PRIZNANJE DAVORU SOLTERU

HRVATSKI LAUREAT JEDNE OD NAJUGLEDNIJIH SVJETSKIH ZNANSTVENIH NAGRADA Kanadski Nobel za našeg pionira kloniranja

Zagreb, 011112.
Profesor Davor Solter, jedan od pionira kloniranja sisavaca i najuglednijih hrvatskih znanstvenika u svijetu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Zagrepčaninu Davoru Solteru ovih je dana uručena ugledna nagrada Gairdner zbog otkrića tehnologije genomskog utiska s početka 80-ih godina prošlog stoljeća

Prošlo je mnogo vremena od našeg otkrića imprintinga za koje smo ove godine dobili nagradu Gairdner. Kako je imprinting već odavno u udžbenicima, mislio sam da je to ljudima postalo normalno i da nitko i ne razmišlja da smo prije toga morali doći do otkrića. Stoga mi je jako drago da smo sada dobili ovo priznanje: ugodno je znati da vas kolege cijene, kaže prof. Davor Solter, jedan od najuglednijih hrvatskih znanstvenika u svijetu te ovogodišnji dobitnik nagrade Gairdner, poznate i kao “kanadski Nobel”.

Riječ je o najvažnijoj kanadskoj znanstvenoj nagradi koju od 1957. godine dodjeljuje Zaklada Gairdner za izvanredna dostignuća u temeljnim istraživanjima koja utječu na ljudsko zdravlje. Među 380 laureata dosad je bilo i 87 nobelovaca, a Davor Solter, nakon Krešimira Krnjevića, drugi je Hrvat koji je dobio to prestižno priznanje. Iako će Solteru nagrada biti uručena u listopadu u Torontu, kanadsko veleposlanstvo u Zagrebu i zaklada Gairdner u srijedu su priredili svečanost u povodu dodjele nagrade hrvatskom znanstveniku.

- Zaklada Gairdner uvijek pokušava posjetiti laboratorije osoba koje su dobile nagradu. Kod mene je to malo teže jer sam rad napravio u Institutu Wistar u Philadelphiji, a ondje već jako dugo ne radim. Stoga je bilo najlogičnije da proslavu napravimo u Zagrebu gdje sam počeo karijeru - kaže mi Davor Solter dok sjedimo u jednoj mirnoj oazi u središtu grada.

Rođen je u Zagrebu 1941. godine u liječničkoj obitelji, a u rodnom je gradu završio osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju te Medicinski fakultet, gdje je diplomirao 1965., a doktorirao 1971. godine.

- U djetinjstvu sam čitao knjige o znanstvenim istraživanjima, ali ne mogu reći da sam uvijek želio biti znanstvenik. Želio sam studirati matematiku, ali sam vrlo brzo spoznao da nisam neki matematički genij. Kako je lakše biti dobar ili vrlo dobar liječnik nego vrlo dobar matematičar, počeo sam studirati medicinu. S druge strane, moji su roditelji bili liječnici. No s vremenom sam od praktične medicine sve više odlazio u znanost - prisjetio se Solter čija je specijalnost razvojna biologija. Znanstvenu je karijeru počeo kao asistent na Medicinskom fakultetu (MF) u Zagrebu, a s kolegom i prijateljem Ivanom Damjanovim već 1970. godine objavio je rad u časopisu Nature.

 

Nemušti engleski u Natureu

- Radili smo eksperimente s mišjim zamecima i došli do zanimljivih rezultata. Dok smo sjedili u knjižnici Medicinskog fakulteta, pitao sam Ivana zašto to ne bismo poslali u Nature. Napisali smo članak i poslali ga u Nature. Prihvatili su ga, s tim da su naš tada nemušti engleski jezik potpuno preuredili. Kad to danas pričam svojim postdoktorandima, ne mogu vjerovati da je tako bilo - rekao je Solter koji je 1973. godine otišao na poznati Institut Wistar u Philadelphiji, gdje je radio dva desetljeća. Zatim je 15 godina bio direktor Instituta Max Planck za imunobiologiju u Freiburgu.

- Institut Wistar imao je i jedan mali odjel za razvojnu biologiju gdje sam postupno postao glavni istraživač. Nakon što sam ondje proveo gotovo 20 godina, pozvali su me u Njemačku, na Institut Max Planck za imunobiologiju u Freiburgu. Prihvatio sam poziv iz niza razloga. Najvažniji je razlog bio da su moj i laboratorij moje supruge postali preveliki i zadnjih godina u Wistaru toliko sam mnogo vremena trošio u traženju novca da je postalo preteško.

Institut Wistar je jedinstven čak i za američke pojmove jer za sve morate sami osigurati novac: često kažem da tamo i toaletni papir morate sami kupiti. U Freiburgu je sve to bilo osigurano, dobijete svoj budžet i znate čime raspolažete - ispričao je Solter. U Freiburgu je ostao do svoje 65. godine, a zatim je od 2008. do 2013. godine bio istraživački direktor Instituta za medicinsku biologiju u Singapuru.

 

Temeljne i primijenjene znanosti

- Kad smo došli tamo, bili su jako zainteresirani da Singapur postane centar temeljnih znanosti. No kad smo odlazili, imali su politiku da su bazične znanosti nepotrebne, a da su jedino važne primijenjene znanosti i translacijska medicina. Sve mora biti napravljeno da se iz toga profitira, važni su patenti i komercijalizacija znanja - ističe Solter.

Oženjen je istaknutom američkom znanstvenicom dr. Barbarom Knowles, a oboje su i dalje znanstveno aktivni.

- Moja je supruga uvijek bila zainteresirana za imunologiju, posebno imunologiju tumora. Mislim da ima mnogo veću širinu u znanosti nego ja. Ima znanstvenih i bračnih parova koji od početka zajedno rade i svi su im članci zajednički. Nas dvoje imamo oko 30 posto zajedničkih članaka - rekao je Solter.

