DAMIR PLAVŠIĆ

Vrane po navici preko Dunava dolijeću u grad, ali sad se hrane lešinama životinja i ljudi...

U četiri dijela donosimo ispovijest vukovarskog branitelja Damira Plavšića o životu pod opsadom koju objavljuje ekskluzivno u Jutarnjem

Bacamo opuške u novu rupu koju je danas napravila jedna od stotina granata palih na malome prostoru moga naselja, Franko silazi u podrum a ja sav tužan izlazim na cestu kako bih u ovome sivilu barem na tren vidio prelijevajuće boje sunca na zalasku. Danas poslijepodne je nebo bilo vedro uz pokoji oblak pa je temperatura bila ugodnih oko osamnaest stupnjeva a sada po nebu slobodno lebde oblaci koji se zovu “Kumulusi“ na manjim i na većim visinama oblaci “Cirokumulusi“ koji su zapravo sitni i odvojeni okruglasti oblaci između kojih se lijepo vidi plavo nebo. Kako su oblaci “Kumulusi“ sastavljenih od vodenih kapljica a “Cirokumulusi“ od ledenih kristala, tako sunčeve zrake reflektiraju od kapljica vode i kristala leda pa se pred mojim očima stvara neopisiv prizor u kojem sunce poput slikara, boja nebo i oblake kao da želi današnji zalazak učiniti spektakularnim pa ispaljuje vatromet prelijevajućih boja koji oduzima dah.

Kao da se u ovome trenutku cijelom zemljom širi nekakva čarolija, ne padaju granate i vlada potpuna tišina a opet, gledajući prelijevanje neopisivo lijepih, božanskih boja na nebu, imam osjećaj da na nebu svira ljudskom uhu nečujna, božanska simfonija koju čuju samo anđeli i životinje ali ne ušima već svojom dušom i svojim srcem. Ovaj mi je prizor ozario lice i napunio me nekakvom optimističnom energijom koja me diže iz ovoga stanja teške letargije i daje mi nevjerojatnu snagu da se i dalje nastavim boriti za svoj, živote moje obitelji i mojih sugrađana.

Došepao sam do ruševine moje kuće iz koje je obitelj morala iseliti nakon uništenja, penjem se na prizemlje prelazeći preko komada betona do moje radne sobe, sjedam na svoju fotelju koja je nekim čudom ostala čitava i gledam kroz dio zida na kojemu je nekada bilo prozorsko okno sa staklima ali pogled je usmjeren negdje u daljinu i samo registrira dnevno svjetlo koje svakim trenom postaje sve slabije.

Ovu magičnu tišinu prekida graktanje jedne vrane a već koju sekundu kasnije grakće desetak a onda se nebo zacrni i odzvanja graktanje stotina i stotina crnih vrana koje se prije zalaska sunca vraćaju preko Dunava u Vojvodinu gdje se gnijezde. Sjećam se da su vrane prije rata svakoga jutra dolijetale iz pravca Vojvodine i preko dana se hranile na bogatim slavonskim poljima a onda bi se prije zalaska sunca vraćale u svoja gnijezda. Sada su bogata slavonska polja zapaljena ili preorana neprijateljskim tenkovima, ljetina je propala a vrane dolijeću u grad gdje se hrane lešinama životinja i ljudi.

Čujem tiho tapkanje po polomljenim crjepovima koji prekrivaju stepenice a onda se u tren jednim povećim skokom u mome krilu našao moj crni mačak koji se odmah sklupčao i počeo presti. U sami suton nježno spuštam mačka na pod, dižem se sa stolice i nesvjesno, po staroj navici, guram ju ispod radnog stola pa onda pažljivo, koristeći zadnje zrake svjetlosti zalazećeg sunca, prelazim preko komada betona, cigli i crjepova i izlazim kroz dnevnu sobu preko terase u vrt. Sjedam na betonski rub terase i uživam gledajući zalazak i nestanak sunca a onda skrećem pogled prema jugu i gledam kako zadnja zraka svjetlosti napušta sunce i kao da nekakvim prekidačem pali mjesec koji u trenutku zabliješti punim sjajem hladnom neonskom svjetlošću.

Promatram tu neobičnu svjetleću kiflu na kojoj se krateri okupljaju u jednu točku pa izgleda kao da nas mjesec promatra jednim, sada vidljivim okom a drugo oko sakriveno u tami zemljine sjene promatra beskonačni svemir. Moj mačak se mazi o moja leđa i prede a onda mi prilazi sa boka a ja raznježen tišinom, zalaskom sunca i mjesečevom svjetlošću, uz osmijeh, podižem svoju ruku i mazim ga a ovaj uživajući, svojom glavom gura moj dlan i namješta se u pozama koje mu najviše odgovaraju za osjećaj ugode. Kako čovjek ne bi volio ovo božje stvorenje koje može osjetiti kada sam tužan pa mi tada odmah prilazi i popravlja raspoloženje, ali s obzirom da je mačka pametna i mudra životinja, ona mi zapravo ovim umiljavanjem daje do znanja da je gladan pa tek kada to shvatim ustajem i polako krećem prema susjedovoj kući u čijem podrumu spavamo.

Silazim u podrum, sjedam, odgovaram na pitanja zabrinute i ljute majke, gdje sam bio i zašto idem sam, a onda razgovaramo još pola sata planirajući budućnost nakon završetka rata. U jednom trenutku Frankov i moj otac ustaju, uzimaju prazne kanistre i govore da idu po vodu prije nego počne granatiranje. Kažem im: “Idem i ja sa vama“, a otac mi odgovara da im ne mogu puno pomoći samo sa jednom rukom, objašnjavam da ta jedna ruka može nositi jedan kanistar a moram i malo izaći iz zagušljivog podruma. Uzimam u ruku petolitreni kanistar i krećem za očevima ali polako pazeći da se ne naslanjam previše na ranjenu nogu kako ne bih raskrvario ranu. Sada je već oko sedam sati a napolju je potpuni mrak, svjetlost mjeseca dovoljna je da možemo vidjeti kuda hodamo, strašno je ovako u mraku prolaziti pored ruševina kuća i ogoljelih stabala te u daljini prema gradu gledati visoki stubove svjetlosti plamenova gorućih kuća. Očevi su požurili a ja zaostajem za njima barem pedesetak metara pokušavajući hodati tako da budem što tiši jer smo gotovo na prvoj liniji i uvijek se može dogoditi da se u nekoj od ruševina nalazi zalutali neprijateljski vojnik.

image
Vukovarski branitelji Robert Janić i Damir Plavšić koji su uništili prvi tenk u Vukovaru i drugi u Hrvatskoj, na položaju Desna Supoderica, Sajmište, Vukovar, kolovoz 1991.
Privatna Arhiva

Začujem fijuk leteće granate, bacam se na pod a ona eksplodira dvjestotinjak metara ispred očeva, vidim, još ležeći na podu, da su i oni pravovremeno zalegli a onda svi ležimo još koju minutu za svaki slučaj. Znamo da svako malo ispale jednu ili nekoliko granata prije njihovog objeda, pa onda opet nakon objeda i tijekom noći kada netko od njih ide na “pišanje“. Ustajemo i nastavljamo hodati prema djedovoj kući u čijem se dvorištu nalazi bunar iz kojega vadimo vodu a kako se približavamo kući čujemo sve glasnije psovanje jednog starijeg čovjeka kojemu je baš ova granata potpuno uništila automobil. Čovjek je iz djedovog bunara vadio vodu a automobil je parkirao gotovo do samog ulaza u dvorište i u trenutku kada je ovaj bio pored bunara granata je pala baš uz rub kapije, odbacila je automobil prema cesti i potpuno ga uništila.

