VESNA MAČKOVIĆ

ŽIVOTNI ZAOKRET EKONOMISTICE Okrenula se umjetnosti i postigla svjetski uspjeh: U Zagrebu su joj rekli da nema što raditi na studiju glume...

Darko Tomaš / CROPIX

 

Na premijeri u Pogonu Jedinstvo, uz Močvaru na Savskom nasipu u Zagrebu, nije bilo baš puno publike. Ali bile su tu najvažnije kazališne kritičarke, koji profesor s Akademije i Pero Kvesić sa štapom, kao da je i sam tu kao dio predstave. “Krleža, stani u red” nova je predstava Vesne Mačković nakon njezinih nastupa u New Yorku, Sao Paulu, Alma Ati, Moskvi i Petrogradu, u kojoj igra s Vilijem Matulom i mladom Tonkom Kovačić. Još jedna od onih priča: u tvom selu od tebe svi okreću glavu, a u New Yorku ti Bob Wilson pjeva hvalospjeve.

Miroslava Krležu igra Tonka Kovačić. Krleža je veliki intelektualac i književnik koji radi u današnjoj Hrvatskoj. “On radi i stvara u svoja četiri zida i nitko ne zna za njega. S obzirom na to što danas zanima medije i publiku, on je potpuno na margini i nevidljiv”, objašnjava Vesna Mačković, vizualna umjetnica i performerica. Pričajući priču o nekom današnjem Krleži, s ponešto plesa, pjevanja, recitacija i videoradom, ona priča priču o nepokorenim umjetnicima u današnjoj Hrvatskoj. A usput i svoju vlastitu priču, o umjetnici koja je ispala iz ladica i nitko ne zna gdje bi je smjestio, pa joj lako okreću leđa. Gledateljima u ruke daje zastavice s logom Ministarstva kulture, i oni njima mašu, s nelagodom.

Kamen koji pliva

Zašto postrojava Krležu? “Ako on želi da njegove knjige dođu do ljudi, on se mora postrojiti u red skupa s ostalima. Ne smije stršati, ne smije biti prevelik niti to može biti, ako želi živjeti od svoje umjetnosti. I tako on ide po promocijama, jede kanapee, slika se sa zvjezdicama, pokušavajući doći do javne pažnje i prostora za svoju umjetnost”, tumači Vesna Mačković. A ona? “Ja sam samotan kamen koji pliva”, smije se.

Razgovaramo na platou Mamutice, u Novom Zagrebu, preko puta zgrade s crveno-plavim kockicama u kojima je održavala probe. U predstavi reinterpretira svoju priču o tome kako se osjeća, ili kako se dugo osjećala nevidljivom, dok se nije vratila iz New Yorka. Da danas imamo Krležu, kako bi se on uspio probiti, kako bi mogao postati vidljiv od sve te politike, sportaša, pop-kulture i zabavnjaka? Je li to moguće, je li nam to uopće potrebno, pitanja su koja postavlja sebi i u toj predstavi. S tim da je njoj bitno teže nego što bi bilo nekom današnjem Krleži: teško se kreće, treba pomoć za neke sasvim svakodnevne radnje kao što je češljanje. Ali zato joj ne fali volje i odlučnosti.

Darko Tomaš / CROPIX

Kao i za mnoge, i za nju je velika svjetska financijska kriza 2008. značila prekretnicu. Diplomirala je ekonomiju, godinama se bavila informatikom, imala je vlastitu tvrtku koja se bavila izradom multimedije, vlastiti financijski portal. Kad se srušila njujorška burza, preko noći ostala je bez izvora zarade. Srećom, ostala joj je ušteđevina. Dvije godine je pokušavala naći nešto drugo, dok nije osjetila klik. “Shvatila sam, čak i kad bih ponovno mogla zarađivati na isti način, buljeći u ekran i noću i danju, ja to više ne želim raditi”, sjeća se Vesna Mačković. Odlučila se vratiti svom pubertetskom, u stvari životnom snu: umjetnosti.

Prvo je krenula na satove slikanja, a onda se iz Siska preselila u Zagreb. “Stjepko Rupčić mi je valjda već na prvom satu rekao da od točke A do točke B na papiru ne mora voditi pravocrtna linija - već mi je to bilo dovoljno da se osjećam ispunjenije i da shvatim da se u životu želim baviti nečim drugim, a ne borbom kako zaraditi što više novca”, kaže. Kod nas nema studija koji kombinira sve što je nju zanimalo, i kazalište i pisanje i likovnost. Upisala se na Filozofski i istovremeno upisala izborne predmete na Dramskoj i Likovnoj akademiji. Slušala je i Natašu Govedić, i Tonka Maroevića, i Julijanu Matanović i Miru Muhoberac... sve za koje je mislila da može učiti od njih. “Htjela sam upisati što više umjetničkih predmeta koji me zanimaju i početi pisati i slikati, pa da vidim što će biti od toga. I onda se klupko odmotalo”. Mira Muhoberac je primijetila njezin dar za pisanje, poticala je da ide na prijemni za dramaturgiju, no dvaput nije prošla, Mira je gura da šalje drame na razne natječaje.

