Kad su se prije otprilike 50.000 godina prvi moderni ljudi pojavili u Europi, tamo se zatekli neandertalce, s kojima su zatim tisućama godina uživali u seksu. Rezultate tog seksa danas nosimo u svojim genomima jer svi mi koji živimo izvan Afrike nosimo između jedan i četiri posto neandertalskog DNK. No, zašto je tako malo neandertalskih gena ostalo u našim genomima, pitanje je na koje odgovaraju znanstvenici, među kojima i naš Ivan Jurić, u online časopisu PloS Genetics.
- Naš rad govori o načinu na koji je većina neandertalskih gena nestala iz ljudskoga genoma. Otkrili smo da se taj gubitak dogodio tijekom mnogo generacija i da se može objasniti jednim relativno jednostavnim mehanizmom: razlikom u veličini populacije između neandertalaca i modernih ljudi. Naime, selekcija je efikasnija u velikoj, ljudskoj populaciji, nego u maloj neandertalskoj - rekao je dr. Ivan Jurić, mladi hrvatski znanstvenik iz poznate kalifornijske biotehnološke kompanije 23andMe.
Dr. Ivan Jurić
- To znači da se loše varijante gena mogu lakše nakupljati u neandertalaca i lakše izgubiti u ljudi. Razlog tome je što su u malim populacijama svi bliski rođaci i seksualno općenje se događa između tih rođaka. Ako netko ima lošu varijantu gena, vjerojatno je da i njegov rođak, u isto vrijeme i seksualni partner, ima tu istu lošu varijantu, tako da će i djeca imati veću šansu naslijediti lošu varijantu - pojasnio je Ivan Jurić.
Istaknuo je da su nakon križanja s ljudima neandertalske loše varijante gena ušle u veću, ljudsku populaciju gdje se seksualno općenje između bliskih rođaka događa rjeđe. Stoga se i te loše varijante mogu lakše izgubiti.
- Naravno, postoje i drugi razlozi zbog kojih su se neandertalski geni izgubili iz našega genoma, ali mehanizam koji mi opisujemo može objasniti kako se izgubila većina - kazao je Ivan Jurić.
Mladi znanstvenik rođen je u Zagrebu gdje je diplomirao molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Zatim je 2007. godine otišao na daljnje školovanje u SAD gdje je 2014. doktorirao evolucijsku biologiju na Sveučilištu Tennessee u Knoxvilleu.
- Nakon toga sam dobio postdoktorat u grupi koju vodi Graham Coop na Sveučilištu California u Davisu. Tamo sam sudjelovao u istraživanju koje je rezultiralo ovim člankom u PLoS Geneticsu. Od 2015. radim u kompaniji 23andMe, u sklopu istraživačkog tima. Trenutačno je fokus mog istraživanja određivanje rodbinskih veza korištenjem DNK - ispričao je Ivan Jurić.