Ulazimo u dvorište djedove kuće i tješimo čovjeka govoreći mu da je najvažnije što je on ostao živ jer granata je eksplodirala dvadesetak metara od njega. Čovjek se smiruje a onda odlazi pronaći drugi automobil sa kojim će do svog skloništa prenijeti nekih desetak kanistara napunjenih vodom. Dvorište je ispunjeno dimom a osjeti se intenzivan miris zemlje, baruta i benzina koji se na sreću nije zapalio ali je iza automobila ostao dugački trag koji bliješti u mraku obasjan mjesečevom svjetlošću.

Moj otac prilazi bunaru koji ima mali dvostrani plehnati krov kojega drže dvije drvene grede uzidane u cigle četvrtastog zidića visokog oko jedan metar pa odmah počinje vrtjeti kolotur spuštajući u bunar metalnu kantu privezanu za dugački lanac. Kako se nalazimo na jednom od brda koje nadvisuje centar grada a tako i rijeku Dunav, “Švapsko brdo“, ovaj je bunar jako dubok, negdje oko trideset metara s tim da je gornjih dvadeset metara obzidano ciglama a ostalih deset metara prema dnu je samo kružna rupa u zemlji žutici. Kako ne mogu pomoći očevima u vađenju vode krećem u obilazak dvorišta za koje me vežu mnoge uspomene jer sam dobar dio svoga djetinjstva proveo upravo u ovoj kući i dvorištu.

Sjetio sam se današnjeg sna koji se odvijao upravo u ovome dvorištu pa pazeći kuda hodam prolazim pored ljetne kuhinje kojoj su ostali stajati samo zidovi i rogovi krova a sve ostalo se stropoštalo unutar ta četiri zida. Još prije nekoliko godina u potkrovlju te male kućice, “ljetne kuhinje“, držao sam desetak pari svojih golubova ali na svu sreću golubovi više nisu bilo ovdje kada su granate uništile krov i kućicu. Prolazim dalje a iza kućice, na mjestu gdje je stajao veliki golubinjak, koji sam ja gradio, dimenzija četiri puta tri metra i oko dva i pol metra visine, ograđen žicom malenih okana kako unutra ne bi ulazili štakori ili kune, sada je samo hrpa zgužvane žice, cigli i komada drvenih letvi.

Otvaram drvenu kapiju i ulazim u stražnje dvorište a ispred sebe više ne vidim drveni čardak kojega sam sanjao punog žutih kukuruznih klipova, sada je na tom mjestu samo gomila poluizgorenih greda a od velikog stabla bijelog duda koji je rastao pored čardaka, ostao je samo uspravan trupac sa nekoliko okrštenih i razlomljenih ostataka grana. Pored duda je bila kućica djedovog psa “hrvatskog ovčara“ koji se zvao “Bobi“ a sada su na tom mjestu grede sa čardaka koje su u padu spljoštile kućicu do koje vodi lanac privezan oko dudovog drveta. Kada je moj otac odvozio djeda iz ove kuće u sigurnije sklonište u gradu, pas “Bobi“ je bio teško ranjen i moj djed ga je morao ostaviti da ugine ovdje jer se u ovome surovom ratu spašavaju samo ljudi a životinjama se ne pomaže i one ugibaju same.

Tužan sam zbog “Bobija“ i njegove strašne agonije ugibanja u samoći bez pogleda i utjehe vlasnika pa se okrećem prema prednjem dvorištu i sa sjetom gledam staru djedovu kuću građenu prije drugog svjetskog rata od prijesne. Takvu su ciglu ljudi izrađivali sami miješajući žutu zemlju, vodu i pljevu od pšenice ili pak slamu a kada se sve dobro izmiješalo, ova smjesa ili malter, stavljala se u drvene kalupe veličine cigle od čega se nakon sušenja dobivala prijesna ili “sirova“ cigla. Kod gradnje zidova takvom ciglom kao vezivo koristio se malter od istog sastava kao što je bio za ciglu pa su ovako građene kuće, zbog toga što je zemlja dobar izolator, zimi bile tople a ljeti ugodno hladne. Djedova je kuća dugačka a u njoj je spojeno više stambenih i gospodarskih zgrada u jednu a sve je bilo pod jednim dugačkim krovom. Uz cestu je bio stambeni dio kuće na koju se prema stražnjem dijelu dvorišta nastavljala smočnica, pa hambar u kojem se čuvalo žito, štala, velika hala u kojoj se držalo sijeno i na kraju šupa u kojoj su se držala drva za grijanje.

Uz bočnu stranu kuće a pored prednjeg dvorišta nalazi se prostrani trijem uz čiji rub stoje odeblji stubovi građeni od pečene cigle koji drže krov. Ta lijepa stara kuća sada je izbušena poput sira, stubovi i dalje na sebi drže napola srušen krov ali zemljani zidovi još uvijek odolijevaju neprestanim granatiranjima jer granate ili geleri eksplozijom ne razvaljuju cijele zidove kao kod kuća građenih pečenom ciglom i betonom već ovdje prave samo veće ili manje rupe.

Izlazim ispred kapije i šepam prema zgužvanoj masi metala koja je do maloprije bila manji bijeli automobil a onda čujem kako iz njega dopiru tihi glasovi pa se znatiželjno približim još više a tek onda shvatim da je ostao upaljen radio prijemnik. Kako je razvaljen dobar dio motora a prednja hauba leži u kanalu nije mi jasno kako radio još uvijek radi pa se približim još više i vidim akumulator preko kojega stoji puknuti i odvaljeni metalni držač a on visi samo na spojnim kabelima pričvršćenim na polovima akumulatora. Uzimam u ruku jedan od spojnih kablova i uočavam da su i oni razmrdani, odnosno, da više nisu čvrsto spojeni za polove pa uz pomoć komada plastike svlačim spojnice i oslobađam akumulator. Sretan sam i osjećam se važnim jer napokon nakon nekoliko dana a zahvaljujući akumulatoru opet možemo slušati naš radio Vukovar i Sinišu Glavaševića te napokon saznati što se događa u Vukovaru i u ostatku Hrvatske.

Naš stari akumulator potpuno se ispraznio a baterije već odavno nemamo pa su nam jedini izvor informacija bili naš zapovjednik i suborci ali od njih smo dobivali samo šture informacije vezane za naš položaj i informacije koje bi zapovjednik čuo preko motorole. Očevi su završili punjenje kanistara pa svaki uzima po dva a ispred kapije susreću mene koji stojim sa akumulatorom ispod ruke i lica razvučenog u osmijeh. Dogovaramo da moj kanistar ostave u grmlju a da ja ponesem akumulator, moj otac sakriva kanistar a iz pravca “Drvene pijace“, gurajući kolica, upravo dolaze tri čovjeka, onaj kojemu je uništen automobil a za njime još dvojica starijih ljudi a svaki gura svoja kolica. Pozdravljamo se i odlazimo ali sada je jedan od visokih oblaka zatomio svjetlost polumjeseca pa je vidljivost znatno smanjena a oko mjeseca se vidi široki bijeli prsten i izgleda kao da je sakriven gustom maglom.