Kad se stvari poklope

Napravila je skicu jedne dramske predstave za koju je htjela da je izvode ljudi u kolicima. Javila se voditeljici IMRC-a pri Zagrebačkom plesnom centru (Inkluzivni kolektiv za istraživanje pokreta) Ivi Nerini Sibili. Pristala je, ali pod uvjetom da je Vesna izvodi. Vesna je bila šokirana. “Nikad nisam razmišljala da se bavim izvedbom, a kamoli plesom, teško se krećem, nisam sama sebi vizualno dojmljiva na sceni”. No Iva joj je dala snimke Kazua Ohna, velikog japanskog plesača. On je imao 38 godina kad je ostavio učiteljsku karijeru i posvetio se plesu. “I ja sam tada imala 38, sve se poklopilo. Potpuno sam se očarala njegovom performativnošću, njegovom poetikom. Našla sam video kako on, s više od 90 godina, jedva se krećući, izvodi nešto za dvojicu svojih studenata. Pomislila sam, kad to tako dobro izgleda kod njega, ja mogu čuda!”

Darko Tomaš / CROPIX

Te je jeseni rekla Ivi da pristaje. Silvija Marchig će plesati s tobom, odgovorila joj je. “Bože, Silvija je bivša baletanka, nagrađivana plesačica suvremenog plesa, kako se usudi spojiti je sa mnom!? Međutim, od prvog trena u dvorani nas dvije toliko ludo kliknemo i kroz taj rad se ja još jače zakačim i kažem to je to”.

Mali čovjek želi preko crte

I tako je uskočila u umjetnost. Prvi triger je bio IMRC. Drugi predstava Montažstroja “Mali čovjek želi preko crte”. Vesna je bila jedna od 30-ak članova zbora tzv. malih ljudi: tu su bili crnci, Romi, Srbi, homoseksulaci.“ Tamo sam imala priliku vidjeti iz dana u dan, iz probe u probu, kako Borut Šeparović ne samo režira, kako koordinira 40 ljudi da sve štima, kako koordinira live video iz publike, kako medijski to prezentira da bude privlačno i široj publici i struci, a kako pak oni reagiraju s obzirom na to da je sadržaj višeslojan, kako barata s poviješću i kako povlači paralele s onim danas”. Od njega je puno naučila i u umjetničkom smislu i logistički. “Od tada patim što nemam mogućnosti raditi sa 30 ljudi, nego se svodim na solo, duet, trio. Solo, duet, trio”, žali se. Sada prvi put, s predstavom “Krleža, stani u red”, radi sa šest ljudi.

U sklopu IMRC-a napravila je predstavu “Magnolija ili prkos”, koja je imala premijeru na Tjednu suvremenog plesa 2014. godine. Predstava je bila zapažena, gostovali su u Ateni, ali sve to se Vesni nikako nije sviđalo. “Frustriralo me što je predstava predstavljana kao invalidska, a ja kao invalidska plesačica. Sva su medijska usta bila puna drugačijeg tijela, nitko se osim kazališne kritičarke i profesorice ADU Nataše Govedić nije obazirao na sadržaj. I pukne mi film, zašto to ne može biti umjetnička predstava koja se bavi tim i tim? Pa očito je da je invalidska, ne moramo to stavljati u prvi plan!”.

Tako se Vesna Mačković odvojila od IMRC-a i počela raditi sama. Osnovala je udrugu za audiovizualnu kulturu Kamera i napravila svoju prvu solo predstavu. I naravno, već je imala pet novih ideja, sada ih ima punu bilježnicu. “Krenula sam sama, sama sam sebi od tada šefica, sama odlučujem što ide u medije, sama odlučujem koje ću etikete lijepiti na predstavu. Ja radim tekst, najave, biram redatelja, biram autore. U prvoj predstavi (“Intenziteti”) radim s Vedranom Hlebom, braća Sinkauzi mi daruju svoj talent kroz autorsku glazbu, ulažem hrpu vlastitog novca jer znam da mi izvan institucija, meni koja sam se tek pojavila, nitko neće financirati predstavu”. Istovremeno surađuje s Bacačima sjenki i nizom nezavisnih umjetnika u različitim projektima. Bavi se izvedbenom umjetnošću, ali istovremeno eksperimentira sa zvukom i radiofonijom.

