Naš poznati i iskusni glazbenik Vladimir Kočiš Zec ove godine obilježava dva velika jubileja, 50 godina iznimne karijere i 70. rođendan, a obje će obljetnice objediniti u velikom slavljeničkom koncertu 6. studenoga u Lisinskom pod imenom “Pjevam i živim”, na kojem će ugostiti i brojne kolege.
Povratak iz JNA
- Prošlo je i više od 50 godina kako stvaram, ali i živim od glazbe. Zato smo i slavljenički koncert u Lisinskom nazvali ‘Pjevam i živim’, po pjesmi koju sam ‘94. otpjevao s Oliverom i koja mi je osobno draga, pa je postala i radni naslov koncerta. Za goste se bilo teško odlučiti jer zaista sam u životu surađivao s raznim pjevačima, ali nekako su mi najaktualniji bili Massimo Savić, Jasna Zlokić, tamburaši Gazde, Mirko Švenda Žiga te gosti iznenađenja, koje neću otkriti, a priznajem da ni ne znam tko su. Producenti mi smještaju pušku. Žao mi je što neće moći doći i Miroslav Škoro koji je bio u kombinaciji da sa mnom i Žigom otpjeva pjesmu ‘Ružmarin’. Nažalost, bolestan je i želim mu brzi oporavak. Bit će još prilike da zapjevamo - najavljuje Zec.
Glazbu je davnih dana, kaže, odabrao iz ljubavi, no završio je Pedagošku akademiju.
- Radio sam neko kratko vrijeme, oko godinu i nešto u struci, no ljubav prema glazbi je bila, na opću žalost mojih roditelja, jača. Oni su htjeli da imam mesinganu pločicu na vratima na kojoj piše: doktor, inženjer, profesor, mr., sci... A postao sam običan muzikant. To je bila svojevrsna stigma u obitelji. Doduše, ne baš tako strašno, no nisu bili presretni mojim izborom. I kad sam se ‘71. vratio iz tadašnje JNA, čak sam se zaposlio kao asistent u jednoj vojnoj ustanovi. Tamo sam bio tri mjeseca, a onda sam dobio ugovor za pet mjeseci gaža na Rabu. Bilo je odlično i tu je bio taj klik. Da nije bilo toga, možda bih danas bio dobar nastavnik. No, srce je presudilo - otkriva glazbenik.
Na početak bavljenja glazbom kod njega je presudila pojava ili, kako Zec kaže, epidemija Beatlesa.
- Mladi ljudi su u njima vidjeli ne samo dobre i drugačije pjesme nego i neki svoj identitet. Oni su bili zakon. Baš to sam htio biti. Kad si u osnovnoj školi, to je pojam. Tada sam se bavio atletikom i bio sam prvak Zagreba u trčanju na 60 metara. Igrao sam rukomet u Jedinstvu, poznatom drugoligaškom klubu. To su bile ozbiljne školske varijante, ali gitara je bila ta. Curice su bile zbor i nagovarale su me da sviram. Počeli smo tako malo po gitarama, s ručno rađenim pojačalima, radioaparatima. Klasična priča, ništa ekskluzivno, da bi konačno taj virus ušao u mene i drži me do današnjeg dana - prisjeća se glazbenik.
Prvi sastav
Prvi profesionalni angažman bio mu je, pak, na jednoj svadbi.
- Početkom srednje škole osnovao sam svoj prvi VIS, ili vokalno instrumentalni sastav, grupu Biseri, međutim kao bend nismo ništa predstavljali. Ali, pozvao nas je jedan harmonikaš, koji je u to vrijeme bio jako aktualan na svadbama, i tako smo moj kolega basist Vladimir Hlady Baća, koji sad živi u Americi, i ja uzeli instrumente i neki radioaparat i pojačalo i vlakom u Kutinu na svadbu.
To mi je bila prva lova i točno se sjećam, kupio sam, u ono vrijeme popularnoj post hippie fazi, košulju sa špic kragnom. Bila je roza, to je bio užas, još su samo falile ružice. Ali, dobili smo lijepu gažicu od koje sam si mogao kupiti košulju. Za srednjoškolca super. A kad mi je majka prvi put oprala tu košulju, postala je bijela - smije se Zec.
Vrhunac Fosila
Unatoč impresivnoj samostalnoj karijeri, grupa Novi fosili najviše je obilježila njegov glazbeni put.
