Vedran Kabalin na projekt MiniTransat utrošio je nekoliko godina. Natjecateljski dio priče u prah i pepeo pretvorio je 12. studenoga popodne doslovno usred ničega. 1400 milja od cilja na Martiniku, na jedrilici Eloa 704 pukao je jarbol, tehnički kvar koji je značio odustajanje od jedne od najtežih samačkih regata na svijetu. Tri je dana plutao usred Atlantika dok po njega nije stigao prateći brod.
- “Život je poput kutije čokolade”, rekla je Forrestova mama, “nikada ne znaš što ćeš dobiti”. U Mini Transatu sam se samo nadao da ću dobiti neko iskustvo, i dobio sam ga, i to kakvo! Nakon 12 dana druge etape na Eloi je puknuo jarbol, žrtvovala se za viši cilj. Nije bilo drugog načina nego napustiti je, ali kao i uvijek, točno je znala što radi. Natjerala me na 70-satno razmišljanje u potpunoj tišini, s mojim je umom igrala neku vrstu Tetrisa. Sat za satom misli i ideje sjedali su na svoje mjesto. Na kraju svega izrodila se neka poboljšana verzija mene. Život i ja imali smo različite scenarije u rukama - prema mom završetak je bio u Le Marinu, dok je život napisao nešto sasvim drugo i završio utrku 1400 milja prije. Moram priznati da mi nedostaje osjećaj prelaska cilja u Martiniku, ali kao što je Forrestova mama rekla: “... nikad ne znate što ćete dobiti”. Ovaj put čokolada koju sam dobila bilo je malo gorka, ali sljedeća je slatka, znam to. Život je dobar, rock on! - napisao je Kabalin na svom Facebook profilu 2. prosinca.
Desetak dana kasnije vratio se doma, na Lošinj.
- Moj prijatelj Pavel Roubal, jedan od sudionika ovogodišnjeg MiniTransata, izrekao je jednu sjajnu rečenicu: “Ako u cilj Mini Transata uploviš kao ista osoba koja je startala regatu, negdje si pogriješio”. Ova regata test je na više razina. Onom sportskom, jedriličarskom, duhovnom, fizičkom, ljudskom, karakternom... Volim vjerovati da me ovo iskustvo promijenilo. Da sam postao Kabalin vol 2.0.
Hrvatski jedriličar prvu etapu od La Rochellea do Las Palmasa završio je na 17. mjestu.
- Prema Martiniku smo krenuli 1. studenoga. Nisam bio miran. Ne znam kako to objasniti. Intuicija, šesto čulo, ali imao sam loš predosjećaj. Na žalost, nisam se prevario. Prvo me počeo zezati timun. Imao sam problema i sa strujom, “brodska elektrana” se pregrijavala, pa autopilot nisam mogao puno koristiti. To je značilo deset i više sati za kormilom. Stao sam u Mindelu. Ionako smo prolazili između Zelenortskih otoka pa mi je bilo usput. Tu sam naišao na još nekoliko jedriličara koji su popravljali brodove. Nakon 20 sati krenuo sam dalje. Moral ti je nizak. Znaš da su svi već otišli, jedriš sam protiv sebe jer drugih nema u okolici. Kako smo dobili friške meteorološke informacije, krenuo sam prema jugu. Ubrzo upadneš u rutinu regate. Malo jedriš, malo spavaš, malo kuhaš. Jednom dnevno dobivali smo izvještaje o poziciji u regati, ali to sam prestao gledati jer sam sebe deprimiraš kad vidiš koliko si daleko od ostalih. A onda mi se dogodilo to puknuće jarbola. Sjećam se da je još bio dan. Ostao sam šokiran, potpuno u k.... da se slikovito izrazim. Ne znaš di si. Usred ničega. Počinje mahnito razmišljanje. Pokušao sam napraviti tzv. jury rig (priručni jarbol od ostataka nap. a.), ali brzo sam uvidio da je to potez očajnika. Više plutam nego što idem prema Martiniku. U sebi sam počeo prihvaćati da je ovo vjerojatni kraj.
Vedran je usred Atlantika proveo sedamdesetak sati. On i Eloa sami...
- Prva misao bila mi je da ću nastaviti. Kada sam pogledao svoju trenutačnu brzinu, počinjem shvaćati da je to nemoguća misija. Trebalo bi mi više od mjesec dana, a toliko hrane i vode nemam na brodu. Drugi problem je struja, nakon 15-ak dana ostao bih u mraku. Čak i kada bih došao do Martinika, nisam siguran u kakvom bi bio psihičkom stanju. Uviđaš da je razumno odustati. To su mi bili najteži trenuci na regati. Uvjeriti sebe da je ta odluka ispravna. Nisam baš mogao spavati. Taj je brodić bez jedra jako nestabilan, dosta me valjalo, pa sam većinu vremena proveo ležeći jer se nisam smio puno kretati.
Eloa mi je bila peta članica obitelji (Vedran ima suprugu i dvije kćeri nap.a.). Ridao sam i plakao kao beba kada sam je odlučio ostaviti. Peru te PMS emocije, a potom se tješiš rečenicom da ćeš nabaviti novi brod. I tako ukrug dok stvari ne sjednu na svoje mjesto. Dobro duhovno iskustvo. Mada sam sebe prestrašio s nekim razmišljanjima.
Iduće jutro kontaktirao ga je regatni odbor. Poslao je poruku da su primili Kabalinov distress poziv i kako dolaze prema njemu.
Zamolio je samo da kontaktiraju obitelj da je sve u redu. Brod Pierre de Lune bio je udaljen nekoliko stotina milja.
- Potom sam skočio u more i okupao se usred oceana. Strah? Dubina je bila oko 4000 metara, ali mislio sam kolika je vjerojatnost da mi se tu baš nešto desi. Počeo sam računati koliko će im trebati da stignu do mene. Mislim da se to dogodilo 15. studenoga. Prešao sam na palubu po napuhavajućoj splavi za spašavanje. Prerezao sam konop sa svojom jedrilicom, nazvao sam ga pupčana vrpca, i moja Eloa ostala je sama.
Do Martinika je putovao 10 dana. Dovoljno vremena za sređivanje misli.
- S vremenskim odmakom mogu reći da mi je nedostajao onaj životinjski urlik kakav je imao Dado Velikić kada je ulazio u cilj. Touche da sam završio uspješno cijeli projekt. Nije se dogodilo.
U Le Marinu ga je dočekala obitelj.
- Zaprosio sam svoju Martinu. Fino smo se proveselili i proslavili. Puno sam naučio o sebi u ovom projektu. Upoznao brdo divnih ljudi.
Prije par godina Vedran je u sve ovo krenuo samo s jednom snom. Preploviti Atlantik. San nije ostvario, ali...
- Ako moram izdvojiti jedan detalj regate koji ću uvijek pamtiti, onda je to noć nad oceanom. Zvijezde su dokle god ti pogled seže. Padaju u more. Ležiš na palubi u tišini, promatraš nebo i uživaš.