Jedan od najpoznatijih astronauta današnjice, Chris Hadfield, sinoć je po prvi put nastupio u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, privukavši publiku željnu priča iz orbite i života na rubu nemogućega. Bivši zapovjednik Međunarodne svemirske postaje, testni pilot borbenih zrakoplova i glazbenik koji je osvojio svijet svojom viralnom izvedbom „Space Oddity“ snimljenom u bestežinskom stanju, stigao je u Hrvatsku u sklopu europske turneje „Putovanje u svemir“.
Hadfieldova karijera iscrtana je povijesnim trenucima: u prvoj misiji 1995. letio je na rusku svemirsku postaju Mir, a potom još dvaput na Međunarodnu svemirsku postaju. Tijekom treće misije postao je prvi Kanađanin zapovjednik ISS-a, ali i globalna senzacija zahvaljujući edukativnim i humorističnim videozapisima koje je svakodnevno slao iz svemira. Nakon umirovljenja 2013. godine, pretvorio se u jednog od najutjecajnijih popularizatora znanosti, danas je cijenjeni predavač i autor šest knjiga, među kojima je i međunarodni bestseler „Astronautov vodič za život na Zemlji“. Njegova svemirska verzija „Space Oddity“ na YouTubeu broji više od 55 milijuna pregleda.
Njegovo je predavanje funkcioniralo poput osobne, gotovo filmske priče, putovanja kroz vlastite početke, snove i upornost koja ga je na kraju odvela u svemir. Kroz niz iskustava, anegdota i jasnih objašnjenja Hadfield je na zanimljiv i edukativan način otkrivao složenost svemira, spajajući znanost s ljudskom pričom. Iako publici sklonijoj astronomiji mnogi pojmovi možda nisu bili novost, način na koji ih je predstavio, od trenutka kada je kao dječak počeo sanjati o letu među zvijezdama, pa do onog kada je napokon ugledao naš planet iz perspektive rezervirane za nekolicinu ljudi u povijesti, bio je uistinu dirljiv.
Nepotpuna slika svijeta
U ispunjenoj dvorani, astronaut je odmah na početku pozdrave popratio riječima: „Dobro večer, zadovoljstvo mi je biti ovdje“, dok je kraj njega stajala gitara kao podsjetnik kako ćemo imati priliku doživjeti ono što smo sa zanosom zajedno s milijunima diljem svijeta gledali iz svojih domova.
„Kada sam bio dijete, privlačila me samo avantura. Htio sam vidjeti mogu li to uopće postići. Mogu li postati astronaut. Godinama sam skupljao diplome i znanja, osjećajući se kao da se samo kvalificiram za nešto što možda nikada neću dočekati. A onda vam jednog dana, dok sjedite u kuhinji, zazvoni telefon i javi se predsjednik svemirske agencije: ‘Biste li još uvijek htjeli biti astronaut?’ Toga trenutka shvatite da je san postao stvarnost.“
U NASA-i je proveo 21 godinu. Svaki dan bio je obilježen treningom, učenjem i razgovorima s astronautima koji su već bili u svemiru. Ipak, ništa od toga nije bilo mjerljivo s trenutkom kada je napustio Zemlju: „Mozak mi je bio pun svega što moram napraviti, a onda odjednom, kada sam pogledao dolje, sve je stalo. Trebao mi je koji trenutak da se sjetim da ipak imam posla.“
„Tijekom tih godina pogled na svijet mi se potpuno iskristalizirao. Svi mi imamo pristranu, nepotpunu sliku svijeta, ovisno o tome koliko smo uopće vidjeli. Većina ljudi gotovo ništa ne zna o mjestima poput Indonezije ili Madagaskara. A ja sam obišao Zemlju 2650 puta.“
Istaknuo je da je iz orbite jasno vidljivo koliko je planet star i nevjerojatno otporan.
„Na Zemlji postoji neprekinuti trag života star četiri milijarde godina. To me učinilo strašno optimističnim. Život je žilav, ne možemo ga uništiti čak i kad bismo to pokušavali.“
No ono što ga je najviše dojmilo bilo je uočavanje ljudske sličnosti: „Preletite Zagreb - vidite rijeku, centar, ceste, naselja, polja. Petnaest minuta kasnije preletite Kinu i vidite istu ljudsku priču. Tada shvatite da nas puno više povezuje nego što razdvaja. Da su granice i strahovi koje izmišljamo često izvor najgorih ponašanja. I dok u istom krugu preletite i mjesta razorena ratom, vidite i ostalih 8 milijardi ljudi koji samo žele bolji život za svoju djecu. To mi daje nadu u ljudski duh.“
Zaključio je da ga je rad u svemiru učvrstio u želji da bude odgovorniji prema planetu i prema vlastitim postupcima.
