Jedan ironman, to će reći ultratriatlon, znači utrku od 3,8 kilometara plivanja, 180 biciklom odvoženih kilometara i istrčani maraton (42,195 km). Varaždinska triatlonka Karla Čović prije mjesec je dana na utrci u austrijskom Bad Blumauu nanizala ih pet, odradila ih zaredom. Peterostruki ironman završila je za 137 sati.
Preplivala je 19 kilometara, odvozila 900 kilometara pa potom, za kraj, istrčala pet maratona u nizu, 211 kilometara. Sve to skupa daje - peterostruki ironman. Dvadeset pet metara dugačak bazen prešla je 760 puta, bez stajanja, u 6 sati i 43 minute. Puno je ovo brojki za prvi pasus novinskog članka, ali kako drugačije približiti izdržljivost Karle Čović, kroz što je prošla, a da naposljetku, kako kaže, nije imala upalu nijednog mišića.
Tijekom plivanja nije uopće stala: “Svi natjecatelji, izuzev mene, imali su plan kad staju piti, kad uzimaju dodatke prehrani. Neki su čak i pizzu jeli u bazenu. Meni to jednostavno nije trebalo.”
Karla Čović na finišu svoje nevjerojatne ultrautrke, koja je bila održana u austrijskom Bad Blumauu prije mjesec dana, s kolegama i prijateljima
Noćne pauze
Lani je na istoj stazi, doduše, taj put sudjelujući “samo” na trostrukom ironmanu, gadno pala s bicikla. Udario ju je jedan od natjecatelja, biciklist.
“Dobila sam lagani potres mozga, no to su mi tek kasnije dijagnosticirali, nakon povratka u Varaždin. Na utrci me pogledao liječnik i pustio dalje, makar nerado, rekavši da idem na vlastitu odgovornost. Pad me stajao prvog mjesta, izgubila sam pet sati”, govori.
Zbog tog lošeg iskustva s biciklom ove se godine, kako je obećala i ocu, noću micala sa staze, odlazila spavati. “Vozila bih utrku dok se ne smrači, a u 22.00 išla spavati. Nisam dugo spavala, četiri, pet sati, nisam mogla zbog adrenalina, ipak utrka je u tijeku, nije mi svejedno.”
Za biciklističke rute napravila je 333 kruga i 6000 m visinske razlike.
Najteže joj je, kaže, padalo ostati budnom za beskonačnih krugova biciklom. “Spavalo mi se poslijepodne i predvečer. Od tog straha izazvanog lanjskim padom previše sam čvrsto stezala volan, a boljela me i vratna kralježnica.”
Za trčanja je muku mučila sa žuljevima. “Četrnaest komada, noge su mi bile natekle za tri broja. Jest da ionako trčim u tenisicama broj i pol većim, ali i one su mi bile male. Probala sam tri-četiri para. Za vrijeme utrke bušila sam žuljeve, pa obuvala tenisicu iznova. Užasno je bolno ugurati nogu u obuću nakon izbušena žulja”, kaže pa mirno doda: “No, to je podnošljiva bol. Pa, neću valjda radi žuljeva odustati?” Smije se.
Psihički težak period
“Dobila sam ih zato što na treninzima trčim isključivo po asfaltu, noge su mi naučene na ravan, tvrd teren. Kolege triatlonci koji rade trail treninge nisu dobili žuljeve. Niti jedan od njih. Jer, njihovo je stopalo naučeno na teren sličniji onom kakav je bio na utrci, jer staza je bila ravna, ali travnata i šljunčana.”
Ipak, nije bilo (pre)velikog umora. “Nisam bila niti jako fizički iscrpljena. Nakon povratka kući za dva sam dana išla raditi.”
Godinu je dana fokusirano trenirala za tu utrku. “Ali, sedam sam godina u treningu, zato nemam ozljede, ne bole me koljena, mišići. Ipak, tamo sam otišla u prilično lošem psihičkom stanju, jer sam prije utrke imala jako zahtjevan period, hrpu problema, ali nisam htjela dopustiti da zbog toga odustanem. Tjedan dana prije starta mnogo sam plakala. Mučio me i strah od povratka na tu biciklističku stazu, trauma od prošle godine. Jutro prije utrke također sam plakala.
Kako se mi svi natjecatelji znamo jer se susrećemo po raznim utrkama, znali su što mi se dogodilo lani i svi su mi govorili da će paziti na mene”, govori Karla. Kao da se morala vratiti na tu utrku da se riješi straha od prošlogodišnje traume. “Kad smo krenuli, dok sam plivala, ja sam i tad plakala.
Plakala sam dok valjda sve to što mi se izdogađalo, sav stres i sve teške emocije, nije izašlo van. Tako je prošlo plivanje. Plakala sam i brojala si dužine. Jer, bila sam prijavila da ću plivati 6 sati i 45 minuta, a plivala sam dvije minute brže. Bila sam fokusirana na to držanje plana, o tome sam razmišljala.”
