'Uobičajeno je da ljudi ismijavaju suze jer one su ženskaste, samo služe privlačenju pažnje, melodramatične su. Nije u tim stavovima teško uočiti patrijarhalne pretpostavke o tome čemu se treba diviti, a što ismijavati. Voditelji tečajeva pisanja svojim će učenicima savjetovati da ne pokazuju suzama koliko je njihov lik tužan, jer to je, kažu, jeftin literarni trik. S druge strane, postoje oni koji ističu važnost 'dobrog plakanja' te brane ridanje svih vrsta te na plačljivost gledaju gotovo kao na vrstu identiteta', piše u Guardianu Heather Christle, autorica knjige 'The Crying Book' ('Knjiga o plakanju', slob. prijevod).
'Ja sam plačljivac', oni će ponosno kazati ističući da plač čisti dušu. 'Ma daj se saberi', savjetovat će, pak, njihovi oponenti zagovarajući akciju i napredak koji, tvrde oni, suze sprečavaju.
No umjesto da na suze gledamo blagonaklono vjerujući u njihovu vrijednost ili ih proglašavamo sramotom, dobro je pogledati kroz, u ili iza suza kako bismo otkrili uzorke koje mogu stvoriti ili razotkriti.
Nisu sve suze iste. Ljudsko tijelo proizvodi tri vrste: bazalne, koje tvore uljni sloj preko očnih jabučica i sprečavaju njihovo isušivanje; refleksne, kad je oko uznemireno rezanjem luka ili trunčicom prašine te se mora očistiti od tvari koja iritira oko; i psihogenične, koje prolijevamo iz emotivnih razloga.
Emotivne suze imaju višu razinu proteina od bazalnih i refleksnih suza zbog čega su gušće i padaju sporije. Ta gustoća je intrigantna jer što dulje suzi treba da se spusti licem, to će ju prije netko primijetiti i razabrati koji signal šalje. Da, suze su i društveni signal.
Neki ljudi se s time ne slažu i to argumentiraju time da ljudi plaču i kad su sami. No čak i kad svjedoka nema, suze nam natapaju lice i zahtijevaju pomoć. Ona društvena poruka može biti usmjerena prema samome sebi; ponekad će usamljeni plakač samog sebe čvrsto zagrliti i tako si pokušati pružiti utjehu. U takvim trenucima, netko će možda pomisliti i na pjesnika Artura Rimbauda i njegov stih 'Ja sam onaj drugi', jer je onaj koji plače istovremeno i pošiljatelj i primatelj suznog signala.
Što se događa nakon tog signala, razlikuje se od kulture do kulture i ovisi o identitetima, pristupu moći i uvjerenjima plakača i njegovih svjedoka. Sjetite se školskog zaštitara koji je pozvan u učionicu radi uplakanog crnog dječaka od sedam godina kojega potom veže lisičinama. Sjetite se bijele policajke koja pred sudom plače kad opisuje kako je ubila crnca u svojem domu i koju je potom zagrlila sutkinja, također crnkinja.
Suze često služe za podmazivanje kotača bijele supremacije. Mnogi ljudi pisali su o šteti koju nanose suze bijelih žena – kako su doprinijele dugoj povijesti nasilja prema crncima, američkim indijancima i općenito ne-bijelcima.
Liječnici imaju svoje vrlo precizne okvire kad je u pitanju interpretiranje ljudskih suza. Oni mogu staviti male papirnate kvadratiće na oko svojeg pacijenta i izmjeriti koliko ovaj suza proizvodi jer mali papirić mijenja boju kako tijelo počne reagirati.
Kad psihijatar pokušava dijagnosticirati depresiju, pitat će pacijenta da opiše na koji način plače te mu ponuditi mnoštvo opcija od 'Ne plačem više koliko sam prije plakao', preko 'Plačem radi svake sitnice', pa sve do 'Želio bih plakati ali ne mogu.'
To me podsjeća na hipotermiju, treskavicu i bol koja se povećava i pred samu smrt pretvara u iznenađujuću toplinu.
Moja depresija tek treba doći do tog suhog stanja. Umjesto toga, kad je epizoda u najgoroj fazi, tresem se od plača gotovo sat vremena nakon nečeg toliko jednostavnog kao što je slučajno ispuštanje noža na pod kuhinje. Još učim kako izgovoriti ovakve stvari i bez osjećaja ponosa i bez srama. No suze imaju naviku preuveličavati i iskrivljavati. Njihova sama priroda – njihovo emotivno porijeklo – otežava da se osjećaji izraze na jednostavan način.
