“Iduuuu, iduuu! Vikao sam iz svega glasa. Progonili su me strašni neprijatelji. Bio sam u životnoj opasnosti. Sav prestrašen, odjurio sam dugim hodnikom škole u kojoj smo spavali koliko su me noge nosile sve ne bih li sačuvao živu glavu.
Nitko me nije mogao zaustaviti premda su pokušali. Sve koje sam vidio psovao sam iz petnih žila, ljut na sebe i cijeli svijet. Potom sam se u trenutku vratio u sobu i katapultirao na krevet kao da se ništa nije dogodilo. Moji ‘suspavači’ u sobi uplašeno su gledali u mene s plahtom navučenom do pola lica i tu je priča završila.” Ne, nije riječ o djetetu koje je “ružno sanjalo” niti se prestrašilo scena iz horora, već o Zagrepčaninu Tihomiru Kološiću koji od svoje petnaeste noću ima prave drame jer je njegov san bio ispreki...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....