Utrka je bila startala u četvrtak, u 14:00.
Prvi dan je nakon plivanja sjela na bicikl, odvozila planiranih 50 km i otišla spavati.
“Svaki dan sam se držala plana. U petak sam odvozila 350 km, u subotu 300, u nedjelju 200 km bicikla i jedan maraton. U ponedjeljak su krenuli problemi sa žuljevima, pa sam sljedeća dva dana rastezala četiri maratona.” Računala je da će završiti u utorak oko pet, šest poslijepodne, a završila je u srijedu ujutro.
“Radim to jer me - raduje. Kad sam ušla u taj svijet ultrautrka, shvatila sam da je to neka druga dimenzija u odnosu na ljude koji rade ironman. Jer, u ironmanu se ide na brzinu, a ovdje na izdržljivost. No, mi ne prelazimo svoje granice, jako pazimo da ne pretjeramo. Jer, većina nas, 70 posto rekla bih, ne bavimo se sportom profesionalno i brzo nakon utrke trebamo se vratiti na posao od kojeg živimo.”
Novi cilj
Karla Čović radi kao trenerica plivanja na varaždinskim gradskim bazenima. Izlaganje sportskim naporima i trening izdržljivosti u nju je djelomice formacijom ugradio otac, Karlo Čović, nekadašnji hrvač koji je nastupio na Olimpijskim igrama u Meksiku i Münchenu. Cilj joj je za nekoliko godina napraviti deseterostruki ironman. Takve utrke obično se održavaju u Švicarskoj i Meksiku, kotizacija stoji 27.000 kuna, što za Karlu Čović koja nema velike sponzore nije malo.
Triatlonom se bavi od 2011. Prvi ironman završila je 2012. Dvostruki 2013. “Ne vidim smisao u dugim pripremama, dugim čekanjima. Ima ih koji po pet godina čekaju da odu na ironman. Ja ne.” U prosječnom danu, prije odlaska na posao, biciklom napravi 100 kilometara. “Ili, ako radim poslijepodne, pet dana zaredom istrčim po maraton. Ako mi je do nečega, nije mi teško puno trenirati.”
Trenira sama. “Puno je lakše ako imaš grupu i trenera, ali ja nemam nikoga. Osim same sebe i volje. Ljudi oko mene ne voze više od 100 km bicikla. Jedino za trčanje imam društvo”, kaže pa pogleda u svojeg rodezijskog goniča Fumu. “Fuma ide sa mnom. Zapravo, otrčim dio, pa dođem kući po njega, probudim ga i onda zajedno odradimo dvadesetak kilometara. Voljela bih da imam grupu, društvo za trening, ali tako je kako je. Neću nikad ništa postići ako budem stalno čekala nekoga. A i teško se s ljudima dogovoriti, svi imaju obaveze, posao... Ovako je najjednostavnije.”
Najviše vremena provede vozeći bicikl; o čemu razmišlja sve te sate? “Ne mislim ni na što posebno. Vozim kroz prirodu, uživam, razmišljam što ću skuhati za ručak, koje račune trebam platiti, što kupiti u dućanu, kamo bih mogla otići u planine… Tijekom treninga trčanja radim uvijek iste krugove, susrećem poznate ljude, razmijenimo par rečenica, tako prođu kilometri. Plivanje je možda najdosadnije, po šest, sedam sati gledam pločice bazena.”
Solidarnost
Europski triatolnci ultraši su svi, kaže, “jedna velika sretna obitelj. Makar fizički udaljeni, svakodnevno smo u kontaktu, povezani uglavnom Facebookom. Družimo se i jedva čekamo utrke da se vidimo. Moji prijatelji iz Francuske, Njemačke, Austrije, Mađarske i Rumunjske sudjeluju na nekoliko takvih ultautrka godišnje. I dok mi se ovdje čude, meni su svi ti sati treninga posve normalan život jer gledam što oni rade i s njima se uspoređujem.”
Na utrkama postoji velika solidarnost. “Svi jedni drugima pomažemo. Meni se sada u Austriji na biciklu spavalo, ali ljudi koji su se utrkivali za 1., 2. i 3. mjesto nisu marili potrošiti svoje vrijeme da me ‘dignu’. Kolega iz Austrije je usporio i vozio pokraj mene, razgovarao sa mnom, bodrio me i držao budnom, pazio da ne zaspem…
Prošle godine, kad sam na utrci pala s bicikla, natjecatelj Francuz je poslao svojeg kiropraktičara i taj čovjek mi je puno pomogao. Sve se dijeli, što god kome zatreba, rezervna guma, jedan tim mi je posudio svog masera, moj je serviser bicikla mnogima pomagao servisirati kočnice i lance… Prijatelji triatlonci iz inozemstva motiviraju me, tjeraju dalje, i na utrkama i na treninzima.”