- To je ogroman vremenski period u kojem sam prošao sve što jedan glazbenik treba proći. I uspone i padove i biti u to vrijeme najpopularnija grupa na prostorima bivše države, to si rijetko tko može zamisliti, a kamoli da mu se to i ostvari. Ja sam bio taj sretnik sa svojim kolegama i kolegicom. Imao sam veliku sreću. Mi smo bili ekipa pet istinskih zaljubljenika u glazbu i nismo ni sanjali da će se to pretvoriti u nešto što je postalo brend Novi fosili. Tada smo djelovali kao prateći bend Ljupke Dimitrovske.
Ja sam neko vrijeme bio na tri velike turneje po Sovjetskom Savezu, sa Zdravkom Čolićem, Žankom Dančuom i Radojkom Šverko koji su u to vrijeme u SSSR-u itekako puno značili i punili su velike dvorane. A Fosile sam te ‘76. na ‘77. tretirao kao ‘kuruzni’ bend koji svira komercijalu po gažama i kad su me prvi put zvali, glatko sam ih odbio. No, predomislio sam se u samo 24 sata. Jer tko je u to vrijeme još imao osam gaža mjesečno, i moram priznati da je i taj faktor prevagnuo. Mogao sam biti jazzist, ignorant i funk muzičar i ne imati za kavu. Razmišljao sam, bila je tu već i familija, žena, djeca i odlučio sam se za Nove fosile i tada te ‘76. na ‘77. počinje priča koja se zove Novi fosili i koja traje do prvoga našeg razlaza 1990., početkom rata - opisuje Zec.
Vrhunac karijere Fosila, prema njegovu mišljenju, bio je 1987. u Bruxellesu na natjecanju za pjesmu Eurovizije s pjesmom “Ja sam za ples”.
- Rajko Dujmić, koji je tada pisao, imao je jedan fenomenalan plodan period i žao mi je što nisu nigdje zabilježene faze kako smo stvarali. Vježbali smo skoro svaki dan i nismo izlazili i ulazili u studio jedan po jedan, nego odmah kao uvježban bend, a snimali smo dok ne bude onako kako je nama odgovaralo. I to višeglasno pjevanje smo usavršili. Uvijek kažem, od nas je u tom periodu bilo tisuću boljih pjevača i instrumentalista, ali nisu imali ono nešto, ono što daje onaj suzvuk, što su Novi fosili. To se rijetko dogodi. Đurđica je bila izvanredna pjevačica, Dalmatinka sa savršenim sluhom, čula bi žilet i samo se nasloniš jedan na drugoga, a Rajko je to prepoznao. Mi smo taj film jako dugo furali - priča Zec.
Odlaskom Đurđice Barlović iz benda ni u jednom se trenu nije razmišljalo o raspadu Novih fosila, a Sanja Doležal je, priča Zec, donijela sasvim novu energiju.
Odlazak Đurđice
- Nakon odlaska Đurđice bilo je jako puno kandidatkinja. Sve to vodio je pokojni bubnjar Moka, koji je bio šef benda zajedno s Rajkom, kao skladateljem. U kombinacijama su bile i Marina Tomašević, Jasna Zlokić, dok konačno nisu doveli ‘balavicu’ Sanju Doležal. Ja sam si mislio - šta će ova mala u grupi? Međutim, stesali smo je. Ona je donijela silnu energiju, nije bilo šanse da se ne pokreneš, nasmiješ i da raja ne vidi da je ona to sve prenijela i na nas. Nastavili smo dalje s njom i snimili nekoliko albuma.
To je bila ‘ljubav koja nema kraj’, no neke, nažalost, imaju kraj ili neki drugi epilog, što se dogodilo i u našem slučaju. Kad je Moka otišao, kao i Đurđica, pa i novi bubnjar Nenad Šarić, uvijek ih se sjetimo na nastupima, jer i dalje nastupamo kao Novi fosili u Sloveniji i Kanadi, ali to je jedna druga priča, ali ne bih o tome. U ostalim situacijama zovemo se Sanja, Zec i Marinko koji izvode najveće hitove grupe Novi fosili - objašnjava Zec.
Od raspada benda 1990. do ponovnog okupljanja 2005. Zec je ostvario impresivnu samostalnu karijeru, koja traje i danas.
- Idemo kronologijom, te ‘90. kad smo se razišli zbog rata i drugih stvari koje nisu za pričati, neminovno je bilo nastaviti, jer nisam imao namjeru ići opet u školu, a obitelj treba prehraniti. Odlučio sam riskirati i bacio sam sve na stol i odlučio se dalje baviti glazbom, pa što bude. Krenuo sam u solističke, kantautorske vode i imao sam sreću da je već prve godine nastala pjesma ‘Gospodine generale’ koja mi je otvorila vrata.
