EKSKLUZIVNO

VOJO NIJE BOMBAŠ 'Tukli su me, govorili da sam terorist, susjedi su okretali glavu od mene...'

Zagreb, 140113.
Vojislav Blazevic, osumnjiceni za postavljanje dviju bombi u Podsusedu, u pratnji policije napustio je bolnicu Sestara Milosrdnica u Vinogradskoj.
Foto: Admir Buljubasic / CROPIX
Admir Buljubasic / CROPIX

Vojislav Blažević, osumnjičeni za postavljanje dviju bombi u Podsusedu, u pratnji policije napustio je bolnicu Sestara Milosrdnica u Vinogradskoj.

Prvi istup za medije Vojislava Blaževića nakon što je pravomoćno oslobođen optužbe da je 10. siječnja 2013. postavio 200 grama TNT-a koji je, kad je grunuo, odjeknuo cijelim zapadnim dijelom Zagreba

Počeo sam novi život. Pogledajte ono svjetlo. S tog mjesta polijećem. Kad letim kao da ne pripadam ovom svijetu. Sa 1000 metara i smetlište ne izgleda kao smetlište. Sloboda je to i osjećaj koji se ne može opisati.

Tako o letenju paraglajderom govori 58-godišnji Vojislav Blažević. Oči mu se zaiskre, geste postaju još življe. Priča nam to čovjek koji je prije nekoliko dana doznao kako je i pravomoćno oslobođen optužbe da je 10. siječnja 2013. godine između 23.30 i do pet minuta iza ponoći idućeg dana između dva betonska zida postavio 200 grama TNT-a koji je, kad je grunuo, odjeknuo cijelim zapadnim dijelom Zagreba.

Noćna eksplozija digla je tada na noge policiju, politiku, medije... Tim više što se dogodila samo dan nakon što je 10. siječnja, samo nekoliko stotina metara zračne linije od mjesta druge eksplozije, na minu naletjela lokomotiva HŽ-a. Od detonacije su se savile tračnice, popucala stakla na kući nedaleko od pruge, oštećeni automobili. Tko podmeće bombe, je li Hrvatska na meti terorizma, brujali su mediji, a političari smirivali situaciju.

Slobodan čovjek
Zagreb, 110113.
Podsused. Sest minuta iza ponoci doslo je do eksplozije bombe na raskrizju Aleje Bologne i Gospodske ulice. Na fotografiji: detalj sa mjesta eksplozije.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Zagreb, 11. siječnja 2013. godine: Šest minuta iza ponoći došlo je do eksplozije bombe na raskrižju Aleje Bologne i Gospodske ulice.

 

A onda je krivac brzo pronađen. U našem sugovorniku, koji je dobio i nadimak “Voja bombaš”, osebujnom susjedu iz Gospodske ulice. Bio je ranjen u eksploziji, a onda su po njega došli inspektori. I netko je u vrhu MUP-a tada zaključio: “Imamo krivca!” Krenula je istraga, optužnica, suđenje čovjeku na kojeg je netko tada vrlo moćan upro prstom.

Vojislav Blažević dočekao nas je kao slobodan čovjek u Gmundu. Živi preko puta željezničke stanice, prozori i terasa njegova stana gledaju na prugu. Svaki dan prevali oko 200 kilometara do posla i natrag. Skrasio se u jednom od pitoresknih bavarskih mjestašaca koja okružuju jezero Tegernsee, pedesetak kilometara južno od Münchena. U jednom od njih živi i proslavljeni njemački nogometaš Franz Beckenbauer, ima i dosta gastarbajtera. Čovjek koji je u Hrvatskoj tretiran kao opasan terorist ovdje provodi svoj svakodnevni život, poslije posla ode na bazen, u teretanu, druži se s prijateljima, svaki drugi vikend putuje u Zagreb.