Pažljivo tapkamo po mraku pazeći da ne upadnemo u neku od stotina rupa koje su napravile eksplozije granata i da se ne ozlijedimo a uz to nosimo iznimno vrijedne terete koji nam služe za preživljavanje, osim akumulatora koji nam treba omogućiti slušanje vijesti i podizanje raspoloženja slušanjem domoljubnih pjesama. Četnici sa “Petrove gore“ završili su sa večerom pa po našim položajima počinju pucati teškim strojnicama sa osvjetljavajućim i pancirno – zapaljivim mecima i vrlo brzo pojavljuju se južno od nas prvi požari zapaljenih kuća a onda na njihovu vatru odgovaraju i naši suborci a nakon nekoliko minuta odjednom sve utihne.

Čujemo kratki zvižduk pa ponovno zaliježemo na pod ali ovaj puta čuje se samo potmuli udarac granate koja se vjerojatno zabila u zemlju i nije eksplodirala. Dižemo se i već nakon tridesetak koraka četnici sa “Petrove Gore“ ispaljuju osvjetljavajuću raketu pa tek sada vidimo da je ova ne eksplodirana granata bila zapravo dimna granata koja služi za korekciju topničke vatre, sada se u ovoj neobičnoj tišini čuje samo šuštavi zvuk polaganog padanja osvjetljavajuće rakete. Stravično djeluje ova tišina zato što po danu ona uvijek znači neprijateljski pješački napad a sada po noći to je siguran znak skorog početka granatiranja pa moj otac sa čela kolone viče da trčimo. Trebamo iskoristiti ovu osvjetljavajuću raketu jer sada sve ispred sebe vidimo kao po danu a opasnost je u tome što je dimna, obilježavajuća granata, pala malo južnije od “Minimarketa“ a baš pored njega mi moramo proći kako bismo ušli u naše naselje.

Očevi su sa onim teškim kanistrima otrčali naprijed a onda zastali na ulasku u naselje a ja za njima dosta zaostajem jer skakućem čuvajući svoju ranjenu nogu a na podlaktici svoje neozlijeđene desne ruke nosim teški akumulator koji me također usporava. Sav sam znojan i izmoren a zbog bola podlaktice sada naslanjam teški akumulator na stomak i čvrsto ga držim šakom pa nastavljam skakutati da bi ispred samog ulaz u naselje jednostavno stao i ispustio akumulator na pod. Sve me boli, a iako akumulator ima sigurno desetak kilograma problem je njegov četvrtasti oblik koji mi je oštrim rubovima zasijecao mišiće podlaktice a kasnije i donji dio trbuha.

Moj otac trči do mene i tjera me da nastavim dalje kako bismo se što više udaljili od “Minimarketa“ pa uzima akumulator i nosi ga do mjesta gdje je ostavio svoje kanistre. Pruža mi u ruku jedan svoj kanistar od 10 litara a on samo u drugu ruku uzme drugi kanistar i krene trčati prema kući a nas dvojica za njime. Uspjeli smo se udaljiti nekih stotinjak metara od “Minimarketa“ i u trenutku kada je nestalo svjetlo osvjetljavajuće rakete započinje topnička paljba iz Negoslavaca a to znamo jer nismo čuli fijukanje granata već samo eksplozije.

Utrčavamo u sigurnost našeg podruma, odlažemo kanistre ispred ulaza u podrum pa onda zadihani bez riječi sjedamo na madrace pokušavajući doći do zraka a Frankov otac odmah mirno vadi cigaretu, pripaljuje ju svojim zippo upaljačem i opušta se duboko udišući dim cigarete. Tek kada smo došli k sebi raskopčavamo svoje jakne zbog osjećaja da je u podrumu prevruće dijelom zbog toga što smo trčali sa velikim teretom a dijelom jer naše majke peku onaj komad mesa pa su pojačali sa loženjem drva u improviziranoj peći. Miris pečenog mesa je božanstven pa u mojim ustima izaziva poplavu sline, želudac počinje kruljiti i boljeti a svi zajedno bez riječi čeznutljivo gledamo prema poklopljenoj zdjeli za pečenje koja stoji na gornjoj ploči i iz nje sa nekoliko strana izlazi bijela mirišljava para.

Ne mogu više izdržati, želudac se skupio i boli a muti mi se u glavi od mirisa pečenog mesa, dima cigarete, znoja i velike vlage pa ustajem i krećem prema izlazu a onda se naslonim na istočni zid kuće, palim cigaretu i neodređeno gledam u daljinu. Granate i dalje padaju južno od “Minimarketa“, baš na prostor gdje naši suborci drže liniju prema četničkom uporištu “Petrovoj Gori“, u mraku se prvo vide bljeskovi a onda za djelić sekunde do mene dolazi i zvuk eksplozije, vidim žute svjetlosti koje osvjetljavaju tamu iznad mjesta zapaljenih kuća a onda u trenu opet nastupi potpuna tišina. Usmjeravam pogled iz ovoga pakla na zemlji prema Božanskom nebu sa kojega nas bezbrižno u punom sjaju promatraju milijarde zvijezda dok se mjesec polako spustio prema jugu i izgubio je svoj sjaj. Počinjem se tresti pa zakopčavam jaknu jer je napolju strašno hladno, nevjerojatno, po danu je bio oko 18 stupnjeva a čim je zašlo sunce zrak se toliko ohladio da je sada oko deset stupnjeva, ne prestajem se tresti pa shvaćam da je to zapravo posljedica gladi, stresa ali i mokrog odijela natopljenog znojem. Iako je napolju prestrašno, iako svake sekunde prema meni može pasti granata od koje mogu poginuti ja svejedno uživam u ovom hladnom, čistom zraku i ovom prelijepom nebu ispunjenom zvijezdama.

image
Vukovarski branitelj Damir Plavšić danas
Privatna Arhiva

Osjećam sve veću hladnoću pa sjedam na vreće postavljene ispred podrumskog prozora i tresući se palim drugu cigaretu a tek onda shvaćam da mi je pun mjehur i imam osjećaj da će mi puknuti ako se hitno ne pomokrim pa skačem sa vreća i odlazim iza zapadne strane kuće i olakšavam se u rupu namijenjenu za ovakve potrebe. Mokreći se, kroz glavu mi prolazi misao da sam se tijekom obavljanja velike nužde u svoj onoj strci i grču zbog padanja granata, zaboravio pomokriti pa se smijem sam sebi i svojoj blesavosti.

Vraćam se u podrum i tek u vlažnoj toplini postajem svjestan smrada svoga znoja i svoje odjeće koju nisam mijenjao već duže vrijeme ali kako nemamo dovoljno vode za pranje, taj smrad svih nas u podrumu postao je toliko uobičajen da ga naši nosovi više niti ne registriraju. Večeras imam potrebu, a posebno nakon sramoćenja u bolnici, riješiti se barem smrada gornjeg dijela tijela pa molim majku da mi pomogne oko pranja a ona odmah skače u hodnik, vadi bijeli lavor i stavlja ga na hoklicu pa ulijeva hladnu bunarsku vodu ali samo do pola pazeći da ne potroši previše vode. Pomaže mi da sa sebe svučem svoju jaknu pa vestu i na kraju potkošulju a onda odlaže sapun kraj lavora i sklanja se u stranu. Desnom rukom prvo kvasim a onda sapunam lice kosu i bradu nagnut nad lavorom a onda mi majka iz jedne posude ispire sapun sa glave i lica a potom me briše ručnikom. Voda je sobne temperature ali ipak prilično hladna pa sam sav naježen ali trudim se brzo prati i brzo obrisati kako bi postupak pranja bio izdržljiv. Na redu je kvašenje i sapunanje pazuha ispod lijeve ruke ali kako ju ne mogu podiči zbog rane, izvijam svoje tijelo u stranu pa sapunam pazuh a onda se naginjem iznad lavora i ispirem sapun. Nastavljam sapunanje a potom i ispiranje vrata i gornjeg prednjeg dijela tijela koje mogu dohvatiti desnom rukom a onda se okrećem prema majci koja odmah prilazi i pere mi pazuh i desnu ruku te na kraju i leđa.

