Kad su vlade, znanstvenici i farmaceutske kompanije surađivali u borbi protiv koronavirusa, došlo je do zavidnog napretka u svijetu na primjer, stvaranja i testiranja cjepiva u rekordnom vremenu… Isto vrijedi i za klimatske promjene. Budu li se bogate zemlje bavile samo smanjenjem vlastite emisije i ne potrude li se primjenu čiste tehnologije učiniti dostupnom svima, nikad se nećemo spustiti do nule. Stoga pomagati drugima nije tek altruizam, to je i u našem vlastitom interesu, tvrdi američki milijarder i filantrop Bill Gates u svojoj knjizi "Kako izbjeći klimatsku katastrofu" (How to Avoid a Climate Disaster). Knjiga je rezultat 10 godina Gatesova intenzivnog bavljenja klimatskim promjenama te tehnološkim rješenjima koja mogu ublažiti taj gorući problem današnjice. Objavljena je u SAD-u veljači 2021. godine te je nekoliko tjedana bila prva na listu bestselera New York Timesa. Hrvatsko izdanje knjige “Kako izbjeći klimatsku katastrofu” (izdavačka kuća Profil iz Zagreba) pojavit će se u našim knjižarama idući tjedan.
Tim povodom objavljujemo kraći ulomak iz Gatesove knjige.
Bill Gates: Zašto sam se odrekao hamburgera
Hamburgeri su mi obiteljska navada. Dok sam bio klinac i planinario s izviđačima, svi moji prijatelji htjeli su se kući voziti s mojim ocem, jer bi usput stao i sve častio hamburgerima. Puno godina nakon toga, u počecima Microsofta, bezbrojne sam ručkove, večere i noćne obroke slistio u obližnjem Burgermasteru, jednom od najstarijih lanaca brze hrane na području Seattlea.
Mom ocu je naposljetku, kad je Microsoft postao uspješna kompanija i prije nego što smo Melinda i ja osnovali našu zakladu, Burgermaster blizu njegove kuće postao neslužbeni ured. Sjedio bi u restoranu, ručao i pregledavao molbe za donacije koje su nam ljudi slali. To se nakon nekog vremena pročulo pa je tata počeo dobivati pisma naslovljena na njega s adresom restorana: “Na ruke Billu Gatesu Starijem, kod Burgermastera.”
Ti su dani davno minuli. Tata je prije dvadeset godina stol u Burgermasteru zamijenio uredom u našoj zakladi. A iako i dalje volim pojesti dobar hamburger, ne jedem ih tako često kao nekoć –zbog svega što sam doznao o utjecaju govedine i drugih vrsta mesa na klimatske promjene.
Uzgoj stoke za prehranu znatno pridonosi emisiji stakleničkih plinova, na vrhu je ljestvice u grani koju stručnjaci nazivaju “poljoprivreda, šumarstvo i druge vrste eksploatacije zemljišta”, što pokriva velik raspon ljudskih aktivnosti, od stočarstva i ratarstva do šumarstva. Ta grana emitira i širok raspon raznih stakleničkih plinova: u poljoprivredi glavni štetočina nije ugljični dioksid nego metan – koji u sto godina izaziva 28 puta više zagrijavanja po molekuli od ugljičnog dioksida – te dušikov oksid, koji izaziva 265 puta više zagrijavanja.
Kad se sve uzme u obzir, godišnja emisija metana i dušikova oksida pandan je više od 7 milijardi tona ispuštenog ugljičnog dioksidaili više od 80 posto svih stakleničkih plinova u poljoprivredi, šumarstvu i eksploataciji zemljišta. Ako ništa ne poduzmemo da ograničimo tu emisiju, broj će samo rasti, s rastom proizvodnje hrane potrebne da se prehrani sve veće svjetsko stanovništvo. Želimo li se približiti nultoj emisiji, morat ćemo otkriti kako uzgajati biljke I životinje uz smanjivanje i naposljetku potpunu eliminaciju stakleničkih plinova.
A poljoprivredna proizvodnja tu nije jedini izazov. Morat ćemo nešto učiniti i u vezi s deforestacijom i drugim oblicima eksploatacije zemljišta, koji sveukupno u atmosferu ispuštaju neto 1,6 milijardi tona ugljičnog dioksida, a ujedno i uništavaju glavna staništa divljih životinja.
U skladu s temom koja obuhvaća širok raspon pitanja, u ovom poglavlju ima svega pomalo. Opisat ću jednog od svojih junaka, agronoma, dobitnika Nobelove nagrade za mir koji je milijardu ljudi spasio od gladi, ali čije je ime izvan krugova ljudi koji se bave globalnim razvojem nepoznato. Detaljno ćemo se baviti i svinjskim gnojem i kravljim podrigivanjem, kemijom amonijaka, kao i pitanjempomaže li sadnja drveća izbjegavanju klimatske katastrofe. Ali prije nego što se okrenemo bilo kojoj od tih tema, počet ćemo slavnim predviđanjem koje se ispostavilo potpuno promašenim.