Pogledajte prvi dio razgovora:

 

On, koji je bio smatran opasnim teroristom, sada živi slobodno, ali podsjećanje na tu noć zbog koje će biti označen kao netko tko je iz samo njemu poznatog razloga odlučio ugroziti živote nevinih građana hrvatske metropole pristao je ekskluzivno za Jutarnji list ispričati što se dogodilo te noći na autobusnom stajalištu na Aleji Bologne, što je prošao u zatvorskoj bolnici i pritvoru u Remetincu, na suđenju, kroz što je sve prolazio. Čak i kako je preko veza iz paraglajdinga došao do Andreja, Rusa kojem je poslao snimke koje je napravila policija te mu je on napisao svoje mišljenje o bombašu. “To je djelo nekog vojnog stručnjaka. S obzirom na to da je u toj napravi bilo čahura metaka kalibra 7,62, bila je namjera ubiti, a ne samo ozlijediti!” prepričava nam Blažević kako se borio protiv optužbe da je bombaš.

Pogledajte drugi dio razgovora:

 

“Slušaj, nakon što su me pustili iz pritvora, nisam sedam dana izlazio iz kuće! A i kad bih se pojavio, ljudi su znali reći: Evo ga, onaj bombaš!”... priča mi Blažević. Od toga da nešto na kraju ipak ne napravi od bijesa sebi ili nekom drugome spasio ga je prijatelj koji mu je dao posao, kaže, dobri ljudi pomogli su mu da namjesti stan u kojem sada živi. U subotu mu stiže rabljena Škoda Octavia koju je kupio, radi...

“Uvijek poslije Sveta tri kralja kreću sniženja opreme i dogovorio sam se s prijateljicom da ću ići u Njemačku po opremu za paraglajding. Dogovorio sam sastanak s njom kod King Crossa. Ponio sam 16.000 eura, mobitel, torbu u koju sam spremio osobne stvari, nešto voća i krenuo iz stana u Gospodskoj ulici. Supruga me ispratila. I kad sam došao negdje do gostionice Mali raj, stao sam da još jednom provjerim imam li sve. Nedostajala mi je vozačka dozvola, a jednom me već u Njemačkoj policija zaustavila bez vozačke dozvole. Vratio sam se kući pješice po vozačku. Kod kuće sam obukao topliju jaknu i krenuo opet pješice prema Aleji Bologne. U jednom trenutku vidio sam da je možda 300-tinjak metara od mene prema Zaprešiću neki dečko utrčao u neki bijeli auto. Nisam na to obraćao pozornost, došao sam na autobusnu stanicu. Došla je i neka djevojka, stala je nekih šest-sedam metara od mene. Pitala me je li prošao bus.

Sumnjivi snop žica

“Zlato, dva busa su prošla, ali nijedan nije stao!” odgovorio sam joj, priča nam Blažević i prepričava kako je dalje tekao njihov razgovor.

“Imate li cigaretu?” pitala me ta djevojka.

“Ne, ne pušim!” odgovorio sam. Doznao je od nje da je iz Rudeša, a on je njoj rekao da je tu iz kvarta. “Kad je čula da sam iz kvarta, pitala je: Jeste li čuli za eksploziju u Podsusedu?” (na koju je naletjela lokomotiva dan ranije, op. a.).

“Ne, moj stan gleda na suprotni, istočni dio grada i kad zaspim, prije bi ti čula u Rudešu nego ja ovdje! To mi je spasilo život!” temperamentno prepričava razgovor na autobusnoj stanici Blažević i objašnjava: “Jer, ona je to ponovila i na suđenju”. Priča nam kako su na tu stanicu došli još jedan mladić i djevojka. Prepričava nam kako je zvao prijateljicu na mobitel i polako dolazimo do kulminacije događaja koji će promijeniti njegov život.

