ZAPREŠIĆKI DANI MODRIĆA: KAKO SE U MALOM KLUBU NA PERIFERIJI KALILA ZLATNA LOPTA 'Najveći problem je bio što za njega nismo imali dovoljno malen dres'

Bio je neki bezvezni petak. Na stolu koje prži lipanjsko sunce te 2004. godine razbacani su dosjei cijele jedne male čete.

- Ovaj mali je dobar, njega treba držat’ na oku - dobacuje jedan sudionik.

- A kaj bumo s ovim malim - ubacuje se drugi i baca na stol građu pristiglu iz Mostara, urešenu aureolom najboljeg igrača te opaskom Štefa Deverića:

“Dečki, imamo blago!”

Odmahnu netko rukom:

- Mah, možda još jedna godina Zrinjskog, kaj velite?

Uto se, kaže legenda, na stražnja vrata iskrao jedan od “zaprešićkih špijuna” u maksimirskim dvorima i okrenuo broj Branka Laljka, tadašnjeg direktora Inkera.

- Slušaj, dogovori sastanak sa Zdravkom! Mogli bismo dobiti bingo!

Premda priča ima fiktivnih detalja, svaka sličnost sa stvarnim događajima je - namjerna. Jer tako je otprili...