Ksenija Marinković je, naprosto, diva. Ima tu slatku pin-up njuškicu koja ostaje vječno mlada, velike, rekao bi Krleža, akvamarinske oči. A ako netko misli da je Marlene Dietrich bila praznoglava, ha-ha. Zamišljam Kseniju kako progonjena fotografima utrčava u garderobu, a za njom ostaje trag parfema i nose se košare s cvijećem. Sutrašnje novine sa superlativnim kritikama već su izašle. Ali naša stvarnost nije tako banalna i kičasta, pa se Ksenija u grad vozi tramvajem iz Prečkog, gdje živi. Ponovi ulogu ili nešto pročita. Ma odmah ih prepoznajem, te, opuštene, koji se ne švercaju. Ali može Ksenija sjediti na tramvajskoj sjedalici, može mijenjati pelene nekom od likova iz filma, ili brisati ruke o pregaču jer je na pozornici majka koja stalno nakuhava, ali Ksenija je diva. Zato se uvijek štrecnem kad je intervjuiraju, pa je opišu ‘simpatičnom, toplom, jednostavnom, iskrenom, bla…’ Ma, daj…
Za Kseniju Marinković, meni je to malo… flah. Nije to istina, je li tako?
- Možda je to stav za intervjue. Jedna od uloga.
I za nju treba priprema?
- U principu, da. Kao za sve. Vrtim po glavi što bi novinar mogao pitati, moram li na baš sve odgovoriti. Imam li nešto posebno što bih htjela reći.
Ali istina je da ste jučer imali u Zagrebu dogovore s Nekrošiusom, jednim od najvažnijih svjetskih redatelja današnjice, o predstavi koju će u HNK raditi u proljeće…
- Jesmo. A onda popodne proba ‘Tri zime’ Tene Štivičić, pa navečer predstava ‘Tri zime’. Sutra snimam cijeli dan…
A joj.
- E, pa to sam stavila na ‘ignore’, to da mi je teško. Već davno. Jer teško može biti sve, a ne mora biti ništa. Imam posla, srećom.
Da posla, pa gotovo da nema hrvatskog filma bez Ksenije Marinković. Dva dana za redom gledala sam, ‘S druge strane’ Zrinka Ogreste i ‘Ustav Republike Hrvatske’ Rajka Grlića… gotovo mi se sve pomiješalo. ‘Sorry’.
- Meni te uloge nisu slične jer su žanrovski različite, ali obje junakinje koje glumim po zanimanju su patronažne sestre, točno, i ono što se traži od njih je da su dobre duše. Dobrodušne žene. No ‘Ustav’ je komedija, ‘S druge strane’ drama.
Uspijevate lavirati, bez obzira na to kako te uloge tipski izgledale sličnima?
- Da. Ono što si svaki glumac želi je različitost. Uvijek nastojim naći čvrstu točku razlike. Tako je i s klasičnim i sa suvremenim ulogama. Razlika!
Čini li vam se da ipak upadate u neki fah, majka - perilica - domaćica. I Zlatnu arenu ste dobili za takvu ulogu, Ogrestinu Vesnu. Običnu ženu u mučnoj situaciji.
- Ako je to ono što se nudi… I ako je to ono u čemu sam dobra, dapače.
Je li vam ipak žao što se nekad ne pojavite onako glamurozno, fabulozno pred publikom?
- U tom sam smislu davno ukinula očekivanja i žaljenja. Jer ja ako baš nešto jako poželim, onda ću to vjerojatno i napraviti, ali kako sam tu vrst ambicije ‘deletala’…
Možda je to greška. Sjećam vas se iz uloge Glauke, u ‘Medeji’ u kojoj je Doris Šarić Kukuljica igrala Medeju, super ste izgledali, baš komad.
- Da, bila sam ‘Mlada Medeja’. Ali to je bilo prije 20 kila. I 20 godina.