“Sjeo sam na jedan betonski zidić i ugledao žicu. Kad sam je potegao, odjednom je ispao cijeli snop žica, a onda se odjednom pojavila kao neka lopta iz grmlja. I tada kažem: Jebo te, pa da to nije bomba! I mislim si tada, je, nije, najbolje se maknuti. Odlazim do mladića i djevojke te do djevojke koja me pitala za cigaretu i kažem im: Mislim da je tu bomba, ajmo se maknuti! Samo su me pogledali i krenuli prema podvožnjaku...Oni su otišli, a ja sam ugledao bus kako dolazi po Aleji Bologne prema Gajnicama. Vozač je otvorio prozor i rekao: Bum! Preplašio sam se... Najbolje da zovem policiju, iako sam uvijek imao averziju prema uniformi, posebno prema vojsci. Okrenem 112, ali mi se javi muški glas i kaže: Policija! Mislim da je tu bomba, kažem policajcu, na što mi on odgovara: Čekajte malo, tko ste vi? Vojislav Blažević, odgovorio sam mu, na križanju sam Bologne i Gospodske ulice i mislim da je tu bomba! Sad ću vas prespojiti, odgovorio je. I tu kao da mi se gubi film. Jedino čega se sjećam nakon toga je da sam bio smrtno žedan. U bolnici sam, sve živo me boli. Ali, mislim da sve sanjam, jer trebao sam putovati u Njemačku”, prepričava nam Blažević dramatičnu noć sa 10. na 11. siječnja 2013. godine.

Slijedi zatim dio priče u kojoj je on formalno sumnjivac, a zapravo krivac za noćne detonacije.

“Dolazi neka ekipa s kamerama i pitaju me: Jeste li vi to napravili? Što, pitam ih, ne mogu ništa povezati, sve mislim da sanjam. Ali, kad sam odveden istražnoj sutkinji, sve više postajem svjestan da to nije san, već gruba stvarnost. Odvoze me u bolnicu u Svetošimunsku”, priča Blažević. A tamo je posebno na meti jednom pravosudnom policajcu kojeg je on za sebe prozvao pit bull. “Ležao sam na boku jer mi je krvario desni bubnjić od eksplozije. On me udario pendrekom po nozi, šiknula mi je krv. Jauknuo sam, a on mi je rekao: Nije ti to ništa što te čeka, mamicu ti jebem terorističku. Kad sam ga tražio gusku za mokrenje jer se nisam mogao pomokriti, dobio sam odgovor: Ja sam ovdje gospodar guski i nema guske za tebe. Donijeli su mi pelenu, ali nisam želio mokriti. Istrpio sam do jutra i odveli su me psihijatru, koji je rekao da mi skinu pelenu i otišao sam u toalet”, prepričava Blažević. U zatvorskoj bolnici je štrajkao glađu, ali i vodio dnevnik.

Ključni trenuci nakon uhićenja

Za Vojislava Blaževića, inženjera telekomunikacija, rođenog 16. siječnja 1959. godine u Smederevu, čija je supruga svojedobno radila kao zapisničarka na Županijskom sudu, sve je krenulo po zlu tog 10./11. siječnja 2013. Slijede godine sudskog postupka koji je okončan pravomoćnom sudskom presudom. Zbog života pod nadzorom policije u Hrvatskoj otišao je u Njemačku, dobio posao u tvrtki Ko(niig) kod Münchena, radi na postavljanju videonadzora, živi poput prosječnog gastarbajtera.

Nakon uhićenja i pritvaranja u bolnici u Svetošimunskoj slijede neki ključni trenuci.

13. SRPNJA 2013. - nakon šest mjeseci izlazi iz pritvora u Remetincu. Bez osobne je iskaznice i uspijeva je ishoditi nakon nekoliko odlazaka u zagrebačku policiju.

17. OŽUJKA 2015. - sutkinja zagrebačkog Općinskog suda Jasna Rađenović nakon dokaznog postupka, iskaza brojnih svjedoka i vještaka donosi presudu: Nije kriv! Na više od 30 stranica presude obrazlaže zašto smatra da tužiteljstvo nije dokazalo da je Blažević podmetač bombi. Ključno je što ni vještaci za eksplozive nisu doveli Blaževića u vezu s eksplozijama.

1. KOLOVOZA 2016. - prijatelj njegove sestre pronalazi mu smještaj u Gmundu nedaleko od Münchena. Stan je u zgradi nasuprot željezničke stanice. Svakog dana putuje oko 200 km do posla i natrag, ima svoj krug prijatelja. Povremeno odlazi u Zagreb, a prilikom svakog prelaska granice kontroliraju ga i provjeravaju.