Majka je u međuvremenu bacila moju potkošulju i iz torbe na hodniku izvadila čistu koju mi je dodala da ju držim u ruci dok me ona briše ručnikom a onda mi nježno navlači potkošulju, smrdljivu crnu vestu i moj maskirni prsluk bez rukava koji je složen ležao na klupici u hodniku preko mojih ručnih bombi. Sjedam na svoj dio madraca a brižna majka briše betonski pod nekakvom krpom a onda lavor sa prljavom vodom iznosi napolje i istresa ju u onu rupu pored kuće u koju praznimo i posude sa velikom i malom nuždom.

Već je oko devet sati pa Frankova majka u stranu pomjera posudu u kojoj se peče meso i podiže poklopac kako bi vidjela je li meso dovoljno pečeno a onda ga poklapa a na poklopac peći slaže tijesto koje će uskoro postati pečene lepinje. Kada je otklopila poklopac tada je božanstveni miris pečenog mesa ispunio podrum, naša su se usta ispunila slinom a onda se uz ovaj počeo širiti i miris pečenih lepinja pa smo svi kao hipnotizirani psići koji mašući repovima na pameti imaju samo hranu dok ostali svijet oko njih više ne postoji.

Ove beskvasne lepinje su samo obično tijesto od bijelog brašna zamiješanog sa malo vode i soli ali kada se peku na metalnoj ploči improvizirane peći šire miris hrane na kojoj živimo već više od mjesec dana pa taj miris u našoj glavi izaziva čitavu simfoniju osjećaja.

Desetak minuta svi kao siročići sjedimo šutke na svojim mjestima i samo promatramo pečenje lepinja uživajući u mirisima pečenog mesa i lepinja a kada su napokon ispečene, moja majka ustaje i sa praznim tanjurom prilazi Frankovoj majci koja skida lepinje i slaže ih na tanjur. Kada je završila, skida poklopac sa zdjele u kojoj se peče meso, moja majka već drži drugi tanjur pa Frankova majka žlicom pažljivo vadi pečene ploške krumpira i kocke luka koji su se pekli u zdjeli pored komada mesa a onda na jednu stranu tanjura slaže pečeni luk a na drugu ploške krumpira.

Prizor je čudesan, treptavo svjetlo uljanog žiška dovoljno je jako da svi uživamo u pogledu na bijelu paru koja suklja iz otklopljenog lonca i tanjur na kojemu su pečeni luk i ploške krumpira natopljene u mesnom saftu.

Naše disanje je toliko tiho da se u podrumu čuje samo zvuk krčkanja masti ispod pečenog mesa, pucketanje goruće cjepanice i moj mačak koji se uvalio nekome u krilo pa tiho prede. Mirisi pečenog mesa, krumpira i luka toliko su intenzivni da su u trenu nestali svi smradovi ustajalog i vlažnog zraka, plijesni, smrada znoja i odjeće pa čak i očaravajući miris pečenih lepinja.

Ovo je veliko iznenađenje kojemu se nismo nadali jer smo za večeru očekivali samo pečene lepinje a sada uz njih imamo krumpire natopljene u mesnom saftu i komade luka a to je za nas u ovoj situaciji stalne gladi isto kao i da jedemo ovo slasno pečeno mesu u kojemu ćemo uživati sutra. Majke potom na tanjure svakome slažu po dvije lepinje veličine ženske šake, dvije ploške krumpira i jednu kocku luka a onda Frankova majka na svaki tanjur preko krumpira prelije po jednu žlicu safta iz zdjele, poklopi ju a moja majka podijeli tanjure.

Moj otac, držeći tanjur u ruci, ustaje pa počne voditi molitvu: “Svemogući i dobri Bože, hvala ti što si nas danas čuvao od smrti i stradavanja, hvala ti što si nas blagoslovio sa ovim sočnim objedom u vrijeme kada mnogi ljudi u Vukovaru i svijetu gladuju, molim te blagoslovi ovaj objed i sve nas“. Nastavlja sa molitvom “Oče naš“, “Zdravo Marijo“ i “Slava Ocu“ a onda se svi prekrižimo i večeramo u miru, polako, dugo žvačući sitne zalogaje, uživajući dok se u ustima tope komadići lepinje izmiješani sa komadićem ploške krumpira i luka natopljeni u mesnom saftu.

Večera traje dobrih dvadesetak minuta a zanimljivo je što zbog sporog hranjenja svi imamo osjećaj kao da smo se prejeli nekim obilnim mesnim obrokom a zapravo smo pojeli iznimno malu količinu hrane. Dodajem tanjur mojoj majci koja ih sakuplja i slaže jedan na drugoga, odlaže ih na stol a onda uzima čašu sa uljem, tankim iverom pali žižak pa čašu i tanjure odnosi u prostor ispred podrumske sobe. Odlaže čašu sa uljanim žiškom na policu pa tom rukom na hoklicu stavlja pravokutnu plastičnu posudu zapremine oko 10 litara a onda iz druge ruke u nju odlaže tanjure. Rukama prihvaća kanistar i nalije malo vode pa rukom pere tanjure bez deterdženta a onda ih pažljivo i dugo briše čistom krpom pa slaže na policu.

Za to vrijeme Frankov otac uživa u cigareti a moj je otišao do izlaza pa tamo uzima akumulator, donosi ga u podrum te na polove spaja dvije žice koje napajaju radio tranzistor i u trenu ovu sumornu tišinu u podrumu razbija zvuk pjesme “Vilo Velebita“ koja se upravo emitira na radio postaji Vukovar. U trenu se na naša lica vraća osmijeh pa svi zajedno, tiho, ali od srca pjevamo ovu staru hrvatsku pjesmu zbog koje je moj otac 1971. godine (“Hrvatsko proljeće“) bio ispitivan u “miliciji“ isto kao i za osnivanje “Matice hrvatske Vukovar“. Pred kraj pjesme iz dvorišta kuće čujemo poluglasno vikanje: “Đuro je, ulazimo, Đuro je“ a onda zašuška najlon preko ulaznih vrata, po stepenicama udara nekoliko pari vojničkih i pred nama se pojavljuju zapovjednik i njegov zamjenik. Od početka rata imamo dogovor da tijekom noći, osoba koja želi uči u nečiju kuću a posebno u onu u kojoj su smješteni ili branitelji ili civili, nekoliko puta prije ulaska vikne svoje ime.

Odmah se skupljamo na svojim madracima kako bismo napravili mjesta za drage goste, zapovjednik i njegov zamjenik odlažu svoje automatske puške uz zid hodnika a nasuprot prostorije u kojoj sjedimo, moj otac gasi radio tranzistor, a majka već u rukama drži bocu šljivovice i “štample“ pa svakome nalijeva po jedan i sjeda na svoje mjesto. Kao po dogovoru, prvo se pogledamo i podignemo “štample“ u zrak, eksiramo i odlažemo “štample“ na stolić, majka ih kupi i odnosi izvan prostorije i tek kada se vratila na svoje mjesto, naš zapovjednik koji svaki dan obilazi podrume u kojim žive civili, pita Franka i mene kako je bilo na previjanju i može li računati na nas u slučaju napada na naš položaj. Franko mu govori: “Rana na ramenu je u lošem stanju pa moram za dva dana ići u bolnicu na šivanje a što se tiče napada sve dok imam desnu ruku mogu se boriti“, rečenicu završava širokim osmijehom koji se odmah prenosi i na naša lica.

