Zamislite samo onaj iskreni i blentavi pogled njihovih krupnih toplih očiju. Zazovite ih imenom, pogladite po glavi i počeškajte iznad repa i ostat će vaši za čitav život. Onda ih zagrlite i shvatit ćete da ih volite i više nego što ste si to možda u početku planirali. Ako ste sve to doživjeli, onda ovo nije priča za vas, jer vi unaprijed znate sve i njezin kraj neće vas iznenaditi. Pišemo je za one koji nisu, nadajući se da će ipak razumjeti zašto je Karlovčanin Josip Vuković svu svoju životnu ušteđevinu od milijun kuna darovao - psima. Ono u što smo sigurni već na početku jest da Joža to nije učinio samo iz beskrajne ljubavi prema hrvatskim ovčarima, već zbog još jedne stvari - neviđene dobrote kojom je bilo ispunjeno srce ovog čovjeka.
Joža je rođen 20 kilometara od Karlovca nizvodno Kupom u Slunjskoj Selnici tridesetog ljeta prošloga stoljeća. Ni tucanika, a kamoli asfalta - blato do koljena. Sajmenim petkom do Karlovca se, piše on u svojoj oporuci, vozilo dvjema lađama, onom šišljavičkom pokretanom kotačima koji klepeću i kovačevačkom na pogon propelerom. Prijemni ispit u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu položio je 24. lipnja 1940. godine. Želio je biti svećenik. Bio je iznimno pametan, miran i dobrodušan dječak. Za zvanje je ispunio sve uvjete osim jednog. Omladinski dom salezijanaca obavijestio je obitelj da troškovi školovanja iznose 350 dinara. Otac je prije Jožinog rođenja otišao raditi u Francusku i nikada se nije vratio. Da je morala, dala bi majka za svojeg Jožu sve što je imala, pa i život, ali nije to sve skupa tada vrijedilo ni upola onih 350 novčića.
Zavist Japanaca
Zato je dječak krenuo drugim putem, upisao je gimnaziju u Karlovcu i naposljetku postao profesor matematike i fizike, odgojio je generacije učenika Šumarske škole u Karlovcu. Nikada se nije oženio. Možda je u glavi ostao svećenik. U ratu je u vlastitoj kući primao izbjeglice s okupiranog područja i pomagao im dalje dok se nisu snašli. Bio je strastveni planinar, lovac i jedan od osnivača Karlovačkog okteta. Vrlo samozatajan, a još više skroman, sve što je trebao uglavnom je obavljao na prastarom biciklu. Još stariju Folciku (VW Buba) palio je samo kada nije imao izbora.
Ima nešto što je volio više, daleko više od svega ostaloga - pse. Kinologiji je posvetio svojih 50 života. Prvo su ga zanimale lovačke pasmine, a onda se posvetio našoj najstarijoj autohtonoj pasmini, hrvatskom ovčaru. Proučio je sve dokumente u kojima se spominje ta pasmina, obišao je sve uzgajivače od Prevlake i Istre, do Međimurja i Dunava. Pratio je kako se pas ponaša u radu s ovcama, a kako kada ga tetoše dječica. Snimao je, bilježio i zapisivao. Onda je napisao o njima knjigu “Hrvatski ovčar - gospodar stada”. Ti energični kuštravci za njega su bili crni dragulji, tako ih je zvao. A njih je bilo sve manje, i to ga je strašno mučilo. Kupovao bi štence od dobrih uzgajivača pa ih dijelio ljudima koji su ih željeli lažući da ih je nabavio od prijatelja, tako da mu nisu ništa bili dužni. Umro je u svojoj kući u karlovačkom naselju Gaza 7. ožujka 2012. godine.
Malo dalje prema nasipu živi njegov prijatelj Nikola Bakale. Ima šest hrvatskih ovčara, dva su muška. Svi su potražni psi, izgledali su isto, kuštravo i crno, bili su brzi, opasni i beskrajno odani gazdi. Ljubav s kojom su trčali oko njega bila je nesvakidašnja. Pridružio nam se Ivica Vukelja, Dugorešanin kojega je s Jožom također spojila ljubav prema tim psima. Pričali smo o Joži i Hrvatskim ovčarima, pasmini koja se od drugih ovčarskih razlikuje po ogromnoj energiji koja u kombinaciji s okretnošću daje savršenog radnog psa.
- To je Joža uvidio i shvatio da će, ako ga nećemo zaštiti, izgubiti bitku s vremenom, jer ga se sve manje koristi za ono što ja namijenjen - za čuvanje životinja. Nema ih puno na izložbama. Bude ih od 10 do 15 jedinki, što znači da nije toliko popularan ni da bi ga držali kao kućnog ljubimca, iako su zaista divni psi koji pružaju puno radosti. Energija kojom zrače diže i vas i tjera vlasnika da bude sportaš - priča Nikola.