Darko Tomaš / CROPIX
 

Zatim je krenula aplicirati na razne natječaje. Za Božić 2016. saznala je da joj je za tri predstave odobreno od 5000 do 10.000 kuna. To joj nije dovoljno za troje izvođača, a kamoli za ostale troškove produkcije, pa piše Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu da joj dozvole prespajanje pa da barem za jedan projekt ima normalne novce. “Ja se razočaram i poludim, zima, snijeg, ne mogu van zbog svojih nogu, zatvorim se u kuću i mjesec dana manijakalno apliciram svuda na pet kontinenata. Odbiju me na festivalu sola u Zadru, Svetvinčentu, Varaždinu, Karlovcu. S Tjedna suvremenog plesa kažu mi ne, već jednom smo te imali. Iz Karlovca kažu hvala na prijavi, ali već imamo invalidski IMRC u programu. Haa, što to znači? I onda dođe poziv iz New Yorka. I naravno da ti se onda otvori sto vrata”, prepričava Vesna Mačković svoju priču.

Suradnja s Robertom Wilsonom, jednim od najvećih i najslavnijih umjetnika suvremenog svijeta, dala joj je potvrdu da je na dobrom putu, i učinila je vidljivom i doma i u inozemstvu. Njujorškoj umjetničkoj sceni uživo je predstavila svoj performans u Željezari Sisak. Usred Long Islanda podigli su joj repliku hale Željezare Sisak i ona ju je tamo, kuc po kuc, pokušala srušiti.

Wilson ju je izabrao među 800 kandidata: najprije je njih 70 izabrano za ljetnu rezidenciju s prilikom da stvaraju svoje radove, a zatim je Vesna izabrana između tih 70 da bude jedna između 25 umjetnika čiji su radovi prezentirani među 1300 uzvanika Wilsonove ljetne gala večeri. Bili su tu kustosi iz Njemačke i Francuske, producenti, njujorški milijunaši, holivudske zvijezde poput Roberta Downeya Jr. ili Isabelle Huppert koja je došla iz Pariza. Za dva tjedna zvao ju je ponovno, da ponovi performans pred novih 1300 ljudi.

Darko Tomaš / CROPIX
 

Wilson je zapazio njezin videorad “Pozdrav” koji je nagrađen na natječaju T-HT-a u Muzeju suvremene umjetnosti 2016. godine. I tu govori o svojoj borbi. Doselila se u Sisak kao 15-godišnjakinja, ali zbog bolesti nije mogla uspostaviti komunikaciju s gradom i njegovim ljudima. Nakon 13 godina izlazi iz izolacije, ali Sisak je sada grad opustošen ratom, industrija je uništena, neimaština stanovnike tjera u depresiju. Performansom u napuštenom prostoru Željezare Sisak vraća se kako bi nam pokazala da se mogu prevladati poteškoće i ograničenja, navodi se u obrazloženju nagrade T-HT-a. Scena napuštene željezare mjesto je njenog potresnog obračuna s duhovima prošlosti, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini.

Krhko tijelo u uniformi

Očito je rad potresao i Boba Wilsona: prvo joj je sugerirao da 10-minutni video produlji na dva sata, a potom financirao skupu njujoršku repliku. Na Long Islandu, u šumici pored Wilsonove zgrade, prošlog ljeta podigla je repliku napuštene hale Željezare Sisak: na 400 kvadrata, s pet metara visine. “Ali bez krova, tako da sam se zbilja osjećala kao da sam u toj hali u Sisku, u kojoj već raste drveće. Oni su fakat donijeli vreće i vreće prašine, sve su učinili da bi sve izgledalo autentično”.

Pretpostavlja da se američkoj eliti svidjelo to što je priča vrlo vizualna: jedno krhko tijelo, u radničkoj uniformi, sa šljemom na glavi i čekićem, ruši te tvorničke zidove koji izgledaju moćno i nesrušljivo, ali su u stvari vrlo lomljivi. “Možeš je čitati kao moju privatnu priču o sukobu s tim gradom u kojem sam živjela i u komunizmu i kapitalizmu i lažnoj demokraciji, ili kao globalnu priču. Pokazala sam slabost jedne osobe u odnosu na veliki sustav, u odnosu na veliku, moćnu, čvrstu građevinu od betona i željeza. Ne može jedna osoba s čekićem srušiti sve što je pogrešno u svijetu”.

