kantine, ispijanje kava nakon predavanja, razglabanje o studentskim temama i češći boravak u bolnici, što računa da će se uskoro promijeniti.