Ivica Vukelja nabavio je svojeg prvog hrvatskog ovčara 1991. godine. Tada mu se javio Joža, jer je on jednostavno nekako doznavao kada bi netko nabavio ovu pasminu i javljao mu se nudeći pomoć i podršku.
- Proputovao sam s njim cijelu državu, pa mogu svjedočiti da su njega prvenstveno zanimali radni psi. Joža bi danas bio sretan kad bi vidio koliko je pasmina priznata, koliko se cijene ne samo kao radni psi, već i kao spašavatelji te u agility disciplinama. Malo je poznato da Japanci ne mogu prežaliti što ta pasmina nije njihova autohtona, jer u njoj vide karakter svoga naroda - radišnost, energiju, upornost i temperament. Oni su zato česti gosti na našim izložbama - otkriva Ivica dodajući da se upravo zato dobra priča o Hrvatskom ovčaru širi svijetom, a tako za njom i sama pasmina o kojoj prvi povijesni zapisi sežu u čak 1374. godinu na području Đakova.
Heroj na četiri noge
U svojih 50 godina puno je toga Joža proživio sa psima koje je proučavao. Nekim su događajima svjedočili i naši sugovornici, a neke je jednostavno zapisao. Uostalom, jednom je događaju, odnosno psu Gari, posvetio knjigu iz zahvalnosti što mu je spasio život. Ivica Vukelja kaže da je to bio nevjerojatan pas čuvar stada od preko stotinu ovaca i nekoliko desetaka krava. Njegov vlasnik, pokojni Viktor Sučić iz Mrkoplja, bio je poznat po tome da izvrsno odgaja pse, izgledalo je kao da su na daljinski upravljač kada su kraj njega. Znao se obratiti Gari i reći mu da mu dovede jednu kravu koju bi nazvao njenim imenom i Garo bi ju dotjerao.
- Što se dogodilo kobnoga dana? Joža je prišao stadu nenajavljen i napali su ga tornjaci i šarplaninci, koji su također čuvali stado, prije nego je uspio dozvati Viktora. Umjesto njega, uspio je dozvati Garu. Dogodila se nevjerojatna stvar. Garo se sam sukobio s čoporom dvostruko većih i snažnijih pasa. Oni su ga rastrgali, ali je on tako Joži spasio život. Joža to nikada nije zaboravio - prepričao nam je Ivica.
- Jednom je kupio štene u Slavoniji, stavio ga u Folciku i na jednom ga je odmorištu pustio u šetnju misleći da su se sprijateljili. Nakon odmora ga je ponovo unio u auto i tako su stigli u Karlovac, pustio ga je opet u Brežanima. Pas se odjednom dao u trk, preplivao rijeku i nestao. Nikada ga više nije pronašao - priča Nikola.
Ni tog psa nije namijenio sebi, već ga je kupio za nekog u kome bi vidio potencijalno dobrog uzgajivača. Tako je i Nikoli u njegovim počecima kazao kako bi bilo dobro da ima vlastitog mužjaka za svoje kuje.
Sad imamo psa
- Sjeo je na vlak, otišao Slavonski Brod i kupio štene Tvrtka I., plemenitog, prekrasnog psa. Dovezao ga je k meni i rekao: ‘Evo, Nikola, sad imamo psa’, i uknjižio ga na mene. Bilo mi je malo neugodno. Onda sam inzistirao da ga ipak on uzme, da ga samo dovede na parenje kod mene kada bude vrijeme. Poslušao me je nevoljko i uzeo ga. Bio je kod njega dok se nije razbolio. Desetak dana prije smrti ga je dovezao do mene i rekao da mora u bolnicu, neka ga pričuvam. Donio je i vreću hrane, puno više nego što je trebalo za par dana izbivanja. Nažalost, Joža je umro, a pas je ostao kod mene. Tvrtko je bio slobodan, ali nikada nije nekontrolirano otišao van dvorišta. Na prvu godišnjicu Jožine smrti, 3. ožujka, je nestao. Javio mi je susjed da je pred Jožinom kućom, leži na njegovoj klupici i čeka. Tamo sam ga pronašao, otvorio mu vrata i on je sam uletio u auto. Uginuo je prošle godine, na isti dan u mjesecu kada i Joža, doduše u siječnju, ali 7. dana - objašnjava nam Nikola.
Stalno ga je mučilo to pitanje opstanka i stalno je govorio da se ta pasmina mora zaštiti. Prvi puta je ideju o osnivanju neke zaklade koja bi brinula o tim psima iznio u svojoj knjizi prije 22 godine. Nikola ga je pokušao odgovoriti.