Pa… možda je greška u tome što se misli da se glumi kilama. Jelena Miholjević upravo nam je u Gavelli pokazala da se može odglumiti Mme Bovary i s njenom konstitucijom. No… ja se sjećam i što je bilo i davnije, teško zaboravljam, to je muka živa. Samim početkom 90-ih glumili ste dječaka Mowglija u ‘Knjizi o džungli’ u ZKM-u. Imali ste veliku kovrčavu periku i bili sjajni. To ste putovali nedjeljom iz Virovitice?
- Ne, već sam bila završila faks! Upisala sam 1985. Bila sam godinu dana s Teatrom u gostima i 1989. sam se zaposlila u ZKM-u. I to je bila Kicina prva režija u Hrvatskoj.
Je. Hvala bogu, malo predaha od repertoara 90-ih ‘velikih’ kuća.
- Jako volim s njim raditi. I puno smo tada radili. U režiji Eduarda Millera, koji sad ima premijeru ‘Tartuffea’ u HNK, igrali smo ‘Magic and Loss’. Glumila sam Lucie, djevojku koju zlatna mladež zlostavlja, i čini mi se da je predstava bila modernizirana, prenesena u današnje vrijeme, tako nešto.
E, to je zbilja bila kultna predstava, iako, poslije mi je Rene Medvešek rekao kako se pita je li to baš bio pravi izbor za ZKM? Smijemo li pokazivati mladima tako mračne predstave i sudbine?
- Radili smo s Magellijem, pa s Brezovcem, isto Čehova. Ja sam igrala Irinu, koja svira, a Brezovec je napravio reljef, na kojem su bile klavirske tipke, po kojima sam plesala. Poslije toga se pojavio Tom Hanks, koji u filmu “Big” 1988. pleše po tipkama. Radili smo kvalitetne stvari, s kvalitetnim ljudima, tako da sam imala bogat kazališni život.
Je li vam problem prebacivati se iz kazališne u filmsku glumu… Čak su i Ljubi Tadiću zamjerali da je tu neuspješan.
- Nekad sam jako puno o tome razmišljala, ‘trenirala’. Sad to ide automatski. Ali ja nikad nisam ni imala neki prenaglašen kazališni izraz, tako da mi nije trebalo puno. Mislim da danas glumci nemaju uopće taj problem.
Često igrate u filmovima koji govore o ljudima traumatiziranim zbivanjima u Domovinskom ratu, pokušajima normalizacije odnosa Hrvata i Srba. U filmu ‘S one strane’ imate posla s PTSP-ovcem, kod Grlića, u ‘Ustavu Republike Hrvatske’ vaš je suprug, Srbin, dobrovoljac-povratnik, stalnu u nekom infantilnom điru, valjda da tko ne bi pomislio da je ozbiljan četnik. Mislim da je tu i film Biljane Čakić… Često mi se čini da umjetnici taj problem tretiraju zrelije nego političari koji su potpuno nedorasli tom zadatku.
- Tu je i Mirjana Karanović s ‘Dobrom ženom’. Ali to i je jedna od zadaća umjetnosti. Postoje neki neriješeni problemi koji se i preko filma i preko kazališta rješavaju, jer očito je to potrebno. Kod Ogreste, to je žena koja je ostala sama nakon što je njezin muž, vojno lice, otišao u Haag, ona je sama ostala u Hrvatskoj… Kako je kad ostaneš čovjek ‘s one strane’, koji više ne spada u prihvaćene, slobodne ljude, nego živi u strahu i skrivanju puno godina, i kako ona manevrira između svega toga…
Prošle sezone intendantica HNK Dubravka Vrgoč pozvala vas je u HNK, odavno zvan i ‘tvornica skandala’. Kako je biti glumica najveće kazališne kuće u državi? Osjećate li potrebu postati jako ozbiljni?
- Tvornica skandala? Nisam to znala. No, željela sam da mi se nešto promijeni, i promijenilo mi se. Nastojim ne imati predrasuda prema HNK, ali ni prema čemu drugom, tako se problemi najlakše rješavaju. Jedino, u HNK, kako ima više predstava, ima više i obnova… veći je taj rad koji se kod kuće mora obaviti. Što ste rekli, jako ozbiljna? Šalite se?