Sad imam iza sebe 12 samostalnih albuma, dvije kompilacije, puno suradnji s drugim glazbenicima, da bismo 2005. na inicijativu Dražena Kanceljaka, koji nas je okupio i bio nam producent svojevrsne povratničke turneje, ponovno zajedno stali na pozornicu. Reklo bi se da trajemo do današnjeg dana, samo u različitim varijantama. Iskreno, svađe među nama, ni s Rajkom, nije ni bilo, samo jedan veliki nesporazum. Ali, detalje priče znamo samo Rajko i mi. Rekao sam nikad ne reci nikad, ali sad je tako kako je - pomirljiv je glazbenik.
Dosta se kroz njegovu, ali i karijeru Novih fosila spominje ime Arsena Dedića, koji je kumovao i imenu grupe.
- On je izmislio ime - Novi fosili. U tada popularnom kafiću gdje se okupljaju glazbenici malo su se razveselili Marinko Colnago, koji je i danas član grupe, pokojni Slobodan Momčilović Moka i Arsen Dedić. Razmišljali su kako bi tom bendu dali ime. Onda je Arsen, koji je uvijek bio mudrica, rekao: ‘Tako ste stari, nazovite se Fosili, to vam jedino paše’. Oni su se bunili, a on je dodao: ‘Onda se nazovite Novi fosili’. Tako je i ostalo. I ljudi su to prihvatili - prepričava.
Otac i djed
Iako je na stotine uspješnica iz bogate karijere, tri pjesme imaju posebno mjesto u njegovu srcu.
- Uvijek se sjetim svoje prve audiosnimke. To je pjesma ‘Anuška’, moj prvi singl s grupom Biseri. Iz perioda Novih fosila to je ‘Za dobra stara vremena’. To je, usudim se reći, neka mi oproste moji kolege autori, ipak najveća pop-pjesma svih vremena na ovim prostorima. Pjeva se na svadbama, sprovodima, na tulumima, maturalcima. A što se tiče mog opusa, to je s početka, iz ‘91., pjesma ‘Gospodine generale’. To uvijek ističem. Ima prekrasnih pjesama, bilo je i onih koje nisu bile uspješne, moram priznati, dogodi se. Mora se puno toga posložiti da bi pjesma polučila uspjeh kod publike. Ali ove tri se ističu - siguran je. Ljubavnu je sreću pronašao u trećem braku sa suprugom Dinom.
- Moja je priča ništa drugačija nego ona mog mesara. Svaki ima svoju životnu priču, pogotovo kad govorimo o emocijama i ljubavi kao vrlo važnim kategorijama u životu čovjeka. Nitko ne zna što će ti se sutra dogoditi. Sad sam u trećem braku, odlično se osjećam, imam divnu suprugu Dinu. Mislim da je to sada jedna fantastična zrelost, prepoznavanje, razumijevanje i treba mladim ljudima da shvate pravu bit odnosa muškarac - žena. Ne možeš to kao mladi čovjek. Naravno da se razilazimo, pa ti bude žao, ali život s druge strane te tjera da ideš dalje. Bitno je istinski nekog voljeti - naglašava Zec.
U prvom braku postao je otac danas 43-godišnje Ive i 39-godišnjeg Filipa, koji nisu nastavili očevim stopama, nego su oboje završili fakultete i, kako kaže Zec, osnovali obitelji i žive mirnim, građanskim životom. A posebno veselje su mu njegove dvije unučice.
- Iva ima kćer Janu koja ima 13 godina, a Filip ima petogodišnju Martu. Nemam sokola nasljednika, ali nije bitno jer ja ionako više volim žensku djecu. Doduše, mogao bih biti i bolji djed. Drugi djed je Marti sigurno bolji, više vremena s njom provodi jer je u mogućnosti. U penziji je, a ja još uvijek aktivno radim. U zadnje vrijeme ipak imam potrebu češće ih vidjeti jer osjećam da mi klize iz ruku i moram još nešto od njih uhvatiti. Ali ne treba ništa na silu raditi jer djeca su lakmus papir i upijaju.
Na njima vidiš da li te iskreno vole i da li ti do njih držiš. To djeca ne mogu fulati. I zato dok vide da sam tu negdje, ja sam sretan djed. Uz to sam i ponosan otac. Djeca me nikad nisu iznevjerila i opravdala su sva moja očekivanja. To je razlog moje beskrajne sreće i veći od onog što sam bio u najpopularnijoj pop-grupi tadašnje zemlje - tvrdi Zec. Izvrsnu formu i u osmom desetljeću života održava planinarenjem. Svake nedjelje kad je slobodan ide sa suprugom po Samoborskom i Žumberačkom gorju.