Nova sezona popularnoga zabavno-glazbenog showa “A strana” kreće 25. studenoga na HTV-u, a u ulozi voditelja ponovno će se naći jedno od najomiljenijih TV lica Duško Ćurlić, nesuđeni glumac, koji se tijekom gotovo 25 godina karijere pokazao kao jedan od glavnih aduta uspjeha kod publike. Uz brojne poznate izvođače, sudionike showa “The Voice” i druge mlade glazbenike te suvoditelja Ivana Vukušića, iz tjedna u tjedan vodit će gledatelje kroz najpoznatije skladbe domaće glazbene scene te zasigurno ponovno pokazati zašto je “A strana” već u prvoj sezoni vrlo brzo stekla naklonost kako publike tako i kritike.
- Najvažnije je da se publika očito zaželjela hrvatske glazbe jer smo svi već zaboravili koliko toga dobroga ima, bilo da se radi o 50-ima, 60-ima, 70-ima pa do današnjih dana. Htjeli mi to priznati ili ne pred svojom ekipom, znamo većinu tih pjesama i većina ih je obilježila nas i naše odrastanje. Uvijek pamtimo samo lijepe stvari. Nostalgija je fenomenalna stvar i bez nje smo ništa. Čini mi se da je to recept uspjeha. Zbog toga mi je drago što su Uprava kuće i HRT prepoznali bilo svojih gledatelja - ispričao je Ćurlić.
Nova energija
Novu energiju donijeli su i mladi ljudi iz showa “The Voice”, koji su uz druge mlade pjevačke nade opet dio “A strane”.
- Društvena poruka prema ljudima koji se pojavljuju po raznim reality showovima trebala bi biti da ne bljesnu kao zvjezdice, a pet minuta nakon toga ih više nema. Fenomenalno je da je javna televizija otvorila svoj prostor tim ljudima koje je i promovirala. To su ljudi koji imaju novu energiju i unose je u pjesme, a većina ih se nije niti rodila u vrijeme kad su te pjesme nastale. Potpuno nova energija, nova emocija, i to se jako osjeti u studiju. Publika je to prepoznala i ni u jednom trenutku gledatelji ne kažu da im smeta što pjesmu Drage Mlinarca pjeva netko kome Drago Mlinarec može biti djed. Zato je to evergreen i nešto novo, lijepo i pozitivno - siguran je voditelj.
Kao predstavnik te mlađe generacije u ulozi suvoditelja našao se Ivan Vukušić, a kako kaže Duško, među njima se stvorio prijateljsko-voditeljski odnos.
- Ivana i mene je spojilo to što ja idem prema krizi 50-ih godina, a on u krizi kasnih 30-ih. Osim toga, on sad kupuje motor, a ja ga prodajem. Poanta je u tome što smo oboje odrasli u Trnju, a sad živimo u Novom Zagrebu. Obojica smo karijeru počeli na radiju. Slični su nam putovi, bez obzira na to što smo generacijski različiti. On igra odlično tenis, ja tako-tako. Ja imam godina i kila, a on to nema, ali doći će i on na moje. Meni je veliki kompliment što mogu naći zajednički jezik s generacijom koja je drugačija. Drago mi je što smo kliknuli na toj razini prijateljskog voditeljstva gdje se jedan na račun drugoga ne pokušavamo pokazati pametnijima, ljepšima, mlađima, mršavijima... - objašnjava.
Iako je Ivan taj koji više brine o Facebooku, koji je u emisiji dio nazvan “B strana”, i Ćurlić je nakon godina odbijanja popustio te odnedavna i sam ima svoj profil.
- Iako sam ga otvorio za potrebe emisije, obećavam da ću ga ugasiti čim završi snimanje. Nisam tip od društvenih mreža. Još uvijek volim kontakt oči u oči - tvrdi Duško.
Ponijela ga slava
Svoj televizijski uspjeh duguje, kaže, izvrsnim mentorima iz redova legendarne HTV-ove generacije voditelja.
- Moju generaciju, koja je došla na televiziju 1993. i 1994. kad je bila jedna velika audicija, učila je ta starija generacija, poput genijalnih Helge Vlahović, Olivera Mlakara, Jasmine Nikić, Vesne Spinčić Prelog, Željke Fattorini, Ksenije Urličić i Vlade Levaka, da nikad na račun drugih ne gradimo svoju pamet jer će nam se to kad-tad obiti o glavu. Pripremite se za razgovor i ako nisi pripremljen, radije šuti, nego da kažeš glupost. Naravno da je bilo gluposti i promašaja, traženja, pogrešaka koliko hoćeš, ali osnovno je u toj generaciji da na račun drugoga ne gradiš ‘svoju veličinu’ - objašnjava Duško Ćurlić.
