Roditelji su vam puno puta pričali o vašim dogodovštinama kada ste bili malo dijete. Naravno, vi se toga ne sjećate baš kao što se ni velika većina ljudi u svijetu ne sjeća ničega prije svojeg trećeg rođendana. Taj fenomen naziva se dječja amnezija, a znanstvenicima još predstavlja zagonetku. Činjenica da se ne sjećamo ranih doživljaja pomalo je paradoksalna jer u prvih nekoliko godina stječemo mnoge složene i cjeloživotne vještine, poput hodanja, razgovora i prepoznavanja lica ljudi. Pa ipak, sjećanja na određene događaje u našem djetinjstvu izgubljena su u nas u odraslom životu. Kao da je netko otkinuo prvih nekoliko stranica iz naše autobiografije.
Što uzrokuje dječju amneziju?
Ovo pitanje muči psihologe više od jednog stoljeća, ali napokon počinjemo otkrivati dijelove te zagonetke. Prva ozbiljnija studija o dječjoj amneziji studija je francuskih psihologa Victora i Catherine Henri iz 1898. godine. Supružnici Henri su tijekom razgovora sa 123 odrasle osobe spoznali da su njihova najranija autobiografska sjećanja sezala u dob koja je bila nešto viša od tri godine. Ove spoznaje potvrđene su kasnije brojnim studijama koje ukazuju na to da je prosječna dob za prva sjećanja između tri i tri i pol godine. Međutim, postoji mnogo varijabilnosti: čini se da se neki ljudi sjećaju događaja kada su imali samo dvije godine dok se drugi ne sjećaju ničega prije svoje šeste, pa čak i osme godine života. Pritom su ta su rana sjećanja prilično maglovita.
Kako je Freud tumačio izostanak ranih sjećanja?
Ozbiljni pokušaji da se objasni fenomen dječje amnezije počeli su desetljećima nakon što su Henrijevi objavili svoje istraživanje. Otac psihoanalize Sigmund Freud o problemu dječje amnezije promišljao je u svojem eseju iz 1905. godine. Pritom je zaključio da svoja sjećanja iz djetinjstva potiskujemo jer su puna seksualnih i agresivnih impulsa te su stoga previše sramotna da bismo se s njima suočili u kasnijoj dobi. No, ta je ideja tijekom vremena otpala, a lansirana je teza da mala djeca jednostavno ne mogu oblikovati eksplicitna sjećanja na događaje. Slika se opet promijenila 1980-ih, kada su se pojavila prva istraživanjima same djece umjesto istraživanja čega se iz djetinjstva sjećaju odrasli ljudi. Tako su znanstvenici spoznali da se djeca mlađa od dvije ili tri godine zaista mogu prisjetiti autobiografskih događaja, ali da ta sjećanja blijede. Tada se pojavilo i pitanje što uzrokuje njihovo nestajanje.
Što su pokazala istraživanja pamćenja kod djece?
Kanadska psihologinja Carole Peterson sa Sveučilišta Memorial u Newfoundlandu u svojim je istraživanjima otkrila da se djeca mogu sjetiti traumatičnih iskustava, i to prilično vjerno, čak i kada su se dogodila u vrlo ranoj dobi. U dobi od osam godina djeca su se mogla su se sjetiti izvanrednih događanja koja su im se događala i prije pet godina, dakle kad su bili trogodišnjaci. No, prof. Peterson zanimalo je i to mogu li se osmogodišnjaci sjetiti i običnih događaja iz ranog djetinjstva. Njezino istraživanje iz 2005. godine na 140 ispitanika pokazalo je da djeca mlađa od devet godina imaju neka sjećanja na prva upečatljiva iskustva. No, što su djeca starija, ta su sjećanja bljeđa. Tako su se djeca u dobi od šest do devet godina mogla prisjetiti događanja iz vremena kada su bili trogodišnjaci. No, tinejdžeri između 14 i 16 godina prisjećali su se samo pojedinačnih situacija iz vremena kada su bili stariji od četiri godine.