18. SRPNJA 2017. - odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, tročlano sudsko vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod predsjedanjem sutkinje Sonje Brešković Balent potvrđuje oslobađajuću presudu za Vojislava Blaževića i odbija žalbu tužiteljstva kao neosnovanu. Sve troškove suđenja platit će država. Odluči li Blažević tužiti državu i dobije li presudu, i njemu će se morati platiti naknada za dane provedene u pritvoru. On sam kaže kako bi, radije od novca, da najodgovorniji iz državnog aparata koji su krivi za njegov progon po mjesec dana provedu iza rešetaka, ali zna da je takvo što nemoguće.

9. PROSINCA 2017. - nakon što je imao nesreću sa svojim automobilom kad je zaspao pri povratku s posla i udario u stup, prijatelj mu pronalazi rabljenu Škodu Octaviju, koju preuzima u subotu popodne. Poput mnogih gastarbajtera i on planira put kući u Zagreb za božićne i novogodišnje blagdane.

 

U zatvorskoj bolnici

Nakon tromjesečnog boravka u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj premjestili su ga u ćeliju u Remetincu. O samom dolasku nam kaže: “Kad sam došao, Leo, koji mi je bio glavni zatvorski čuvar, rekao mi je: Boli me kurac jesi li ti kriv ili nisi. Za mene si onoliko dobar koliko mi budeš pravio probleme. Ako mi ne budeš pravio probleme, neću ni ja tebi, ali ako budeš, e onda ću i ja tebi! I to je štimalo, imali smo korektan odnos. Više nije bilo napetosti kao u zatvorskoj bolnici. Tamo mi je čak jedan zatvorenik rekao: A ti si kao neki specijalac, ti si ratovao protiv Hrvatske! U ćeliji su sa mnom bili neki dečko koji je ubio učiteljicu, Zdravko Folnegović koji je bio zbog prijevara. Sjećam se Marka Grzunova, taj je dečko bio zbog nekih iznuda, bio je snažan, ali vrlo pristojan. Jednom kad su mi drugi zatvorenici za vrijeme šetnje u krugu s prozora vikali: Bombaš! Teroristu, jebat ću ti mater!, on se okrenuo i izvikao se na njih tako da su prestali. U Remetincu me ni stražari više nisu gurkali kad bi me negdje izvodili, odnos prema meni bio je bolji”, priča nam Blažević.

Što vam je bilo najgore u svemu tome što ste prošli, pitamo ga.

“Mogu razumjeti i medije, iako ću neke tužiti, da su lagali o meni jer je to tražio netko s vrha pa pokazuje prstom misleći pritom na vrh policijsko-pravosudnog sustava čijem je progonu bio izložen, mogu razumjeti i da su neki lagali. Ali ne mogu razumjeti da me čovjek koji mi je dolazio u kuću, kojem sam posuđivao novac, ocrnjivao da sam ja neki vojni specijalac, da sam ratovao protiv Hrvatske. E to mu nikad neću zaboraviti... Svašta sam mu rekao kad sam izašao iz zatvora”, priča nam Blažević. I u tom trenutku iz njega suklja bijes i srdžba, a to i ne krije.

Posljedice nedokazanih optužbi osjeća, kaže, i danas, ali samo kad putuje u Hrvatsku. “Dođem na granicu, uzmu moje isprave pa to onda traje najmanje pola sata. Kažu da je to samo rutinska provjera.” U godinu i pol otkako je, kaže, u Njemačkoj, nitko ga nije tretirao niti kao sumnjivo lice niti kao terorista. Uspio je naći stan nakon što je od srpnja do rujna prošle godine spavao u kombiju po odmorištima na autocesti, relativno dobro zarađuje, sprema se kući za blagdane. Čeka da mu policija vrati njegov Renault Kangoo, specijalne rukavice, a nema ni traga, kaže, o 16.000 eura koje je ponio na put u Njemačku.

O tome hoće li podnijeti tužbu za sve što je pretrpio i tražiti naknadu štete, još će, kaže, razmisliti. Njegovi branitelji, odvjetnici Veljko Miljević i Davor Cahun, tijekom suđenja uspjeli su uvjeriti sud da Vojislav Blažević, osebujni paraglajder, nije bombaš.