Darko Tomaš / CROPIX
 

New York joj je puno značio. Nije više morala razmišljati o produkciji, o tome odakle će doći materijal za kostime, majstori za pozornicu, majstori za zidove, za svjetlo, za zvuk, mogla se 24 sata dnevno baviti stvaranjem. U Hrvatsku se vratila s depresijom jer zna da mora sama organizirati sve, od pisanja aplikacija za potpore, do traženja čistačica i osoba koje će spojiti kablove ili napraviti medijske materijale. “Ovdje mi za umjetnost ostaje jedan posto vremena. Tamo je bilo obrnuto. Tamo sam morala biti fokusirana na to da sam kreativna, da sam iskrena u izvedbi i da vizualno i tehnički to meni sve odgovara”. Osjećala se kao da joj se jednom u životu ispunjavaju sve želje, bez dileme, bez propitivanja. “Nitko me nije pitao zašto želiš ovo ili ono na sceni, zašto želiš ovo svjetlo, Robert Wilson me umjesto toga pitao što ja mislim, o svjetlu ili o dimenzijama željezare”.

Tko je ovdje lud?

To je bila velika emotivna i umjetnička satisfakcija. U Zagrebu su joj rekli da nema što raditi na studiju glume ako ne može čučnuti i skočiti. I onda je u New Yorku Robert Wilson hvali pred 100 ljudi, govori o njenoj koncentraciji, o njenom fokusu i kaže kako je to rijetko vidio. “I gledam onda, tko je lud? Tada sam shvatila, prestani plakati za Akademijom, prestani kmečati, ne trebaš to”.

Iz New Yorka je otišla u Brazil i Kazahstan: na rezidenciji na Long Islandu upoznala je voditelja festivala u Sao Paulu i selektoricu stranog programa festivala u Almati. U Rusiji je radila s pijanistom i improvizatorom Romanom Stolyarom, javila mu se za suradnju kad je vidjela da radi nešto slično sa zvukom kao što je ona radila u predstavi “Pod staklenim zvonom” iz 2016. “Odgovorio mi je, u rujnu sam u Bugarskoj pa dolazim u Zagreb ako nađeš dvoranu. Tako sam dogovorila MSU, a on nastupe u Moskvi i Petrogradu, u teatru Aleksandrinski i Elektroteatru Stanislavski”. Puno radi, a planova je još i više. U svibnju ima nove izvedbe predstave “Zlatna medalja” u Zagrebu i Sisku, krajem svibnja premijeru projekta “Tko je brži?”. Na jesen ide ponovno u Brazil, još čeka odgovor je li primljena na ovogodišnju Wilsonovu ljetnu rezidenciju...

DETALJNO RAZRAĐEN KONCEPT Kao najavu umjetničkog performansa 'Zlatna medalja' Vesna Mačković je, u suradnji s bendom 'Radost!', snimila navijačku himnu, među ostalim prikazanu i u HRT-ovoj emisiji 'Hrvatska uživo'

 

Sebe definira kao izvedbenu i vizualnu umjetnicu koja voli kombinirati i nikad nije samo u plesu, samo u kazalištu. Snima videoradove za muzeje, bavi se radiofonijom. “Koristim video, zvuk, koristila sam 3D animacije, nikad se ne držim jedne tehnike”. U Hrvatskoj je to veliki problem jer su stvari strogo u ladicama. “Hrvatski festivali od mene traže da sam strogo suvremeno plesno ili strogo dramsko kazalište, i moje predstave su svima njima nevidljive. Ne zanimaju ih, ne prihvaćaju ih”. Vani se to zove Performing Arts, i u to spada i ples i glazba i video, sve što radiš s tijelom i glasom. Nastupa redovito na festivalima udruge Domino jer su oni odbacili stare austrougarske podjele umjetnosti.

Mrtva bez umjetnosti

Lako se šeće iz žanra u žanr. I “Krleža, stani u red” prvo je napravljen kao radiodrama. Nagrađen je u New Yorku međunarodnom nagradom za audiofikciju studentskog žirija Sarah Lawrence koledža. Ovih dana je dodjela nagrade, ali ona neće u New York. Organizatori daju novac za jednu kartu - ali Vesna treba dvije jer ne može nikud bez osobne asistentice. Još jedna poteškoća s kojom drugi ne računaju.

Što bi radila da se ne bavi umjetnošću? Ubila bih se, odgovara. Širim oči u upitnik. Da, ubila bih se, nježno se smiješi. A sreća? Da si napravi neku dvoranicu i da može isfinancirati recimo tri velika projekta godišnje. “Tako da ne moram biti ja ona koja čisti, koja postavlja žice, buši drvo i boja ga u bijelu boju”. Nikad nisam imala veću scenografiju, osim onoga što bih donijela iz kuće, žali se. Želi nešto tehnički i svjetlosno fenomenalno, s puno izvođača, puno naturščika. “Imam jako puno ideja, želim živu glazbu na sceni, puno izvođača, i to si ne mogu priuštiti”. Ali ima volju i odlučnost. “To je moj život, ne mogu zamisliti što bi bilo da se nisam rodila kao umjetnica”, poručuje.

Izdvajamo