Vidim da je i zapovjedniku drago kada čuje da su njegovi vojnici spremni i ovako teško ranjeni nastaviti borbu za razliku od mnogih muškaraca koji se sakrivaju po podrumima i odbijaju nam bilo kako pomoći u ovoj teškoj borbi kada svaki dan u Vukovaru gubimo po najmanje pedesetak branitelja. Zapovjednik sada skreće svoj pogled na mene a ja mu govorim da su mi danas očistili rane, primio sam injekciju “antitetanusa“ (Imunoglobulin antitetanus), dobio sam antibiotike koje moram piti sedam dana i toliko dana trebam mirovati kako se rane ne bi upalile. Nisu mi uspjeli izvaditi komadić gelera iz noge a ja nisam pristao na operaciju jer onda ne bih mogao hodati a ovako će rana zarasti a geler ću izvaditi poslije rata. Ako se rane ne upale već za nekoliko dana računajte na mene za stražu a u slučaju napada ja sam odmah na raspolaganju, završim rečenicu i nasmiješim se.

Nasmiješio se i zapovjednik ali samo kratko a onda se naglo uozbilji i počinje nam govoriti o stanju na našoj i drugim linijama obrane: “Stanje je kritično na svim linijama, svakim danom imamo sve manje branitelja a napadi neprijatelja svakim su danom sve žešći, pred padanjem je “Lijeva Supoderica“ koja je pod strašnim napadima četnika sa “Petrove Gore“ i Niških specijalaca a neprijateljske snage su vrlo blizu i ulici “1. Maja“. Predlažem da se svi vi stariji povučete sa ove naše prve linije zajedno sa svojim obiteljima u grad jer je pitanje dana kada će pasti i ovaj položaj. Predlažem da pokupite najnužnije stvari i da se preko “željezničkog mosta“, uz prugu, povučete prema gradu a mi mladi ćemo držati ovaj položaj dok budemo mogli. Ako padne ulica “1. Maja“ pa tako naše naselje stave u okruženje mi ćemo se nakon borbe probati izvući prema gradu a ako ne ide, probati ćemo proboj prema Vinkovcima“.

Nakon što je sve ovo ispričao, zapovjednik spušta svoju glavu, moj otac grli majku koja se suzdržava od plakanja, Frankov otac pali novu cigaretu pa primi ruku svoje žene a Franko i ja samo šutimo spuštenih glava. Moj otac pokušavajući razbiti ovu tešku i sumornu šutnju pa kaže: “Svako nam veće donosiš informacije o uspjesima naših branitelja, kaži nam što se danas događalo na linijama obrane Vukovara“. Zapovjednik diže glavu i progovara: “Neprijatelji su danas na Mitnici pretrpjeli ozbiljan poraz a na Sajmištu, Lušcu i Mitnici izgubili su desetak tenkova i nekoliko transportera, vidim da opet imate napajanje za radio pa svakako poslušajte večernje vijesti“. Ustaje se sa madraca a za njime i zamjenik te uz pozdravljanje čvrstim stiskom ruku odlaze u obilazak drugih kuća u kojima su civili kako bi ih obavijestili o nužnosti odlaska u grad.

Ustajem i ja pa molim zamjenika zapovjednika da mi posudi baterijsku lampu jer moram otići po čistu odjeću a vratiti ću je za sata vremena u podrum kuće u kojoj spava. Predaje mi baterijsku lampu uz upozorenje da ju što manje palim jer više nema baterijskih uložaka pa sa zapovjednikom izlazi iz podruma. Moja majka u očevom zagrljaju tiho plaće a on ima izraz lica odsutnog i duboko zamišljenog čovjeka, Frankovi otac i majka šute i drže se za ruke… Strašno mi je žao naših roditelja što će sada možda i zauvijek morati napustiti svoje kuće, svoje naselje a možda jednog dana i svoj grad Vukovar. Mogu samo pretpostavljati kakva se sada pitanja roje u njihovim glavama, poput: gdje će uopće otići kada svi znamo da su sva gradska skloništa prepunjena civilima i ranjenicima isto kao i podrumi obiteljskih kuća, hoće li ih netko uopće htjeti primiti, što će jesti, što ponijeti od dokumenata, vrijednosti i stvari a da stane samo u jednu vrećicu…

Naše su dvije obitelji među imućnijima u gradu, roditelji su sagradili velike katnice, vozili su dobre automobile, imaju vikendice na moru i pristojna imanja izvan grada ali za koji dan kada budu morali napustiti svoje kuće biti će samo četvero prosjaka koji će sa po jednom vrećicom u ruci moliti ljude da ih prime u svoj podrum. Novac i zlato danas nemaju nikakvu vrijednost i ne mogu kupiti nečiju dobru volju i sažaljenje kako bi ih primio u svoj podrum pa će sada poput prosjaka ići od kuće do kuće i moliti nepoznate ljude da svoj podrum podijele sa još četiri jadnika koji su ostali bez svoga doma.

Moj je otac pogledao na ručni sat pa je ustao i pojačao radio prijemnik ali zbog razgovora sa zapovjednikom i desetak minuta ove sumorne šutnje prošle su vijesti pa sada u deset i dvadeset i tri minute spikerica govori prognozu vremena. Ne mogu ostati u podrumu jer me guši ova teška tuga koja se osjeti u ustajalom podrumskom zraku pa ustajem, skidam prsluk a na sebe navlačim jaknu, uzimam baterijsku lampu i samo tiho kažem ocu da idem po neke stvari u našu kuću.

Izlazim iz kuće, obilazim ju pa se naslanjam na južni zid kuće, palim cigaretu pa naizmjence udišem dim cigarete a onda hladan čisti zrak kojim se širi miris paljevine. Napolju, na našem položaju vlada potpuna tišina dok se u daljini čuje pokoja eksplozija a iz četničkog uporišta “Petrova Gora“ trešti srpska narodna muzika. Potpuni mrak narušava desetak buktinja gorućih kuća i nebo prekriveno plaštem milijardi zvijezda. Omamili su me svježi hladan zrak i nikotin iz dima cigarete a raspoloženje mi popravlja gledanje u zvijezde pa se opušteno divim ovoj nebeskoj ljepoti a onda ispred mojih očiju nestaju pojedine zvijezde pa s nevjericom promatram još pažljivije ali događa se isto.

Zatvaram oči pa ih protrljam šakom desne ruke, prvo jedno a onda i drugo, pa opet gledam u nebo ali ponovno sa obzora ispred mojih očiju nestaju pojedine zvijezde. Zbunjen sam, očima pregledavam nebo pokušavajući odgonetnuti što se događa ali u jednom trenutku skrećem pogled prema plamenovima gorućih kuća koji se dižu visoko u nebo i osvjetljavaju ga pa tek tada vidim jato šišmiša kako po nebu izvode vratolomije te love insekte i noćne leptire. Duboko sam odahnuo pa se i nasmijao iz svega srca jer sam posumnjao u svoje psihičko stanje zamišljajući da po nebu lete nekakvi nevidljivi svemirski brodovi. Bacam čik na pod, gazim ga čizmom a onda polako, čuvajući bolnu nogu, šepam kroz gotovo potpuni mrak do moje kuće pa tek onda palim baterijsku lampu i prelazim preko komada cigli, drveta, crijepa, betona i probijam se na kat kuće do moje spavaće sobe.

