Iz malog sela Brda u unutrašnjosti Istre pa sve do znamenitog Harvard Cluba u srcu New Yorka na Manhattanu. Životni je to put poznatoga hrvatskog chefa Angela Ljubičića, koji je čak 30 godina svoje karijere brusio u kuhinji ovoga najprestižnijeg kluba i kuhao za američke predsjednike, političare, uglednike.
Na njegovoj listi gostiju bili su aktualni američki predsjednik Donald Trump, zatim Richard Nixon, Barack Obama, ali i bivši američki državni tajnik Henry Kissinger, osnivač Facebooka Mark Zuckerberg te mnoge holivudske zvijezde poput, primjerice, Tommyja Leeja Jonesa.
Za sebe kaže da je uvijek radio u sjeni, da je bio organiziran chef te da mu je bila čast raditi za takav privatni klub sa 120-godišnjom tradicijom koji okuplja kremu američkog društva.
Klupska legenda
Njegovi su članovi, naime, uglavnom bivši studenti cijenjenoga sveučilišta Harvard, poput bivšeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, multimilijunaša Reginalda Lewisa, Franklina D. Roosevelta, Theodorea Roosevelta, bivšeg gradonačelnika New Yorka Michaela Bloomberga. Budući da je Ljubičić u tom klubu proveo dobar dio svoje karijere, postao je legenda Harvard Cluba i jako cijenjen po svojim specijalitetima među utjecajnim ličnostima.
- Na ručkove i večere dolazili bi Nixon, Kissinger, Obama prije nego što je postao predsjednik, Trump isto tako. Nixon i Kissinger bi redovito dolazili sa stranim diplomatima. Sjećam se da je Nixon bio samozatajan. To su sve ljudi koji su kao djeca jeli najobičniju američku hranu. Tako da ne mogu reći da su imali visoke zahtjeve. Primjerice za Trumpa se zna da odlazi na gala večere. A jednom je prilikom nakon jedne takve večere rekao svom šoferu neka skrene do McDonald’sa jer mu takvi vrhunski specijaliteti ne prijaju. Ti su ljudi jednostavni. Traže nešto najobičnije - pileća prsa primjerice - ističe ovaj vrhunski kuhar koji je pripremao ekskluzivna jela za gala večere uz degustacije vina, šampanjca i cigara. Tada se kuhala divljač, dimljeni specijaliteti, viski, scotch… Namirnice i jela bili su iz cijeloga svijeta.
A on je u Ameriku stigao davne 1970. godine, kao i velik dio Labinjana koji su išli u potragu za boljim životom. Doselio se sam jer su ovdje živjeli njegovi rođaci. Istodobno, njegova je sestra odselila u Australiju, a majka je ostala sama u tadašnjoj Jugoslaviji. Oca je izgubio kao malo dijete sa četiri i pol godine. Stoga je vrlo rano postao glava obitelji.
- Sjećam se kada sam bio mali kada smo imali prvu svinjokolju bez oca. Tada mi je susjed, koji je pomagao majci, kazao da moram preuzeti taj posao. Smijem se kada znam koliko sam bio mali. Dao mi je da im pomognem. Znam samo da sam pao u nesvijest kada je počela šikljati krv. A to mi je pomoglo u životu. Svašta te u životu čeka i zato mi nije bio problem raditi bilo kakav posao u Americi - priča nam ovaj slavni kuhar na ugodnoj terasi konobe Vela vrata u Bermu kraj Pazina.
U potrazi za boljim životom
Ljubičić je, naime, svake godine u Hrvatskoj na odmoru, ali uglavnom ljeto provodi na otočiću Olibu, odakle mu je supruga Slavica. Ali ne propušta dolazak u Istru, gdje redovito kupuje domaći pršut, i to u obližnjem selu Jurići kod jedne obitelji te obilazi tipične istarske konobe. To mu je tradicija jer kaže da se visoke kuhinje zasitio.
- I mi smo kao i svi ostali Istrijani u to vrijeme živjeli jako skromno. Nismo imali puno toga, čuvali smo kao djeca blago, imali smo krave i vola, vinovu lozu, maslinovo ulje za sebe. Imali smo žrvanj za mljevenje žita, imali smo korito za gaženje maslina. Svaka je obitelj tada doma imala voćke, masline, smokve, svinje. Ali bio je to težak život. Ekonomska situacija nije bila dobra. Zato sam uvijek htio ići u Ameriku.
Kada sam odslužio vojni rok s 21. godinom, otišao sam najprije u Trst gdje je bio kamp za iseljenike i onda u New York. I nisam bio jedini. Puno njih je otišlo za boljim životom. Isto kao što se i danas događa. I pedeset godina prije mene Labinjani su iseljavali u Ameriku, pa sam ja došao na red i sada to rade mladi ljudi. Mi tada nismo bili školovani, ali nažalost danas odlaze mladi školovani ljudi koji ne žele više ovdje živjeti zbog korupcije i nepotizma - priča nam svoju životnu priču ovaj chef koji je u životu prošao puno toga.