Ipak, priznaje da ga je na počecima i samoga ponijela slava.
- Na početku sam mislio da sam bogomdan. Kad sam napravio prvu najavu na televiziji 1994. ili snimio prvi ‘over voice’ za Porin, mislio sam da svi znaju za mene, tražio sam u pogledima prepoznavanje. Radio sam i gluposti i pogreške, ali imao sam sreće što smo imali supermentore koji su nas znali spustiti na zemlju i reći da bez obzira na to što imaš super glas i relativno dobru dikciju, izvoli, dragi, u Službu za jezik i govor i malo poradi na svom jeziku - priča Duško.
Gafovi su također sastavni dio posla.
- Najgore mi je kad pogledam neke stare emisije u kojima sam na silu pokušavao biti duhovit i jako me je sram. Mislio sam da baš moram ispričati taj neki vic ili anegdotu i da ako ja umirem od smijeha, i publika će. Tužno, glupo, blesavo, ispod nivoa. Jako mi je žao što sam neke ljude gledao s predrasudama. Ali, i to dođe sa sazrijevanjem. Jer, ne mora se meni nešto sviđati, nisam ja tu da bih jasno izrazio svoj stav i bio kritičar nečije karijere ili posla, glazbe, predstave ili filma. Kad gledam te starije emisije, to se točno vidi u mom stavu. Za to je možda krivo odrastanje u tada neovisnoj radijskoj instituciji 101 ili je tome kriva nesigurnost ili nešto drugo, ali kada bih to mogao vratiti, ne bih se više tako blamirao. Pustio bih čovjeka, svakoga pogledao u oči i dao mu da kaže i u krajnjoj liniji i mene pokuša uvjeriti u to što on vjeruje - priča Duško.
Jedna od prepoznatljivijih Ćurlićevih osobina je njegov gotovo vječni osmijeh i pozitivan stav koji vrlo lako prenosi i na gledatelje i publiku.
Pjevački tip
- Bio sam u Splitu na promociji knjige svog prijatelja Tome Mihanovića koji se bavi aforizmima, pričama, i našao sam predivnu rečenicu kad sam se pripremao: ‘Ne smijem se uvijek zato što mi je do smijeha, nego sam dovoljno jak da smijehom sakrijem ono što je u meni’. Nije uvijek lako biti javna osoba, bez obzira na to što ne glumiš zvijezdu, ne ideš na špicu, ne slikaš se po premijerama. Ljudi se bore kako preživjeti, što vidimo svi koji imamo otvorene oči - objašnjava.
“Ples sa zvijezdama”, “Zvijezde pjevaju”, “Maestro” i “Zborovi” neke su od prepoznatljivijih emisija koje je Duško vodio i, kako ističe, uživao u tome zajedno s kolegicom Barbarom Kolar. Ipak, tvrdi kako bi se sam teško upustio u plesne i pjevačke vode, osim na feštama i u društvu bliskih prijatelja. Iako se njegova supruga Adela davno bavila plesom, Duško je, kaže, više pjevački tip.
Najveća želja
- Moja je supruga davno plesala. Pao sam pod njezin utjecaj, vjenčali smo se i imamo dvoje djece. Plešem kad se mora, lagani dvokorak. U davnim počecima pokušavala me naučiti, možda sam lagao da nešto i znam. Kad kreneš u osvajanje, svašta obećaš i svašta kažeš da znaš, iako to baš ne stoji. I dandanas se pitam kako je pristala. Ne znam recept za uspjeh, kombinacija svega i svačega. No, nije me tjerala na ples. Volim zapjevati s ekipom na feštama. U showu “Zvijezde pjevaju” Barbara i ja pjevali smo “Podsjeti me što to bješe ljubav” Olivera Dragojevića. Predivna pjesma, no ne mogu opisati koju sam tremurinu imao nakon stotinu emisija i stotinu programa uživo. Trebam krenuti, ali ruke mi se tako tresu da sam primio mikrofon s obje, kao drvosječa. I krenem iz tišine prve stihove i kad je publika zapljeskala, potpuno sam se opustio. Najjači je bio Oliverov komentar nakon emisije, kad sam ga sutradan nazvao. Rekao je: ‘RAI, čisti RAI, Sanremo’. Shvatio sam da mi je htio poručiti da više ne diram mikrofon - napominje Duško.