Uvijek se čudim glumcima koji nakon predstave još tulumare cijelu noć. Sjećam se kad ste u ZKM-u radili koprodukciju s kazalištem u Braunschweigu, i čak i u sterilnoj Njemačkoj brzo je pronađen…hm… kafić, interno prozvan ‘Kod Turčina’, gdje su se noću dali slušati i balkanski narodnjaci. Mislim da je Goran Bogdan bio najbolji DJ. A u New Yorku, na premijeri ‘Garaže’ u La MaMi, pronaći ‘garažu’ bilo je i lakše.
- Pa… ja sam pozaboravljala milijun stvari, kako radim jako puno, pa odmah ‘deletam’ …
Sljedeće jutro vi i Lucija Šerbedžija pjevale ste sevdalinke, ja sam lila crne suze, a Jadranka Đokić nas je spustila na zemlju zaključivši da je sve to samo ‘alkoholna otvorenost’. Hoću reći, izvrsno pjevate. Školovali ste glas?
- Pa, možda to ne moramo u intervjuu… Kao mala pjevala sam u nekoliko zborova, ali nisam, nisam išla na solo pjevanje. Znam da imam sluha, imam i glasa, i ako bude trebalo, nema problema. Ali jesam, veseljak sam. Volim sve, sve. Tako sam se nekako odredila da ne podlegnem ni jednom stilu, ni jednom osjećaju generalno. Sad kad su mi klinci odrasli, 19 i 20 godina im je, njima kradem muziku.
Zadnji put sam imala meteorologa za sugovornika, pa sam ga pitala o suncu i kiši, ali jedna komentatorica zaključila je da sam trivijalna glupača, pa ću vas sad pitati nešto na čemu se pišu doktorati, psihijatri postaju primarijusi, internisti šefovi odjela… Kako ste podnijeli razvod? Muž vam je otišao s osam godina mlađom, baš nekako koliko je on bio mlađi od vas.
- Prvo sam otišla psihijatru.
Odlično. Jako bih se zbunila da ste otišli na duhovnu obnovu.
- E pa, ja sam željela biti ozbiljno pokrivena sa svih strana. Nije mi bila namjera isključiti sebe iz života zato što se rastajem. Htjela sam dalje funkcionirati, ali prve dvije godine je bilo dosta teško, jer to je veliki šok, potpuna reorganizacija života, osjećaj da si odjednom ostao sam, nezaštićen, da ćeš sve morati sam… ali onda sam sve to odlučila pretvoriti u svoju prednost. Što imam, s tim klimam, i samo naprijed. Klinci su bili mali, drugi, treći razred i zaključila sam da i za njih i za sebe moram biti jaka, i da neću dopustiti da tonem. Nastavit ću živjeti normalno.
Psihijatar vam je bio koristan?
- Naravno. Dobro je da razgovaraš s nekim stručnim, tko vam kaže koji su standardni osjećaji kod rastave, a koji ipak nisu, koje osjećaje možeš očekivati, što bi vam se moglo dogoditi kao problem. Ostalo je na tebi. Ma, sve je na tebi.
Oprostili ste bivšem suprugu.
- Pa, sad je već deset godina od rastave.
Ali oprostili ste mu i prije. Svaka čast, naši celebrityji obično kažu da se rastaju u dobru, a onda se čerupaju i krv si piju preko medija. Ali, ovaj… zašto ste mu oprostili?
- Što sad? Zašto da mu NE oprostim? Što ja imam od toga? To meni ništa ne koristi. Svatko svoj život ima kakav ima, nemam ništa od toga da nekome nešto zamjeram. Samo mogu sebi trovati život. Ne želim na taj način živjeti.
Ja sam nekako uvjerena da se na one koji su nam nanijeli nepravdu, bilo kakvu, mora sručiti nepogoda biblijskih razmjera. Mislim… zbog pravde. Spomenute su osobe isključene.