Dvije godine kasnije Carole Peterson ponovno je razgovarala s istih 140 ispitanika. Postavila im je ista pitanja: koja su im najranija sjećanja? Naravno, sve što su djeca spomenula, provjereno je i kod roditelja. Rezultati su pokazali da se samo pet od 50 najmlađe djece, koja su kod prvog intervjua imala između četiri i sedam godina, moglo prisjetiti najranijih sjećanja, pa čak i nakon što ih se podsjetilo što su govorili prije dvije godine.
- Sjećanja su jednostavno nestala - rekla je Carole Peterson za Live Science. S druge strane, 22 od 61 djeteta u dobi od deset do 13 godina moglo se prisjetiti istih uspomena iz najranije dobi kao i prije dvije godine. Djeca starija od deset godina mogla su se sjetiti, nakon što im se spomenulo, gotovo svih najranijih sjećanja. Do te dobi najranija se sjećanja iskristaliziraju i ta sjećanja ostaju s nama u odrasloj dobi.
Postoji li dječja amnezija i kod životinja?
Neuroznanstvenici pod vodstvom Katherine Akers iz Dječje bolnice u Torontu objavili su 2014. godine studiju u Scienceu koja je pokazala da i miševi imaju svoju inačicu dječje amnezije. Slično je i kod majmuna, naših bliskih srodnika u životinjskom svijetu. Kao glavni uzrok našeg zaborava ranih događaja u djetinjstvu znanstvenici navode neurogenezu, proces stvaranja novih neurona. Sve do 1990-ih u znanosti je vladala dogma da je broj živčanih stanica ili neurona određen trenutkom rođenja te da se tijekom života njihov broj samo smanjuje. No, znanstvenici su pokazali da se naš mozak plastičan, odnosno mijenja se tijekom cijelog života te se novi neuroni stvaraju i kasnije. Jedno od mjesta neurogeneze je i hipokampus, struktura u mozgu koja je uključena u stvaranje dugotrajnih sjećanja. Neurogeneza u hipokampusu doživljava vrhunac prvih nekoliko godina. Katherine Akers i njezini suradnici u eksperimentima na miševima pokazali su da rapidno stvaranje novih neurona u hipokampusu blokira pristup starim sjećanjima.
- Kod male djece hipokampus je jako nerazvijen. Kako se stvaraju novi neuroni, hipokampus je sve kompletniji. U onom trenutku kad je dovršen, djeca su odjednom sposobna dugotrajno pamtiti. Naša sjećanja iz doba prije toga, prema svemu sudeći, pohranjena su negdje u mozgu, na mjestu koje nam je tijekom vremena postalo nedostupno - rekao je za BBC psiholog Jeffrey Fagen sa Sveučilišta St John.
Je li dob najranijih sjećanja ista u svim kulturama?
Znanstvenici su spoznali da postoje zagonetne međukulturalne razlike oko doba najranijih sjećanja. Na primjer, u jednoj kulturalnoj studiji istraživači su otkrili da je prosječna dob prvih sjećanja kod ljudi europskog podrijetla oko 3,5 godina, a kod onih u istočnoj Aziji 4,8 godina. Kod Maora na Novom Zelandu ta je dob samo 2,7 godina. - Te se razlike ne mogu objasniti samo sazrijevanjem mozga - izjavila je za New Scientist Patricia Bauer, profesorica psihologije sa Sveučilišta Emory u Atlanti. Znanstvenici smatraju da je jedno od objašnjenja za taj fenomen pripovijedanje. U usporedbi s istočnoazijskim roditeljima, europski i sjevernoamerički roditelji češće raspravljaju sa svojom djecom o prošlosti koristeći složenije oblike pripovijedanja. Kao rezultat toga, njihova djeca imaju ranija sjećanja. Maorska kultura pripovijedanja je još bogatija, s detaljnim usmenim historijama i snažnim fokusom na prošlost, što vodi do još ranijih sjećanja.
- Kad je u pitanju autobiografsko pamćenje, rana razmjena obiteljske memorije je važna. U sjevernoameričkoj kulturi ljudi su ludi za memoarima i reality TV-om. Sve je to životna priča. Ako vam društvo govori da su vaše uspomene važne, onda ćete ih vi bolje pamtiti - rekla je za New Scientist prof. Qi Wang sa Sveučilišta Cornell.