Dean Skira, najcjenjeniji hrvatski dizajner svjetla s besprijekornom međunarodnom reputacijom, u posljednje je vrijeme iznimno tražen predavač na globalnom tržištu znanja, na raznim konferencijama i sveučilištima, tako da je njegov nastup u Rijeci, u Astronomskom centru, bio raritet kojem je prisustvovalo dvadesetak upućenih sretnika.
Tema svjetlosnog onečišćenja, o kojoj je Skira govorio, vrlo je intrigantna, a s obzirom na slabu upućenost u tu problematiku u Hrvatskoj, ne čudi relativno skroman interes za Skirino predavanje u Rijeci. No, oni koji su ga slušali, imali su priliku upoznati se s dobro razrađenom Skirinom “filozofijom svjetlosti”, njegovim načinom razmišljanja i jasnim distinkcijama koje pravi između svjetla u službi unapređenja kvalitete života na određenom prostoru te svjetla u službi razmetanja ekonomskim statusom i posljedične neodgovornosti prema prirodi, čovjeku i održivom razvoju.
Dean Skira je Puljanin, rođen 1962., a osvjetljenje i dizajn interijera studirao je 1986. u New Yorku, na Fashion Institute of Technology. Tamo je postao članom njujorške sekcije IES The Illuminating Engineering Society of North America, strukovnog udruženja koje okuplja najcjenjenije američke profesionalce u toj domeni, no unatoč velikim uspjesima “preko bare” u samim počecima karijere, koja je bez problema mogla postati američka, Skira se već ranih devedesetih vratio u Hrvatsku i ovdje, u gotovo nemogućim uvjetima, izgradio uspješan biznis. Prvi hrvatski projekt bio je crkveni toranj u Premanturi, njegovu selu.
- Osvijetlio sam ga na način koji nije bio uobičajen tada, tako je počelo. Znate što je rekao Kodak: ‘Potrebno je 20 godina mukotrpnog rada da biste postigli uspjeh preko noći’. Nije to baš tako jednostavno - smije se.
Njegovi međunarodni projekti uključuju, među ostalim, rasvjetu podvodnog bosporskog tunela Eurasia koji spaja Europu i Aziju, lošinjskog hotela Bellevue, pulskih dizalica “Svjetlećih divova”, a zaslužan je i za produkt dizajn rasvjetnog stupa Polesano i svjetiljki Lun-up, Underscore i Trick. Njegova uloga na međunarodnoj dizajnerskoj sceni potvrđena je nizom publikacija u svim relevantnim profesionalnim časopisima te brojnim međunarodnim nagradama kao što su LDA, Red dot, Compasso d’Oro, Architizer, Blueprint, iF, IALD, IES i druge.
Slučajni studij
U New Yorku se, na studiju dizajna osvjetljenja, priča, našao sasvim slučajno - prije toga bavio se računalnim programiranjem i želio se usavršiti u SAD-u u području dizajna i arhitekture. Nakon nekoliko godina rada u jednom studiju u New Yorku, tamo je 1990. otvorio ured. Dobro se sjeća prvih koraka.
- Čak znam i ime investitora. Zvao se gospodin Fritz. To je prvi čovjek koji me angažirao da radim na njegovoj kući u New Jerseyju. Imao je veliku kuću s vrtom i tražio je pomoć da mu se osvijetli blagovaonica. Shvatio je da ono što su mu napravili električari nije na razini njegove kuće, arhitekture i interijera. Počeli smo razgovarati, našao sam se u potpuno novom svijetu. Nisam se baš najbolje snalazio jer mi nije bilo jasno zašto ti ljudi pričaju sa mnom kad nemam iskustva. Svidjelo mu se što sam ja odmah zamišljao kako bih to samom sebi napravio - prisjeća se.
Na pitanje koji je bio razlog što se početkom devedesetih ipak vratio u Hrvatsku, odgovara jednom riječju - rat.
- Rat je potpuno promijenio neke moje životne koncepte. Za vrijeme rata, svake sam godine dolazio kući, prolazio s obitelji i prijateljima situacije. U jednom trenutku, kada je Pula trebala biti bombardirana, doletio sam kući jer mi je rečeno da će se to dogoditi svakog trenutka. Tu smo noć probdjeli i jutro dočekali budni. Bila je to ‘91. ili ‘92. Nešto se dogodilo u mojem poimanju, prioriteti su mi se promijenili i u tom sam trenutku shvatio da su neke druge stvari puno važnije od gradnje nekakve karijere - govori Skira.
Devedesetih u Hrvatskoj nije postojalo ništa slično onome čime se Skira bavi i počeci su, kaže, bili jako teški, ali i danas je, kaže, tako.
- Mislim da se od tada nije ništa značajno promijenilo. Kultura svjetla kod nas eventualno se povećala u krugovima arhitekata i ljudi koji su direktno povezani s tom profesijom, ali javnost, generalno, nije dovoljno informirana o tome. Sigurno se sjećate koliko su svi kupovali štedne žarulje. Odjednom je ta žarulja nestala s tržišta iako sam ja davno na konferencijama objašnjavao da je to potpuno štetno za nas. Da je to nešto što dugoročno zagađuje okoliš, da neusporedivo više košta u proizvodnji, da neusporedivo više košta potrošača da bi to instalirao, a energetska komponenta te žarulje nije dovoljna da bi se izbjeglo zagađenje okoliša.