Američki biolog Paul Ehrlich objavio je 1968. bestseler The Popula- tion Bomb (Populacijska bomba) u kojem je budućnost oslikao mračnim tonovima, tako da se nije pretjerano razlikovala od distopijske vizije u romanima poput Igara gladi. “Bitka za prehranjivanje cije- log ljudskog roda izgubljena je”, napisao je Ehrlich. “Stotine milijuna ljudi umrijet će 1970-ih i 1980-ih od gladi bez obzira na sve hitne programe koje bismo sada poduzeli.” Ustvrdio je i da “Indija nema nikakve šanse da do 1980. nađe hranu za dodatnih 200 milijuna ljudi.”
Ništa se od toga nije obistinilo. Otkako je knjiga objavljena, u Indiji se broj stanovnika povećao za više od 800 milijuna – stanovništvo se više nego udvostručilo u odnosu na 1968. – ali Indija proizvodi triput više žita i riže nego u to doba, a gospodarstvo joj je poraslo 50 puta. Sličan rast produktivnosti ostvarili su i poljoprivrednici u mnogim drugim zemljama Azije i Južne Amerike.
Zbog toga, iako broj stanovnika u svijetu raste, ni u Indiji ni igdje drugdje ne gladuju stotine milijuna ljudi. Hrana zapravo postaje cjenovno pristupačnija, a ne sve skuplja. U SAD-u prosječno kućanstvo na prehranu troši manje nego prije 30 godina, a isti je trend i udrugim dijelovima svijeta.
Što ne znači da pothranjenost u nekim dijelovima svijeta nije ozbiljan problem. Kako poboljšati prehranu najsiromašnijim ljudima na svijetu, Melindi i meni zapravo je jedan od glavnih prioriteta. Ali Ehrlichovo predviđanje masovne gladi ispalo je pogrešno.
A zašto? Što je Ehrlichu i ostalim zlogukim prorocima promaklo?
Nisu računali na moć inovacija. Nisu uzeli u obzir da postoje ljudi poput Normana Borlauga, briljantnog botaničara koji je potaknuo revoluciju u poljoprivredi, što je dovela do rasta prinosa u Indiji i drugdje u svijetu. Borlaugu je to pošlo za rukom jer je uzgojio sorte pšenice većeg zrna i drugih osobina koje su omogućile puno veći prinos hrane po hektaru obradivog zemljišta, kako to običavaju nazivati poljoprivrednici. (Borlaug je otkrio da pšenica ne može izdržati težinu većeg zrna pa je zato skratio stabljike, zbog toga se njegove sorte nazivaju polupatuljastom pšenicom.)
Kako se Borlaugova polupatuljasta pšenica širila svijetom, a drugi uzgajivači su slična poboljšanja proveli kod kukuruza i riže, prinosi su se na većini područja utrostručili. Broj gladnih se jako smanjio i danas se Borlaugu pripisuje spašavanje milijarde života. Nobelovu nagradu za mir dobio je 1970., a rezultati njegova rada vide se i danas: doslovce sva pšenica koja raste diljem svijeta potječe od sorti koje je on uzgojio. (Jedna mana tih novih sorti je što za dosezanje punog potencijala rasta i prinosa trebaju puno gnojiva, o čemu će biti više riječi u drugom dijelu poglavlja, a to gnojivo ima i negativne
nuspojave.) Simpatično mi je što je jedan od najvećih junaka u povi- jesti po zanimanju bio nešto za što većina nas u Americi nikad nije ni čula: agronom.
Kakve, dakle, Norman Borlaug ima veze s klimatskim promjenama?
Broj stanovnika na svijetu dosegnut će do 2100. približno 10 milijardi ljudi pa ćemo trebati više hrane. Budući da ćemo do kraja stoljeća imati 40 posto više stanovnika, prirodno je pomisliti kako će nam trebati i 40 posto više hrane, ali nije tako. Trebat će nam još i više.
A evo i zašto: što su ljudi bogatiji, unose više kalorija u organizam, jedu više mesa i mliječnih proizvoda. A proizvodnja mesa i mlijeka iziskivat će dodatne količine hrane. Perad, na primjer, za jednu kaloriju piletine mora pojesti dvije kalorije žita – kokoši morate nahraniti s dvostruko više kalorija nego što ćete dobiti kad ih pojedete. Svinje jedu triput više kalorija nego što se od njih dobije. Kod krava je omjer najveći: šest kalorija stočne hrane za svaku kaloriju govedine. Drugim riječima, što više kalorija budemo dobivali iz tih izvora mesa, više ćemo radi tog mesa morati uzgojiti biljaka.