- Ne. Ne. Ja mislim da su u svemu uvijek dvije strane. Ako napadam drugog, napadam i sebe. Svi smo u nekom međusobnom odnosu. Prirodno, dok se ljutiš, dok si bijesan, OK. Ali nemam namjeru produljivati tu traumu. Ne želim.
Imam svog psihijatra, jako ga volim, ali možda bi me ovaj vaš mogao dobro prodrmati.
- Pa… Shvatila sam nakon nekog vremena da Kristijana trebam tretirati kao neko biće koje sam nekad poznavala. I to više nije niti onaj čovjek, niti ona situacija u kojoj smo bili kad smo se zaljubili. I tu nitko nije kriv, to je tako kako je. Ja sam imala ispunjen život sve to vrijeme, nitko mi nije bio kriv ni za što, jer mi je bilo dobro.
Svog ste bivšeg supruga Kristijana Ugrinu upoznali, naravno, u kazalištu.
- Naravno. Radili smo nešto u ZKM-u, nešto s Histrionima, i na kraju mi je rekao da sam sve tog ljeta očarala, a on da se zaljubio. Ja sam ga onako malo frajerski pogledala: ‘A je l’?’ Nisam mu baš vjerovala.
Volite mlađe dečke?
- Nemam stav.
U Grlićevu ‘Neka ostane među nama’ imate super seksi scenu s malo živčanim mladim Živkom Anočićem.
- On ima tetovažu Kohorta Osijek. To mi je bila glavna brija, da on bude tetoviran.
Jeste li sada u vezi?
- Ne, nisam. Nemam ja živaca za to. A i ne vjerujem baš frajerima.
Pa nijedna normalna žena ne vjeruje.
- Ma, ne bih ja uopće o frajerima. Kažeš jedno, a poslije ti se dogodi baš ono što si najmanje očekivala. Ali nekako, mislim da sam sad i ja slobodna. Najprije je bilo da djeca završe osnovnu školu. Pa srednju. Pa upišu fakultet. E, sad je meni srce na mjestu, i mogu se posvetiti sebi. Ali tko zna što će na kraju biti.
U virovitičkom kazalištu počeli ste glumiti s osam godina, a pred kraj srednje shvatili da je to to. Prijemni ste prošli ste od prve.
- Mislila sam, to se odmah vidi, ili ne vidi. Drugi put teško da bih izišla.
I sad biste bili nesretni.
- Ne, mislim da ne. Isto i kao s razvodom.
Baš ste fatalist. Fatalistica.
- Pa je, baš sam nešto razmišljala kako nemaš razloga biti zbog nečega jako sretan ili nesretan. Da nisam postala glumica, vjerojatno bih voljela kazalište, išla u kino, mislila, vidiš, kako je to lijepo, ali bih se bavila svojim životom, ne bih dopustila da mi život bude dosadan. Bila bih ekonomistica, kao i moji roditelji, ili pravnica, ili pedagog, ili socijalni radnik.
Sad su vas takve uloge dočekale u glumi. Karma. Neka uloga koju ste jako htjeli, a niste dobili?
- Ne, toga sam se isto odrekla. Kad si mlad, onda želiš ovo, ono, i kad to ne dobiješ, onda se samo razočaraš. Nego prihvaćaš što dođe i vjeruješ da će od toga nešto biti. I bude.
Zrelo. Razočaranje je nekako najtoksičnija emocija.
- Ja sam na primjer strašno željela neku ulogu, i onda kad je nisam dobila, to, kako sam ja bila nesretna, strašno. Ali onda sam pomislila – a zašto sam to željela? Možda postoji i drugi način da dođeš do samoostvarenja. Tako da sam shvatila da je za mene jednostavnije da nemam takva očekivanja, jer će mi samo otežavati život.
Ne uzgajati resantiman, sjajno. Jeste li nekad poželjeli, a ja vas u njoj nisam vidjela, ulogu zločeste žene?
- Kako da ne, bilo bi jako zabavno. Jako.