Jednom žaruljom zagadi se praktički 4000 litara vode kada završi na nekom deponiju. U to vrijeme razni su me ljudi jako napadali, govorili mi da što ja to pričam, da je to žarulja koja će spasiti svijet i tako dalje. Međutim, pod izlikom nečeg zelenog, tu se, u biti, zarađivao velik novac. Isto se kasnije dogodilo s LED-om. Znači, LED je preplavio tržište, svi spominju LED, a ljudi uopće ne znaju što je to. Samo govore da štedi struju. O svim drugim štetnim posljedicama nitko ne govori, samo kupuju LED-ice koje traju kraće od običnih žarulja.
Skira se poigrao i s osvjetljenjem svoje kuće u Puli, koju je i nazvao “House of Light”, odnosno “Kuća svjetlosti”
Žestoki napadi zbog Čikata
Ne shvaćaju da nisu uštedjeli puno energije, ne shvaćaju da su, kada su ispekli kolač u pećnici, potrošili puno više struje nego da su cijeli mjesec imali upaljena svjetla. To je, sve skupa, jedna prilično kompleksna marketinška priča - objašnjava Dean Skira. Neki od njegovih projekata, poput osvjetljenja u uvali Čikat na otoku Lošinju, bili su prilično žestoko napadani i stavljani u kontekst ranije spomenutog svjetlosnog zagađenja.
- Čikat i sustav rasvjete jedan je od onih gdje je primijenjena ta metodologija koju promoviram, a stanovništvo Lošinja nije se pobunilo, nego se pobunila jedna manja grupa aktivista koji su od toga napravili veliku priču, pa su čak i lažirali fotografije. Od toga što su oni napadali mene kao projektanta, neće biti neke velike koristi. Kao prvo, nisu nikada pitali kako taj projekt funkcionira. Ne znaju zašto je taj projekt dobar i ne znaju kako taj projekt poštuje svaki element te cjeline, prilagođen je različitim sezonama, potrebama...
Taj je projekt energetski učinkovit, ne postoji potreba za održavanjem najmanje 15 godina i zadovoljava ekonomsku konotaciju, tj. uvala Čikat postala je značajan turistički punkt. Dakle, netko je na toj lokaciji investirao ozbiljan novac da bi privukao neke ljude. Jednako tako, lokalno stanovništvo sada itekako koristi sve što je tamo napravljeno - priča Skira.
U Hrvatskoj je poznat po projektima kao što su osvijetljeni kružni tok i lučke dizalice u Puli, u Rijeci je, osim dizalica po uzoru na pulske, radio Koblerov trg i osvjetljenje unutar zidina Trsatske gradine, toranj na Korzu, crkvu svete Ane, a neki od njegovih radova postali su “landmark” koji bitno utječe na vizualni identitet pojedinog grada.
- Pulske su dizalice u trenutku otvaranja privukle 15-ak tisuća ljudi. One su bile programirane da rade 15 minuta svaki puni sat do ponoći. Međutim, građanstvo je inzistiralo na tome da svijetle stalno i vrijeme se, odlukom gradskih čelnika, polako povećavalo da bi svijetlile svaki puni sat do ponoći jer su ljudi tako htjeli. Kada dođe plima i izazove kratki spoj u Uljaniku pa dizalice ne svijetle, ljudi zovu Turističku zajednicu, Glas Istre, Uljanik i pitaju zašto dizalice ne svijetle, što znači da im je stalo - govori.
Problem svjetlosnog zagađenja, kaže Skira, postoji i nikada neće nestati.
Mnogo putuje
- To je problem koji nije vezan isključivo samo za one svjetiljke koje su usmjerene u nebo, nego je to problem svih svjetiljki koje svijetle i prema cesti i ostalim površinama. Svjetlo je po svojoj prirodi nevidljivo. Realno, ono ne može zagađivati i taj pojam svjetlosnog zagađenja vrlo je paradoksalan jer je svjetlo samo po sebi nevidljivo dok se ne odbije od nečega. Kada bismo imali apsolutno čist zrak, taj problem ne bi postojao. Mi možemo drastično reducirati taj efekt odsijavanja svjetlosti prema nebu, ali ga ne možemo u potpunosti spriječiti, jer je to jednostavno priroda svjetla - priča Skira.
U svojoj karijeri najviše je, kaže, uživao u projektu bosporskog tunela u Istanbulu.
- Na tome je radila izuzetno dobra, progresivna i entuzijastična ekipa. Trenutno već dugo radimo i na jednom velikom neboderu u Moskvi i jedva čekam da počne realizacija. Ali, projekti koji se kod nas realiziraju nekako su mi najdraži, jer kada sagledate uvjete u kojima su nastali, financijske mogućnosti, shvatite da sve to postoji samo zato što je netko imao veliki entuzijazam i ljubav da se nešto napravi - priča.
Puno putuje, uskoro ide u Pariz, gdje će predavati na konferenciji grupacije LVMH na temu inovacija (između ostalog, osmislio je nekoliko vrlo specifičnih nagrađivanih svjetiljki), na jesen će biti predavač na konferenciji IALD u Barceloni... U Puli ima tim od 17 ljudi za koje kaže da su izuzetno motivirani, kvalitetni i entuzijastični. U skoroj budućnosti, uz nekoliko inozemnih, u pripremi ima brojne projekte u Hrvatskoj, čije detalje, za sada, ne smije otkrivati.
- Bit će to čitav jedan grad i čitav jedan predivan pejzaž s vodopadima, rijekama i mostovima. Nešto doista posebno - zaključuje.