‘Ovaj mi pas spašava život na dnevnoj bazi. Kad si beskućnik, svijet ti ne oprašta. Više od svega, on mi pravi društvo. Imam još jedno srce koje kuca i koje je na mojoj strani. Nosi mi stvari iz dućana, meni ne dozvoljava da ništa nosim, cijelo se vrijeme umiljava’, započeo je svoju priču Andy Hutchins, beskućnik koji živi na ulicama Londona i koji je privukao pažnju medija brigom o svom psu.
Bivši ovisnik o heroinu koji je krao kako bi financijski zadovoljio svoje potrebe, prema vlastitim riječima ‘nije bio dobar ni za koga’. Bailey je još bio slijepo štene kad ga je kupio na ulici, dan nakon što je posljednji put izašao iz zatvora, 2011.
‘Zapravo sam ga kupio na ulici, od jednog prosjaka, kad je imao samo četiri tjedna. Dao sam mu 12 funti za njega, odveo ga idući dan veterinaru i on mi je rekao koliko je star. A ti prosjaci su mu davali tablete za smirenje kako ne bi plakao za mamom. Odonda smo zajedno. Morao sam ga skinuti s tableta. Morao sam se i ja skinuti s droga. Otkako ga imam, nisam ni taknuo najteže droge’, nastavlja Andy u razgovoru za Channel 4 News.
Otkako ima društvo, Andy nije taknuo heroin. Krajem godine njihovu je priču pogledalo više od 60 milijuna ljudi samo na Facebooku, a oko milijun puta je podijeljena.
‘Ja sam se izgubio prije više godina, koristio sam teške droge. Bio sam više puta u zatvoru, nikome nisam bio na korist ni na veselje. Najgori sam bio prema sebi, to nije život. Bio sam strašno usamljen, puno puta sam pomislio na samoubojstvo. Jednom sam došao na most, htio sam se baciti. Bailey je bio sa mnom i onda sam se zapitao hoću li i njega povući za sobom u vodu. Međutim, imamo samo jednu priliku, živimo samo jednom, tko sam ja da određujem kad je došao njegov trenutak? To je bila najniža točka koju sam dosegao. Sjedio sam ondje nekoliko sati i samo gledao u njega. I on me uvjerio da to ne radim jer bez obzira što ne može pričati, među nama postoji komunikacija. Tako mi je još jednom spasio život’’, kaže Andy koji je kroz godine itekako iskusio surovost ulice:
‘Kad živite na cesti, stojite tako gladni i baš nitko vas ne primjećuje, ljudi prolaze kraj vas kao da nikome na ovom svijetu niste važni. Kao da se vaše postojanje ne računa. Tako sami sebe uvjerite da ste bezvrijedni, da niste važni, da je potpuno svejedno postojite li ili ne. Ali s njim je drugačije. On od mene traži hranu, traži ljubav, traži me da se igram s njim. Dao mi je ulogu. Možda je to sićušna uloga, ali imam svrhu. Zbog njega imam razlog ustati ujutro i normalno se ponašati. Ako me uhapse, gubim svog psa. Smjestit će ga u azil i više ga nikad neću vidjeti. Ako izgubim smještaj, izgubit ću i psa. Jasno mi je da je sve to dobro i za mene, ni ja ne želim biti beskućnik, ni ja ne želim u zatvor, ali ovo je još dodatni poticaj da se ponašam dobro.’
Andy priznaje da se još uvijek ponekad probudi s mislima o drogi. Smatra da se ovisnici nikad ne riješe te podsvijesti koja ih povremeno podsjeti na prošlost. Međutim, Bailey je taj zbog kojeg ustane jer zna da moraju u šetnju, a onda mu se već u tih desetak minuta posve promijeni svijest i on opet ima misiju - zaštititi svog psa.
‘Zbog njega sam upoznao jako puno ljudi, umjetnika, zanimljivih ljudi koji mi inače ne bi posvetili ni 10 minuta pažnje na ulici. Na kraju dana, kad se zatvore vrata i ugase svjetla, on je taj koji me grije, njemu se uvijek vraćam. On je uz mene, spava zajedno sa mnom ispod pokrivača, jednostavno je uvijek tu za mene’, kaže Andy i dodaje:
‘Iskreno, mislim da psi mogu izliječiti sve. Stvar je u ljubavi, samo u ljubavi. Zahvaljujući njemu naučio sam da sam zbog ovisnosti izgubio obitelj, naučio sam davati ljubav i što je još važnije, primati. A on me voli bezuvjetno. To je prekrasno. Svaki sam dan zahvalan i osjećam se blagoslovljeno zbog njega.’
Andy i Bailey bili su kasnije i gosti u studiju u sklopu serije tema o problemu beskućništva.