Na moje iznenađenje ormar i odjeća razbacani su po cijeloj sobi, odjeća je izbušena gelerima, iscijepana i vlažna jer iznad moje sobe već odavno nema plafona a umjesto njega vide se samo drveni rogovi krova, pokoja crijepna letva i otvoreno nebo prepuno sjajnih zvijezda. Primjećujem da su posvuda po uglovima sobe nekakve nakupine koje mi sliče na plijesan ali imam osjećaj da se pomjeraju nakon osvjetljenja baterijskom lampom pa se približavam i osvjetljavam jedan kut u kojem uočavam više desetaka zelenih i smeđih smrdljivih Martina. Probuđeni snopom svjetlosti pospano se pomjeraju a meni tek sada postaje jasno zašto ova prostorija tako neugodno smrdi pa mogu samo zaključiti da je poslijepodnevna eksplozija granate u mojoj sobi a koja je uništila ormar ujedno i uznemirila smrdljive martine pa su ovi osjećajući opasnost ispustili veću količinu svoje smrdljive tekućine. Naime, smrdljivi martini zbog hladnoće zraka već prije Martinja ulaze u kuće kako bi na toplijim mjestima usnuli u zimski san pa su po tome i dobili ime “Martin“ a pridjev “smrdljivi“ dobili su zbog neugodnog mirisa koji ispuštaju iz žlijezda na prsima kada su uznemireni.

Razočarano silazim niz stepenice razmišljajući koje su kuće u naselju napuštene i gdje bih mogao pronaći donje rublje i hlače moje veličine a onda se sjetim kuće moga susjeda koji ima dva sina moje visine a kako su već mjesec dana negdje na sigurnom izvan Vukovara odlučujem pregledati što su ostavili od stvari.

Hodam u gotovo potpunom mraku nekih dvjestotinjak metara uživajući u tišini i prelijepom nebu prekrivenom zvijezdama koje su mi pomogle da vidim ogromne rupe na cesti koje su napravile neprijateljske granate ali i sovu koja je obrušavajući se proletjela nekoliko metara ispred mene i spustila se na travnjak gdje je neka životinjica nekoliko puta ciknula a onda je opet uslijedila tišina. Došepao sam ispred najveće katnice u našem naselju, upalio sam baterijsku lampu i polako se penjem na kat, prolazim pored velike kante koju su vlasnici prije odlaska postavili ispod rupe na stropu a koja je sada do vrha puna kišnicom.

Ulazim u prijateljevu sobu i tamo vidim ormare prepune pažljivo opeglanih i složenih odjevnih predmetima koji još uvijek mirišu na čistoću a blago i na omekšivač mirisa ljubičice. Postavljam baterijsku lampu na jednu policu a onda uzimam jednu deblju crnu vestu, nekoliko gaca, potkošulje, čarape i jedne hlače, Levisove farmerice sa toplom postavom. Sve stavljam na jednu plahtu i skupljam krajeve pretvarajući je u vreću a kako bih ju mogao lakše nositi, potom uzimam baterijsku lampu i hodam hodnikom prema stepenicama koje vode u prizemlje.

Slučajno osvjetljavam kantu sa vodom i na pamet mi pada ideja da iskoristim ovu vodu i operem donji dio tijela pa da odmah na svoje oprano tijelo obučem ovu čistu odjeću. Odlažem stvari na hodnik pa odlazim u kupatilo gdje iz tuš kabine uzimam šampon za tuširanje i jedan ručnik, vraćam se do kante, sa sebe skidam čizme, pa hlače, gaće i na kraju smrdljive i ljepljive čarape. Kako na lijevoj nozi iznad koljena imam zavoj, savijam desnu nogu u koljenu i čučnem pored kante dok lijevu nogu držim ispruženu tada sa namjerom da se nakvasim vodom, desni dlan zaronim u kantu i ostajem u šoku. Voda je ledeno hladna, negdje približno isto kao i vanjska temperatura koja je sada oko sedam stupnjeva pa u šoku stišćem zube i šakom ispunjenom vodom, brzo kvasim donji dio tijela sve do koljena.

Otvaram poklopac plastične bočice šampona, stavljam ju između brade i vrata pa jednim stiskom brade punim šaku šamponom, brzo premazujem tijelo a onda još brže, tresući se i cvokoćući zubima, ispirem šampon pljuskajući se hladnom kišnicom. Prihvaćam ručnik i trljam sve mokre dijelove tijela a onda ustajem i brzo navlačim gaće pa u ruku uzimam i hlače ali me strašan smrad mojih nogu podsjetio da moram oprati i njih pa odlazim u prijateljevu sobu i dovlačim stolicu, sjedam a onda ponovno, dršćući, prvo kvasim pa šamponiram i dobro isperem svoje noge, obrišem ih i tek onda navlačim prvo čarape a na kraju, polako i pažljivo nove hlače. Navukao sam svoje vojničke čizme ali nikako ne mogu jednom rukom zavezati mašnu pa sav iznerviran ustajem, uzimam one stvari ostale u plahti, skidam svoju jaknu a onda i smrdljivu crnu vestu pa na sebe oblačim ovu čistu i mirišljavu vestu a preko nje i jaknu.

Svu iznošenu i smrdljivu odjeću nogom šutam u kut hodnika pa izlazim iz kuće držeći smotuljak odjeće u plahti desnom rukom a u ranjenoj ruci baterijsku lampu. Izlazim iz kuće i gasim baterijsku lampu pa tek sada vidim da je mrak toliko gust da ne vidim gotovo ništa, palim baterijsku lampu i postajem svjestan da je za ovih pola sata koliko sam se zadržao u kući, cijelo naselje prekrila magla koja je toliko gusta da se i uz baterijsku lampu vidi svega dva metra u pravcu snopa svjetlosti.

image
Ivan Zvonimir Plavšić, otac Damira Plavšića
Privatna Arhiva

Hodam polako i osjećam se kao da se na ovaj dio svijeta spustio pakao, vlada sablasna tišina a svuda oko mene ruševine kuća i raščupana stabla izlomljenih grana, osjećam se nervozno i napeto jer sa sobom nemam svoje oružje a kako je ovo prva linija u svakom trenu u naselje mogu izbiti neprijateljski izvidnici ili specijalci. Ubrzavam hodanje a noge razvlačim u dugačke korake pa zbog napetosti, grča i brzog hoda osjećam neugodnu i tupu bol u rani na nozi ali isto tako i na ramenu i nadlaktici.

Nakon nekoliko minuta već sam ispred ulaza u podrum gdje spavamo mi branitelji pa poluglasno govorim: “Plavi je, Plavi ulazi“ ali nema nikakvog odgovora. Nastavljam poluglasno govoriti da ide “Plavi“ i polako silazim stepenicama u podrum a onda pred sam ulazak u podrum zašutim i osluškujem pa kada čujem hrkanje, kamen mi pada sa srca i ulazim u podrum u kojemu na madracima poslaganim po podu u dva reda spava cijela naša smjena straže. Ljut sam zbog njihove neozbiljnosti, naime, kako nas je svakim danom sve manje, trebali bismo spavati dva sata pa dva sata biti budni u pripravnosti i onda dva sata na straži ali razumijem da su svi premoreni čestim dnevnim borbama i neprestanim stražama a sve to traje već dva mjeseca bez odmora. Hvala Bogu da imamo naše “anđele čuvare“, naše roditelje koji tijekom noći čuvaju stražu i tako paze kuće u kojima mi spavamo ali i sam ulazak na našu liniju iz više pravaca.