- Nisam bio za to jer nisam vidio smisla, gledajući kako funkcioniraju druge udruge i kako se muče s financijama, a pogotovo kad se radi o psima. Pa tko će nam dati novce za to? Onda mi je rekao da će on dati 50 tisuća. Mislio sam da priča o kunama, ali svejedno sam mu rekao da to čuva za stare dane jer je već imao 80 godina i bio je boležljiv. Rekao sam mu da pusti pse, neka si onaj tko ga želi plati, jer će ga tako više cijeniti. Ali, nije se dao, stalno bi ponavljao da je to naše crno blago i da moramo voditi o njemu brigu, jer tko će ako mi nećemo. Govorio bi kako ih je sve manje i bojao se da će zauvijek nestati. Pričao bi mi: ‘Pogledaj kako Slovenci i Englezi brinu o svojim pasminama, mi svoje moramo zaštiti’ - prisjeća se Nikola.
I onda je na tome ostalo, jer je Josip Vuković preminuo, sve dok se nakon mjesec dana pred Nikolinim vratima nije pojavio poštar i donio pismo.
- Stiglo mi je doma, na kućnu adresu, shvatio sam da je to Jožina oporuka. U njoj je napisao svoj životopis, od najranijeg djetinjstva, ali ne samo to. Kada sam sve pročitao, ostao sam bez riječi, izbezumljen. Sjeo sam i nisam mogao vjerovati što je bila njegova posljednja želja. Kao prvo, nisam uopće mogao ni zamisliti da bi Joža mogao imati toliko novca. Pisalo je da ostavlja 160.000 eura, kasnije je sud utvrdio da je s računa prije smrti podigao 20.000, nikada nije utvrđeno što se dogodilo s tim novcem, tako da je onda nama za zakladu ostalo 140.000 eura. Osim toga, ostavio nam je i 24 Inine dionice nominalne vrijednosti oko 80.000 kuna. U oporuci je napisao da Dubravko Delić i ja budemo dva člana predsjedništva zaklade te da se treći član bira iz Društva prijatelja hrvatskog ovčara. Sjeo sam s Dubravkom i rekli smo si - to moramo napraviti zbog našeg Jože. Angažirali smo Maju Vidović iz Društva prijatelja hrvatskog ovčara, koja je pravnica oko papirologije, tako da smo 2014. dobili pravomoćno rješenje da se otvara zaklada - govori nam Nikola Bakale.
To nije bilo sve. Joža je svoju rodnu kuću ostavio Gradu Karlovcu, koji ju je namijenio za korisnike Doma za odgoj djece i mladeži, ali nije zaboravio ni obitelj svoje sestre, kojoj je također ostavio dio nasljedstva.
Zaklada “Hrvatski ovčar” raspolaže kapitalom od 140.000 eura, koji se ne smije umanjivati, te sve programe mogu financirati samo iz isplaćene kamate, odnosno dividende od dionica. U početku su mogli dogovoriti kamatu od 2,5 posto te su u prvoj godini dobili oko 30.000 kuna, što je za zakladu bio lijep novac, no stanje na financijskom tržištu se drastično promijenilo. Kamata je pala, a time i prihodi Zaklade. S onim što imaju ušli su u program izmjere i analize DNA hrvatskih ovčara s Hrvatskim kinološkim savezom. Njime se vrše posebna mjerenja jedinki na svim izložbama.
Prije dvije godine su s Veterinarskim fakultetom ušli u projekt DNA analize iz krvi svih pasa koji idu u uzgoj tako da se ta krv zadrži 15 godina i da studenti veterine proučavaju našu najstariju autohtonu pasminu. Na taj način će se vršiti selekcija, odnosno iz daljnje reprodukcije izbacivat će se jedinke koje odudaraju od savršenog genetskog koda hrvatskog ovčara. Pasmina je priznata 1969. godine, a na ovaj će način čelni ljudi zaklade moći braniti tezu da je to naša povijesna i trajna hrvatska pasmina. Zato danas svaki uzgajivač na svojim jedinkama mora napraviti analizu krvi. Zacrtali su si da bi sljedeće godine s Kinološkim savezom, Veterinarskim fakultetom i pasminskim klubovima napravili analizu dosadašnjih znanja o toj pasmini te uspostavili svojevrsne standarde za sljedećih 20 godina. U posljednje četiri godine pomagali su i pasminske klubove. Osim toga, svaki budući uzgajivač može besplatno dobiti ženku psa, pod uvjetom da sudjeluje na izložbama, kao i da najbolje žensko štene iz legla izdvoji da bi se ono darovalo novom uzgajivaču. Tako bi se lančano širio uzgoj hrvatskog ovčara.
Sve ono što si je Joža za života priželjkivao, zahvaljujući njegovim prijateljima iz zaklade “Hrvatski ovčar”, kojoj je ostavio svoj novac, sada će biti ostvareno. Strahovi koji su ga mučili, da će jednoga dana zauvijek nestati njegov najdraži pas, otišli su, istina, zajedno s njim onog 7. ožujka. Ali danas, sedam godina kasnije, sasvim je jasno da Joža može počivati u miru Božjem.