Putovanje na Mars
Publika je imala priliku postavljati pitanja, a jedno od njih, vezano uz crne rupe, postavio je dječak iz publike, nakon čega ga je karizmatični astronaut pozvao na pozornicu. Kako bi mu bolje objasnio razliku između gravitacije na Zemlji i u blizini crne rupe poslužio se praktičnim primjerom:
„Na Zemlji je gravitacija gotovo jednaka na tvojim stopalima i na tvojoj glavi. Ali u crnoj rupi, cijela masa tog objekta bila bi veličine višnje. Gravitacija na stopalima bila bi veća nego na vrhu glave. Razvukla bi te kao špagetu.“ Dodao je da bi ulazak u crnu rupu zbog intenzivnog zračenja i ekstremnih temperatura vjerojatno rezultirao trenutačnim uništenjem tijela.
Još jedno pitanje iz publike bilo je koje su vještine iz astronautskog života najkorisnije za današnju djecu.
Briga o vlastitom tijelu: „Imamo samo jedno tijelo i želimo da traje 80 ili 90 godina. Svatko kontrolira što jede i koliko se kreće. Steknite navike koje vas održavaju zdravima.“
Drugo, znatiželja i učenje: „Kad sam bio dijete koje se igralo u običnoj kutiji, shvatio sam da postoji puno više stvari koje ne znam nego onih koje znam. Znatiželja je temelj. A danas svi u džepu imaju cijelu Aleksandrijsku knjižnicu.“
Kao zadnju vještinu naveo je sposobnost donošenja odluka i ustrajnosti: „Svaka odluka koju donesete i držite je 23 dana može vas promijeniti. Naučite donositi odluke i ostati dosljedni. To je vještina koja vas nosi kroz život.“
Posljednje pitanje prije pauze bilo je jedno od onih koja publiku uvijek najviše intrigiraju. „Koliko smo daleko od odlaska ljudi na Mars?“
„Na Mars šaljemo letjelice desetljećima. No Mars je dalje nego ljudi misle. Čak i kada su Zemlja i Mars najbliže, putovanje traje barem šest mjeseci, samo u jednom smjeru.“
Tu su i tehnički problemi, poput atmosfere koja je „previše tanka da bi usporila letjelicu, ali predebela da bi se zanemarila“, što slijetanje čini iznimno teškim. Iako bi čovječanstvo moglo u nuždi poslati ljude već danas, cijena bi bila previsoka: „Mogli bismo izgraditi brod u godinu dana i lansirati ga, ali svi bi umrli. To bi bila samoubilačka misija.“
Za uspješan let trebali bismo napredniju tehnologiju: „Trebat će nam novi tipovi motora.“
Ipak, vjeruje da ćemo do tamo stići: „Ljudi lete na Mjesec u veljači. U sljedećim desetljećima počet ćemo ga naseljavati. Ono što tamo naučimo otvorit će nam put prema Marsu. Moj grubi osobni osjećaj? Negdje oko 2050.“
Glazbena izvedba dirnula publiku
U drugom dijelu predavanja Hadfield je objasnio kako astronauti moraju proći kroz složen ritual pripreme: od nošenja specijalnih pelena i slojeva medicinskih senzora, do oblačenja teških, krutih svemirskih odijela koja su zapravo „mala osobna svemirska letjelica“. Astronauti su u njima i po deset sati, a unutar odijela sustav cijevi s tekućinom regulira temperaturu tijela kako ne bi doživjeli istodobno i opekline i smrzavanje.
Osvrnuo se i na bizarne oblike života koji mogu postojati, pokazao je primjere stvorenja s dna oceana i fosile stare više od 500 milijuna godina. „Ako je ovako izgledao život na Zemlji, tko zna što postoji drugdje.“
Govorio je i o potrazi za životom u našem Sunčevu sustavu. Rover Perseverance na Marsu buši stijene u potrazi za fosilima, a misija prema Europi, ledenom mjesecu Jupitera ispod čije se površine krije golemi ocean, već je u tijeku. Letjelica bi trebala stići 2030.
Posebnu je pozornost izazvalo njegovo izlaganje o povratku čovjeka na Mjesec. Zahvaljujući novim saznanjima o velikim količinama leda na Mjesečevim polovima, sve svjetske svemirske agencije ubrzano razvijaju planove stalnih baza. Kina je već obavila više slijetanja te najavila svoje astronaute na površini do 2030. godine.
Govorio je i o testiranju novih svemirskih odijela i vozila za Mjesec, uključujući i rover na kojem je osobno radio. No kao najveći pomak u modernoj svemirskoj eri istaknuo je višekratne rakete. „One mijenjaju sve“, rekao je, podsjećajući da NASA već godinama razvija planove za ljudsku misiju na Mars, a komercijalne kompanije ubrzavaju taj proces.
Za sam kraj večeri Hadfield je izveo „Space Oddity“, stvarajući jedan od onih trenutaka koji se pamte cijeli život. U dvorani je zavladala posebna tišina, publika je gledala prizore iz svemira dok je poznata melodija odzvanjala Lisinskim, a pred njima je stajao čovjek koji ju je nekoć pjevao lebdeći 400 kilometara iznad Zemlje. Tek je nekoliko posjetitelja posegnulo za mobitelima kako bi ovjekovječili izvedbu; velika većina samo je mirno upijala trenutak, svjesna da je riječ o nečemu rijetkom i neponovljivom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....