Gasim baterijsku lampu pa kako sam i obećao zamjeniku zapovjednika, odlažem ju na stolić uz rub južnog zida a onda palim svoj upaljač i polako izlazim iz podruma. Po izlasku iz kuće gasim upaljač pa poput slijepca u mrkloj noći umjesto sljepačkog štapa koristim svoju desnu nogu sa kojom opipavam i provjeravam put koji dobro poznajem a poneki bljesak noćne granate samo me usmjerava na pedesetak metara dugi put koji moram propješačiti do kuće u kojoj sada spavam. Treba mi dobrih deset minuta hoda u potpunom mraku a onda se pred ulazom u naš podrum javim da znaju tko dolazi a nakon odgovora iz podruma idem prema slabašnom svjetlu uljanog žiška i ulazim u podrum baš u trenutku kada svira uvodna špica za večernje vijesti u jedanaest sati. Sjedam na madrac i pažljivo slušam svoje prve vijesti nakon tjedan dana koliko nemamo napajanje za radio tranzistor. “Dobra večer iz Hrvatskog radio Vukovara, izvještava Siniša Glavašević, na početku prenosimo vijesti iz Hrvatske“: “Danas je iz grada Iloka protjerano osam tisuća ljudi, civila, staraca, žena i djece a morali su napustiti svoj grad samo zato što su Hrvati…, vode se teške borbe oko Karlovca, krenuo je napad na Novi Farkašić, velikosrpske snage počinile su pokolj u Karancu, bijesne napadi na Vinkovce i Osijek, u Đakovu još čeka konvoj humanitarne pomoći koji treba krenuti za Vukovar…“ a poslije svih ovih strašnih vijesti kreče ratno izvješće Siniše Glavaševića za grad Vukovar:

“Ratno izvješće:

Siniša Glavašević – OBRUČ OKO VUKOVARA SE STEŽE

Vukovar, 17. listopada 1991.

''Vukovarsko ratno jutro za prvo današnje izvješće Hrvatskom radiju - Siniša Glavašević.

Ponovno granate i mine na grad, ponovno kršenje zadane riječi. Gospodin Rašeta namjerno zaboravlja da komandira i četnicima. Priznanja su stigla i sinoć kada su u naselju Lužac uhićeni ljudi čudnog izgleda i vrlo duge brade. Teško je povjerovati, ali bilo bi kao na filmu. Svjedočenja su se nastavila i tijekom noći. Hrcan Stevan, rođen 26. srpnja 1966. u Pančevu, rezervist, punilac u tenku.

Nakon uhićenja razjasnio je mnoge stvari. Donosimo samo izvod iz zapisnika.

''Bio sam u tenku T-55. Moja jedinica veličine bataljuna prošla je iz Dalja preko Bobote i šume Đergaj. No odmah u blizini šume dva su nam tenka uništena.''

Uhićenik dalje izjavljuje da je u ovoj operaciji učestvovalo jedanaest tenkova i četiri transportera iz sastava 1. oklopno-mehaniziranog bataljuna. Priznaje da se u šumi Đergaj nalazi neutvrđeni broj minobacača i rezervista. Prozvao je i svog komandanta. To je kapetan 1. klase, zapovjednik 1. oklopno-mehanizirane jedinice bataljuna, gospodin Petar Lelović. Posade tenkova nisu bile oduševljene zadatkom kada su čule da idu do Bobote, odakle će, kako kažu, vjerojatno ući i u borbu s ustašama.

Mada je zarobljenik već jednom odbio oružje u Dalju, ponovno je mobiliziran devet dana prije no što je proslavio svoj dvadeset i peti rođendan. Tijekom noći ponovo je palo četiristo projektila na grad i to iz Bačke, od šume Đergaj, te od četničkog naselja Petrova gora. Istovremeno je počela i akcija na naselje Lužac. Nakon što je napravljen i pontonski most, ukupno 11 tenkova i 4 transportera, htjelo je ući u Vukovar. Uništena su 4 tenka i 1 transporter. Ostali još uvijek krstare tim putem i pucaju.

Na Mitnici su 4 tenka pokušala ući u Vukovar. Nije im pošlo za rukom pa su pobjegli. Na Sajmištu, 2 tenka i 2 transportera također su imali istu nakanu - uništen 1 tenk, 1 transporter oštećen. Ostali su se povukli.

Vukovarska ratna noć donijela je iscrpljenim braniteljima nove napore. Ipak, oko dvije stotine neprijateljskih vojnika opet je izbačeno iz stroja. U Zapovjedništvu hrvatskih oružanih snaga za Vukovar čude se odakle toliki dobrovoljci za smrt.

Izvješća o ranjenicima i poginulima na našoj strani još nisu stigla. Političke borbe i krajnje dramatični pozivi koje su prvi ljudi ovoga grada uputili cijeloj Hrvatskoj i Europi, još nisu urodili plodom. A trebali su. Jer vukovarski živi heroji trebaju odmor ili smrt, a takvih je, pored branitelja, još trideset i pet tisuća u ovoj općini.

Obruč oko Vukovara se steže.''

Slijedi prognoza vremena a onda sviraju domoljubne pjesme, svi smo zapali u tešku depresiju, glave su nam spuštene i svatko je u svojim mislima koje su toliko duboke da Frankov otac nije niti zapalio cigaretu. Desetak minuta samo sjedimo i šutimo a onda napolju primijetimo blještavu bijelu svjetlost koja postaje sve intenzivnija, “osvjetljavajuća raketa“ kaže Franko i samo mi mahne glavom u znak da odemo napolje zapaliti cigaretu, odmah ustajem, izlazimo napolje i onda u našoj uobičajenom pozi sa stražnjicom naslonjenom na zid, pušimo i gledamo u nebo. Magla je toliko gusta da imam osjećaj kako sve oko mene bliješti sjajnom bijelom svjetlošću a vidimo svega nekoliko metara ispred sebe, pušimo i šutimo a onda Franko silazi u podrum a ja palim još jednu cigaretu. Kada je ova “osvjetljavajuća raketa“ izgubila sjaj i pala na tlo ispaljuju još jednu pa koristim priliku da se odem pomokriti u rupu iza kuće, uspijevam bez problema otkopčati gumb i otvoriti zatvarač, pomokriti se a potom i zatvoriti zatvarač te zakopčati gumb, okrećem se prema kući i krajičkom oka vidim kako sredinom ceste trči jedna mala crna životinja.

Sjetim se da u podrumu nisam vidio svoga mačka pa izlazim iz dvorišta i dozivam ga ali životinja ne reagira već trči u dvorište susjedne kuće. Zabrinut sam za mačka jer nakon “osvjetljavajućih raketa“ redovito padne barem desetak granata pa idem kroz dvorište do garaže, ulazim unutra, gledam po podu, govorim “mic, mic, gdje si Miško, mic, mic“ ali mačka nema nigdje. Okrećem se i podižem pogled od poda a onda primijetim da je pored mene, gotovo na dohvat ruke, ona luda kokoš koja sva našušurena, spuštene glave, spava na jednoj drvenoj prečki.