Iako je kao voditelj ostvario zavidnu karijeru, Duškova je najveća želja bila postati glumac, a to ga, tvrdi, ni do danas nije pustilo.
- Formirao sam se u Zagrebačkom kazalištu mladih. Kao klinac sam bio zatvoreno dijete pa su me tata i mama odveli u ZKM i tamo sam krenuo raditi na sebi. Prva uloga mi je bila Medvjed, odmah su me skužili kao medu. Onda sam glumio stražnji dio krave u ‘Šegrtu Hlapiću’, a zatim je došla legendarna predstava ‘Mačak Džingiskan i Miki Trasi’ gdje sam glumio mačka i već me se kužilo, nisam bio skriven ispod plahte. Pa je došao mjuzikl ‘Na koga se uvrglo ovo dijete’ kojim smo postigli velik uspjeh, proputovali Europu i snimili ploču. Htio sam na Akademiju, statirao sam u ‘Glembajevima’ u Gavelli i htio sam samo to i ništa drugo.
Triput sam bio u užem izboru i onda sam pao. Upisao sam faks da bi roditelji bili zadovoljni, ali sve mi je bilo besmisleno i stalno sam tražio put da se vratim u glumu i onda se otvorio radio. Poslije radija, neka emisija na televiziji, pa televizija i polako sam počeo zaboravljati glumu i prihvaćati je kao sastavni dio sebe u djetinjstvu i ranoj mladosti. Fali mi još uvijek, i dandanas su mi najbolji prijatelji glumci Igor Mešin i Filip Nola. Odrasli smo skupa. Gluma mi je puno pomogla u ovom poslu za koji nema škole, nigdje se ne školuješ, učiš na principu pogrešaka i pogodaka, nekad ispadneš bedast, ali se s godinama počinješ truditi ispadati bedast što manje. Drago mi je što i moje kćeri Karla i Ela odrastaju u ZKM-u i uz sve svoje obaveze glume - kaže Duško.
Najteži zadaci
Uz brojne angažmane bilo je i onih koje je bilo posebno teško voditi.
- Ići ću u patetiku, ali jako sam puno humanitarki odradio, a situacija kada nisam znao što da kažem i kako da pozdravim gledatelje bio je koncert za naše poginule vatrogasce na Kornatima prije deset godina u Ciboni. Izašao sam na pozornicu i nisam znao što reći obiteljima, ni dobra večer, kad nije, ni dobro došli, kad znam da najradije ne bi bili tu. A ako ćemo nešto veselije, onda je to Eurosong koji komentiram već 11 godina i ljudi često znaju dati kritiku da nisam rekao da se neki lik gol popeo na scenu i mahao svojom stražnjicom pred očima pjevačice. Poanta je priče da na takvim događanjima takve ljude ignoriramo kako to ne bi postalo normalno.
Tu govorimo i o televizijskom poslu i produkciji, a ne pjesmama koje su kao kolači koje ne trebaš pojesti, ali ih ipak pojedeš. Rijetko se dogodi nešto poput ovog Portugalca koji je osvojio sve svojom jednostavnošću i neposrednošću i konačno vratio smisao Eurosongu, da nije freak show, nego da pjesma prenosi emociju - ispričao je voditelj.
Kritike i pohvale
Ćurlić je jedna od rijetkih javnih osoba koja svoj privatni život drži podalje od medija.
- Davno smo napravili nekakav prešutni dogovor. Ako sam ja javna osoba i svatko mi na cesti može doći i reći što hoće, od dobroga do manje dobrog, zašto bi i oni bili dio toga. Ne živimo u Hollywoodu, nego u našoj zemlji sa svim svojim vrlinama i manama - tvrdi.
Ljudi mu često prilaze na cesti, a najviše voli komentare s tržnice.
- Volim tržnice jer su tamo ljudi jako iskreni. Znaš jesi li nešto napravio dobro ili loše. Deset godina vodim Splitski festival, jedan čovjek koji je došao iz Zagreba. Drugi dan na ribarnici sve čuješ, kakav si bio. Ljudi su neposredni i to je OK, iako nisi uvijek raspoložen. No, dobre su i pohvale i kritike, da ne poletiš. Ali, nekad mi je to teško padalo i bilo je noći kad nisam spavao jer sam pročitao nešto loše o sebi ili neku neistinu. A onda sam shvatio da ne možeš ići okolo i ispravljati neistine. Tko te zna, zna, tko te voli, voli. A koji me ne vole, nek mi daju šansu - zaključio je.