I upravo zbog toga, koliko god mogu, pokušavam reći što sve rade suze. Suze mogu među ljudima stvoriti intimnu vezu. A mogu uzrokovati i gadljivo udaljavanje. Njihov efekt uvelike ovisi o tome do koje mjere ljudi dijele priče o tome tko su i kako svijet funkcionira.
Jednom sam pročitala da ljudi ponekad plaču zbog estetskog doživljaja, 'poput rođenja djeteta ili otkrivanja novog Lamborgjinija'. Oba me primjera zbunjuju. Prošla sam kroz porod dva puta (jednom kao dijete, a drugi put kao majka) i ne mogu razumjeti kako to spada u estetski doživljaj. Priznajem i da nikada nisam vidjela Lamborghini, no kad ga zamislim, ne osjećam potrebu zaplakati. Ne mogu zamisliti da se povežem s bilo kime čija se vizija suza zbog estetike tako jako razlikuje od moje. Ja zamišljam male Lamborghinije kako jure niz lice.
Suze koje ostvaruju svoj puni potencijal su one koje te iznenade jer se pojave izvan uobičajenog uzorka i otkrivaju manje struje pomoću kojih se ljudi svakodnevno opiru većim plimama. Ta vrsta plakanja ne dokazuje da me nešto dirnulo, niti zbog njega okrećem očima. Umjesto toga, pokazuje novu mogućnost shvaćanja, novu kombinaciju ideja.
Kad je moja kći bila malena, jednom je plakala jer limun kojeg je željela pojesti nije pritom mogao ostati čitav. Zašto me to pogodilo? Mislim da je to zato što je, gledajući kroz njene oči, taj limun postao stvarniji nego što je bio kad sam ja bila mala. Nije to bila tek neka roba, niti metafora iz koje treba izvući pouku o slatkoći. Bilo je to saznanje o cijelosti i njegovom uništenju. Nemoguć limun – pa naravno da je plakala.
Možda ste primijetili da nije moguće istovremeno plakati i pjevati. Mišići grla ne mogu simultano izvršavati naredbe i formirati note i biti dovoljno otvoreni da uđe dovoljno zraka (što se tijekom plakanja događa spontano). To me dovodi do zaključka da suprotnost plakanju nije smijanje, nego pjevanje. Kao pjesnik i kao čovjek koji živi na planeti koji tone sve dublje u kapitalizmom izazvani horor, željela sam pokušati oboje: trenutak pjevanja; trenutak u kojem glas puca.
O toj točki pucanja sam u posljednje vrijeme puno razmišljala zbog razgovora koji sam vodila s iransko-američkim pjesnikom Kavehom Akbarom o ograničenjima engleskog jezika i svog tog nasilja koje nosi sa sobom. Nedavno mi je poslao tekst predavanja koje je održao kad je Amerika ponovno zaprijetila Iranu ratom. Napisao je da je engleski jezik 'tehnologija kojom se promovira i štiti genocid, ropstvo, ekološko uništavanje, izgradnja nuklearnog oružja i ostalo. To je naša boja.'
Plakanje se događa kad ljudi dosegnu granicu onoga što se može izreći riječima i kad se više ne mogu nositi s problemima. To ne znači da su njihove riječi do tog trenutka bile nužno dobre ili istinite i da im se treba vjerovati, no suze označavaju točku pucanja. One su znak da je vrijeme da se obrati pažnja na sistem na koji te suze ukazuju.
Subjekt nagrađuje tu pažnju. Iako to već godinama istražujem, i dalje učim iznenađujuće načine da shvatim plakanje, fizički i metaforički.
Na primjer, ona knedla koja vam se stvori u grlu kad se suze približavaju, uopće nije knedla. Slijedeći imperativ da se disanje mora nastaviti i kroz stresnu situaciju, mišići vrata se trude ostati otvoreni. Kad pokušate progutati, mišići se opiru, stvarajući osjećaj zapreke.
Neki ljudi pronalaze olakšanje u činjenici da se njihovo grlo ne želi zatvoriti, da se njihovo tijelo brine o njima i osigurava im prijeko potreban zrak. Što kad bismo i na samo plakanje gledali na takav način? Ne kao kraj puta, već kao prolaz? Što kad bismo mogli gledati kroz suze i proniknuti u obilje uzoraka – radosti, ugnjetavanja, tuge, ljepote, nasilja i potencijala promjene – koje su suze kadre otkriti?