Sada ju napokon mogu uhvatiti bez problema ali tada pomislim da je jadnica preživjela tisuće granata koje su pale na naše naselje, preživjela je nekoliko naših pokušaja da ju ulovimo i od nje napravimo ručak a uspjela je i da sve nas dobro nasmije u ovim teškim vremenima u kojima nas stalno okružuje smrt. Ovo je zaista ludo sretna kokoš koja zaslužuje da živi, nježno je milujem po glavici a onda sa širokim osmijehom ponavljajući u sebi “ludo kokoš, luda kokoš“, izlazim iz garaže i vraćam se prema našoj kući. Nastavljam poluglasno dozivati svoga mačka a pred samim ulazom u kuću vidim mačka koji lijeno izlazi iz podruma i začuđeno me gleda zašto ga dozivam da izađe napolje iz topline podruma na ovu zimu.

Nasmiješio sam se pa zajedno sa mačkom, koji me prati u stopu, ulazim u podrum, skidam svoju jaknu pa sjedam na madrac a “Miško“ se odmah uvaljuje u moje krilo i počinje presti. Napolju opet počinju padati granate a mi u podrumu zabrinuti sjedimo svaki sa svojim mislima ali brojimo eksplozije i računamo na koji dio grada padaju granate. Prolazi već deseta minuta neprestanog granatiranja a prema našim procjenama detonacije se čuju oko centra grada ali i u našoj blizini, po ulici “1. Maja“ i južno od “Minimarketa“ na našoj liniji “Lijeva Supoderica“ a onda odjednom nastupa tišina.

Moja majka čeka još nekoliko minuta a onda iznosi zdjelu sa pečenjem u prizemlje, očevi uzimaju svoje oružje i odlaze čuvati stražu na kat kuće odakle nadziru dva ulaza u naselje, dio naše linije obrane i kuću u kojoj spavaju naši suborci. Franko već spava na desnom boku pa spuštam usnulog mačka na rub moga madraca, svlačim čizme, liježem na desni bok između Franka i mačka, pokrivam se dekom, zatvaram oči i u sebi započinjem molitvu: “Hvala ti dobri Oče na današnjem danu, hvala ti što si moju obitelj, moje bližnje i mene obranio od smrti i stradavanja, hvala ti što imamo siguran prostor za spavanje, što imamo dovoljno hrane za jelo i vode za piće. Molim te pomozi mi da ne nastradam ja ili netko drugi mojom ili tuđom krivicom, ili zbog nekog predmeta ili zbog neke stvari ili zbog bilo čega drugoga, molim te neka sve sa članovima moje drage obitelji, sa mnom i sa svom braćom i sestrama, bude sve samo po blagoslovu tvoje očinske volje“. Nastavljam moliti molitvu: “Oče naš“, “Zdravo Marijo“, “Slava Ocu“ i “Pokoj vječni“ za sve naše poginule i umrle. Frankova i moja majka liježu svaka na svoj madrac a moja majka puhanjem gasi plamen uljnog žiška i želi nam svima laku i ugodnu noć.

Mrak…, pred očima mi odjednom zabljesne zlatnobijela svjetlost od koje u trenu potpuno oslijepim a onda se iz mraka slijepila počnu buditi fotoni svjetlosti koji poput roja mušica svojim letom bojaju crnu ploču pred mojim očima i u trenutku nastaje samo bliješteća svjetlost. Hodam kroz svjetlost koja je gusta poput magle, rukama razbacujem rojeve podivljalih fotona a onda se preda mnom otvaraju nekakva vrata i tada ugledam nepregledne slavonske ravnice. Vidim dolinu obraslu klasovima zlatnoga žita prepunog crvenih makova koji se ljuljaju na toplom južnom povjetarcu a iznad njih lebdi tanki sloj guste magle koja sva bliješti i sjaji obasjana zlatno bijelom svjetlošću mjesečine punog mjeseca.

Desno od polja protječe mala krivudava rijeka izrazito plave boje a rubovi njenog korita obrasli su grmljem prepunim bijelih proljetnih cvjetova, lijevo je brdo obraslo gustom šumom a krošnje drveća prepune su raznobojnih plodova dok lišće pobuđeno povjetarcem, poput kameleona, neprestano mijenja svoje žarke jesenske boje a iza žitnog polja, u daljini, prostire se nepregledna livada obrasla visokom travom i raznobojnim poljskim cvijećem. Zraka svjetlosti punog mjeseca u jednom se trenutku odbija o komadić ogledala u sredini žitnog polja i nastane neopisiv zvuk koji se poput oku vidljivih valova širi kružno iz središta pa dalje preko žitnog polja, livade, rijeke i brda. Kada valovi zvuka nestanu u daljini iz šume istrčava djevojka koja oko glave nosi vijenac ispleten od raznobojnih listova prelijevajućih boja, u istom trenutku iz rijeke izlazi i trči djevojka koja nosi vijenac ispleten od bijelih proljetnih cvjetova a sa livade prema žitnom polju trči djevojka koja oko glave nosi vijenac ispleten od cvjetova crvenih makova, bijele šumske anemone i plavih poljskih različaka.

Već za nekoliko trenutaka sastaju se na sredini žitnog polja i tek sada vidim njihove duge zlatne kose koje raznosi povjetarac i otkriva njihova prelijepa lica. Odjevene su u duge, bijele i prozirne haljine koje dosežu do članaka otkrivajući njihove bose noge a duge bijele ruke krase narukvice ispletene od cvjetova poljske tratinčice. Hvataju se za ruke pa podižu glave prema mjesecu i zapjevaju tako lijepo da klasovi žita počinju plesati sa cvjetovima crvenih makova, a onda sa svih strana, iz šume, livade i rijeke, pjevajući istu pjesmu dolazi još dvadesetak djevojaka.

Sastaju se na sredini žitnog polja pa se hvataju za ruke i zajedno pjevaju pjesmu i plešu u kolu a onda se začuje božanski zvuk nevidljive harfe pa iz šume izlaze jeleni zlatnih rogova, iz rijeke izlaze vidre zlatnog krzna, sa brda se spuštaju fazani zlatnog perja a sa ravnice dolazi stado bijelih konja zlatnih griva pa svi stanu u krug i promatraju neopisivu ljepotu i božanski glas vila koje pred svitanje zore plešu svoj zadnji ples prije iščeznuća. Svojim plesom razgrću maglu u središtu žitnog polja i otkrivaju panj staroga hrasta iz kojega svakim novim krugom plesa i novom strofom pjesme ubrzano raste mladica pa u tren od grane izraste veliko drvo bujne krošnje zlatnih listova koje svojim granama pleše zajedno sa vilama.

U jednom trenu harfa zasvira tužnim tonovima a onda svira sve tiše i tiše, ples se usporava a pjesma utišava pa se sa kraja livade, u daljini, pojavi oku vidljiv udarni val svjetlosti koji poput daška vjetra prolazi kroz sve nas a onda se na obzoru pojavi izlazeće zlatno sunce. Svojim zrakama miluje prvo livadu u daljini pa drveće i rijeku a onda polako silazi u dolinu a vile i životinje u svojoj pjesmi i plesu polako iščezavaju pa na sred žitnog polja ostaje samo veliko hrastovo drvo bujne krošnje. Silazim sa brežuljka na kojemu sam stajao i promatrao ovaj nevjerojatni prizor, hodam preko žitnog polja orošenog jutarnjom rosom koja svjetluca na zrakama izlazećeg sunca, prilazim hrastu i imam što vidjeti. U podnožju hrasta, na velikom gnijezdu ispletenom od raznobojnog poljskog cvijeća, bezbrižno, spuštene glavice, spava moja našušurena, luda kokoš.

Franko je uspješno izašao u proboju iz Vukovara.

Moj otac Ivan Zvonimir Plavšić je nakon pada grada Vukovara zarobljen, mučen i ubijen na Ovčari.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2020 07:52