Tko je bombaš?
Tegernsee, 091217.
Vojislav Blazevic nakon pravomocne oslobadjajuce presude za podmetanje eksploziva.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / CROPIX

Vojislav Blažević nakon pravomoćne oslobađajuće presude za podmetanje eksploziva.

 

Sad kad je sasvim izvjesno da Vojislav Blažević, bez obzira na sve osebujnosti njegova života, nije “Voja bombaš”, očito je da je bombe na pruzi na Aleji Bologne podmetao još uvijek netko nepoznat. Hoćemo li ikada doznati tko je sijao strah Zagrebom u siječnju 2013. godine i zašto je tada iz vrha MUP-a prstom upereno u čovjeka koji je i sam lakše ranjen u eksploziji kao u glavnog krivca za dvije eksplozije?

Odluči li Vojislav Blažević tužiti državu i dobije li taj spor, Hrvatska bi mogla skupo platiti promašenu policijsku istragu koja je dovela do ozbiljnih optužbi koje su bile sazdane na neutemeljenim činjenicama. Vojislavu Blaževiću jedina utjeha može biti to što njegovi progonitelji iz sjene nikad više neće biti u prilici prstom upirati u krivce pa onda tražiti dokaze za optužbe koje će pasti na svim sudskim razinama.

Što piše u oslobađajućoj presudi: Blažević je tjerao ljude sa stajališta kako bi ih spasio od bombe

U oslobađajućoj presudi Županijskog suda u Zagrebu od 18. srpnja koju je nedavno primio Blaževićev branitelj, odvjetnik Veljko Miljević, žalba državnog odvjetnika odbijena je kao neosnovana, i to u svim argumentima tužiteljstva. Nedvojbeno je bilo to da je Vojislav Blažević bio na autobusnom stajalištu na Aleji Bologne i da je lakše ranjen prilikom eksplozije. Preslušan je i audiozapis o Blaževićevoj dojavi o bombi. Međutim, ni drugostupanjski sud nije utvrdio da Blažević ima bilo kakve veze sa spomenute dvije detonacije - onoj na Aleji Bologne i ranije kada je eksplozivna naprava oštetila lokomotivu koja je naišla.

Ključan je bio iskaz djevojke koja se zatekla na stajalištu koja je rekla da je Blažević tjerao ljude sa stajališta kako bi ih spasio od bombe, a ne kako ga ne bi ometali u namjeri da je postavi. Ni vozač ZET-ova autobusa ne tereti Blaževića, ali on je jedini tvrdio da je vidio kako se Blažević naginje nad nekakav predmet “kvadratnog oblika veličine kuhinjskog protvana, bež boje”. Međutim, takvo što on uopće nije mogao vidjeti sa svog mjesta u autobusu, a opis navodne bombe koji je dao uopće se ne poklapa s prikupljenim dokazima. U prilog tužiteljima nisu išli ni nalazi vještaka, koji su rekli da dvije improvizirane bombe nisu bile identične. Istaknuto je i to da bi, s obzirom na jačinu eksploziva, Blažević poginuo da je aktivirao eksplozivnu napravu, ali kako je bio udaljen četiri metra od mjesta eksplozije, samo je lakše ozlijeđen. Unatoč tvrdnjama da je Blažević mogući počinitelj zato što je u evidencijama hrvatske, pa i nekih stranih policija bio zaveden kao osoba obučena za obijanje sefova, krađe, ali i terorističke aktivnosti podmetanjem eksploziva, sud je utvrdio da za to ne postoji nijedan konkretan dokaz. Tijekom suđenja Blažević je i psihijatrijski vještačen i stručnjaci su ga opisali kao osobu s dubokim i trajnim poremećajem ličnosti paranoidnog, disocijalnog i histrionskog tipa, ali sve to ne ukazuje na to da je on osoba sklona terorističkim aktivnostima. Za tvrdnje jednog svjedoka da je Blažević devedesetih podmetnuo bombu pod ugostiteljski objekt Tome Horvatinčića sam je Horvatinčić rekao kako su to gluposti. U to vrijeme Blažević je radio u telekomunikacijskoj tvrtki na području Svete Nedelje.

 


Promo

Izdvajamo