Ali zasad, vi ste, sa svim svojim glumačkim potencijalom, pred publikom izrađena majka, obična žena, sestra milosrdnica… Uvježbano seksistički, po PS-u?
- To je tako. Te su filmove radili muškarci. Kad film rade žene, to je sasvim drugačije. Sad u HNK igramo ‘Tri zime’, koje je napisala Tena Štivičić, i to je jasno da je ženska perspektiva. E sad, imaš svoj način, odgoj, razmišljanja, i koliko ćeš se ti kao neko društveno biće realizirati, to je druga stvar. Ali ja sam preko tih svih malo zatvorenijih i malo povučenijih žena došla do jedne jako solidne karijere! To nije stvar od koje treba bježati. I ja ne bih jako strogo ocjenjivala te uloge, jer svatko za sebe sam odlučuje kako će živjeti. Neke žene nemaju hrabrosti nikad dići glavu. Ali mogu biti divne žene u svakom drugom smislu. Ne bih ih osuđivala zbog toga. Takva je moja Maja u ‘Ustavu Republike Hrvatske’, vi ste ga novinari već vidjeli, ali ja ću tek 5. listopada u Rijeci. Zagrebačka je premijera dan prije. Da, mogli bismo reći da je edukativan. To je bio potreban film.
Koliko su ljudi, žene, koje imaju višak kila stigmatizirani?
- A, ne znam. I jesu i nisu. Ja sam zbog svojih kilograma milijun uloga dobila.
Inače biste ih tražili povećalom, kao, nažalost, mnoge odlične hrvatske glumice.
- Pazim što jedem. Nastojim ostati pokretljiva. Volim se osjećati fit. A, sad, to što jedem više nego što bih trebala… Kad sam preumorna, jedem. Kad sam ljuta, jedem.
Što vas najjače može razljutiti?
- Kašnjenje. Neobavljanje poslova. Kad su u pitanju djeca… iskreno mi prorade živci ako nije obavljeno što je dogovoreno. U kazalištu se u to i ne petljam, da ne bih divljala. Iako, ne gubim brzo živce.
Razveseliti?
- Kad su djeca uspjela napraviti što žele. Kad ja napravim što želim, neki dobar posao koji dobijem, slobodan dan u kojem ne moram ništa raditi i nema nikakvih problema. Tad ležim u krevetu, gledam televiziju, šećem.
Neka glumačka nagrada sigurno će se jednog dana zvati po vama. Da smo u Francuskoj, vi biste bili Isabelle Huppert, ne mislim na tip, nego broj uloga, u Americi Meryl Streep, a za jako, jako puno godina Helen Mirren. Kako je biti vodeća glumica jedne kulture?
- Hvala lijepa. A pitanje… nosiš veliku odgovornost. Svakom novom ulogom tu odgovornost povećavaš. Moraš obraniti svoj status. Na dan premijere? Zen meditacija uz kavu. Šalim se. Kava, nastojim isprazniti mozak, a onda u njega pripustiti samo predstavu. Polako prođem kroz cijeli tekst, gledam gdje su mi zadaci, koji su mi psihološki okidači… i onda idem u kazalište.
Što najradije radite u Zagrebu?
- Najviše volim šetati. Kad sam došla na prijemni, 1984. zaljubila sam se u Zagreb. Činio mi se baš po ljudskoj mjeri. Mogao si ga cijelog prehodati. Bio mi je tako ugodan za oko. Bio je pun ‘nesvrstanih’, ljudi svih boja, ja sam mislila da sam u centru svijeta.
Kako ste sebe zamišljali kao glumicu. Obasutu laticama?
- Ne, zamišljala sam se kako glumim i super glumim. Fantastično. Pedantna sam, pa volim pogoditi stil, poštujem pisca, dogovaram se s redateljem, da dobro prokužim o čemu se radi.
Znate li promijeniti mrežicu na pipi? Ono kad se nakupi kamenac…
- Ne, ali sam naučila zaraditi novac, da mogu pozvati majstora.