Nije bio izučeni kuhar pa je u svojoj karijeri počeo od najnižega - pomoćnog osoblja i pranja tanjura. Naravno na početku nije znao jezik, pa mu je jedino to preostalo. Ali zato je odlučio odmah naučiti engleski jezik koji mu je pomagao da se uspne u svojoj karijeri. Radio je po brojnim malim njujorškim restoranima, da bi se zaposlio u dobro poznatom Downtown Athletic Clubu, gdje je radio 11 godina kuhajući za Joea Romana.
- Tu sam radio gotovo deset godina, i to s Francuzima, Englezima, Švicarcima. I bio sam kao spužva. Sve što sam vidio da je dobro upijao sam. I tako sam počeo rasti u tom poslu, i to dok nisam došao u Harvard Club - priča nam Ljubičić. Naime, 1982. godine dobio je poziv Arnolda Fangera, izvršnog chefa Harvard Cluba. On ga je na toj funkciji naslijedio nakon 15 godina kada je Fanger otišao u mirovinu.
- Harvard Club je bio nešto posebno i specifično jer su tu dolazili, slobodno mogu reći, najpametniji ljudi u Americi. Znali su što jedu, znali su što je zdravo. Nekada je prosječan ručak u Clubu bio šest ili 12 oštriga s martinijem, pa meso i riba. Ali generacije se mijenjaju. Danas se to nikad ne bi jelo. Danas svi piju ledeni čaj za ručak te jedu juhu, salatu, sushi ili komadić ribe. Vino se pije samo za večeru. Tada se jedu tradicionalna američka jela poput popoversa i hasty puddinga. To su glavna jela tog restorana. Iako nije riječ o zdravoj hrani, ona su duša restorana - priča nam o običajima u Harvard Clubu. Dnevno bi restoran posjetilo 600 do tisuću ljudi, a oko Božića i do 1400 ljudi. U kuhinji je bilo 36 kuhara i pomoćnih kuhara te tri asistenta među kojima je i Albert Vidulić s Ilovika. Ljubičić se uvijek trudio zaposliti ljude iz Hrvatske. I sve se to vrijeme educirao.
Kulinarski DNK
- Svi smo mi otišli u svijet bez nekoga zvanja. I onda bismo učili. Neki su završili u građevinskom sektoru i poslati milijunaši, neki u poslovnom svijetu, a ja u kuhinji jer sam to volio. Možda je to DNK moje majke koja je bila kuharica. Ali nisam se zadovoljavao prosjekom. Htio sam uvijek nešto više znati. Zato sam se educirao na američkom kulinarskom institutu CIA u Greystoneu, u poznatoj vinskoj regiji Napa gdje je imao priliku posjetiti najpoznatijeg hrvatskog vinara u Americi Miljenka Grgića koji je najzaslužniji za proboj vina iz Novog svijeta u Europu - kaže Ljubičić i dodaje da je Grgić rado zalazio i u njegov Harvard Club te da su ga svi američki uglednici iznimno cijenili. Nije bez vraga njegovo vino uvijek na predsjedničkom stolu. Također, dodatno se educirao u Veneciji jer je htio naučiti kako Talijani rade.
Zanimljivo je da je uvijek sa sobom nosio svoju tradiciju pa ju je uključivao u kuhanje. Tako je bilo i u Harvard Clubu koji je kao izvršni chef vodio do umirovljenja.
- Uvijek sam se trudio u kuhinji koristiti hrvatske proizvode - istarsko maslinovo ulje, naša vina. Morate znati da nekada ljudi nisu znali za Hrvatsku, a prije pet godina to se sasvim promijenilo. Svi znaju za Hrvatsku - ili su bili kod nas ili žele doći. To je nešto fantastično. I New York Times je nedavno proglasio Hrvatsku najpoželjnijim odredištem, zajedno s Dubrovnikom - kaže Ljubičić. Njemu i ostalim hrvatskim chefovima u New Yorku ideja je također sada, kada je Hrvatska postala prepoznatljiva na Manhattanu otvoriti tipičan hrvatski restoran.
Što se tiče hrvatske emigracije u Americi, veli da većina njih iz Istre žive u susjedstvu. Zato se redovito druže u Istarskom klubu, idu zajedno na krstarenje.
- Sada kada smo odslužili svoje uživamo u mirovinu. Družimo se, idemo zajedno na krstarenja. Radujemo se kada u New York dolaze istarski pjevači poput Vesne Nežić Ružić, Sergia Pavata i Serđa Valića. Podsjete nas na domovinu - zaključuje Ljubičić.