Barbara Knowles i Davor Solter žive između Bar Harbora u saveznoj državi Maine i Taosa u Novom Meksiku.

- Još radimo pa tako svake godine idemo u Bangkok u mali institut za matične stanice SISCR, povezan sa Sveučilištem Mahidol. Institut ima tridesetak mlađih ljudi koje savjetujemo, a ondje smo tri mjeseca godišnje. No supruga i ja ćemo najesen na Medicinskom fakultetu u Zagrebu provesti mjesec dana u manje-više sličnoj misiji kao u Bangkoku. Naime, Zavod za biologiju MF-a dobio je veliki europski projekt koji podrazumijeva mjesec dana gostovanja stranih znanstvenika. Tijekom tih mjesec dana organizirat ćemo i jedan simpozij u čast moga mentora, pokojnog profesora Nikole Škreba - rekao je Solter.

 

Većina otkrića iz eksperimenta

Tijekom svoje iznimne karijere objavio je 254 rada citirana više od 14.000 puta (prema bazi Web of Science), a ima i dva patenta.

- Uvijek kažem svojim studentima da čovjek mora raditi ‘s rukama’ i jako paziti što će se dogoditi. Većina mojih otkrića proizašla je iz stava: ‘Idemo napraviti eksperiment pa ćemo vidjeti što će se dogoditi’. Probate, nešto neočekivano se dogodi, a važno je da to vidite i da to slijedite - istaknuo je Solter. Zatim je pojasnio imprinting ili genomski utisak, otkriće s početka 1980-ih za koje mu je 1998. godine dodijeljena najvažnija nagrada u razvojnoj biologiji, March of Dimes, a ove godine “kanadski Nobel”.

- Genomski utisak je proces koji se zbiva u našim spolnim stanicama. Taj se proces zatim očituje u novom organizmu, nastalom spajanjem tih spolnih stanica, aktivnošću tzv. utisnutih gena. Postoji oko 100-200 utisnutih gena koji su aktivni ili kad su naslijeđeni od majke ili kad su naslijeđeni od oca. To je posve različito od ostalih 20.000 gena koji djeluju jednako bez obzira na to jesu li od oca ili od majke. Normalno je da u stanici imamo po dvije kopije svakog gena, jednu od oca, a drugu od majke, pa ako s jednom nešto nije u redu, imamo back up. Kako je posljedica genomskog utiska da imamo samo jednu aktivnu kopiju od tih 100-200 utisnutih gena, to znači da ako se nešto toj kopiji dogodi, onda nemamo nijedne kopije. Za utisnute gene nema back upa i to je opasno. Čudno je da je evolucija to dozvolila, dakle mora postojati jaki razlog za postojanje genomskog utiska - pojasnio je Solter. Naglasio je da je genomski utisak ograničen samo na sisavce.

- Zašto se to razvilo kod sisavaca, još ne znamo. Najlogičnije je misliti da je povezano s time da se fetus u sisavaca može razvijati jedino u majci. Vjerojatno je imprinting neophodan za stvaranje posteljice i razvoj zametka u majci. Opisani su sindromi koji su rezultat pogrešaka u genomskom utisku, a također, neki od utisnutih gena povezani su i s nastankom tumora. Dakle, razumijevanje imprintinga jako je važno da bi se objasnio određeni broj medicinskih fenomena. S druge strane, imprinting je najjasniji primjer epigenetike koja istražuje utjecaj okoliša na naše gene. Danas se objavljuju deseci tisuća radova iz epigenetike i mi više ne gledamo samo genom, nego i epigenom osobe - naglasio je Solter.

Moj sugovornik je i jedan od pionira kloniranja. Kako su početkom ove godine klonirani prvi primati, pitam ga trebamo li se bojati kloniranja ljudi.

- Vjerojatno ne. Kloniranje sisavaca je svakako moguće. Čak je moguće kloniranje sisavaca za praktičnu primjenu. Primjerice, veliki je broj kloniranih krava i goveda. Također, znam da postoje organizacije, posebice u Južnoj Koreji, koje komercijalno kloniraju pse. Nedavno sam čitao da je Barbra Streisand klonirala svoga psa. Zašto to ljudi rade, meni nije posve jasno. Klonirani pas fizički će biti vrlo sličan starom, a za to nije potrebno kloniranje, nego samo potražite novo štene sličnog izgleda. Kloniranje je vrlo neefikasna i neuspješna metoda, uspješna tek u jednom od 100-200 pokušaja. Iako je kloniranje čovjeka vjerojatno moguće, to je tako neefikasno da nikad neće služiti nekoj praktičnoj svrsi. Mislim da je vrlo nevjerojatno da će se ljudi klonirati. Svakako, ne masovno - rekao je Solter.

Ipak, smatra da bi se kloniranje moglo koristiti za spas vrsta na rubu izumiranja, poput sjevernog bijelog nosoroga čiji je posljednji mužjak Sudan nedavno uginuo u Keniji.

- Znalo se da je to zadnji primjerak vrste, pa je vjerojatno sačuvan određen broj stanica. Teoretski možemo lako zamisliti da se jezgra iz te stanice prebaci u jajnu stanicu južnog bijelog nosoroga. Problem je da uvijek morate imati srodnu vrstu, ne možete stanicu nosoroga preseliti u miša. Lako je doći do jajašaca miša, ali nije lako imati stotine jajašaca i ženki nosoroga u koje će se presaditi zametak. To bi bio prilično velik pothvat. S druge strane, ne vidim razloga da se toliko brinemo za gubitak sjevernog bijelog nosoroga dok se za tisuće drugih vrsta koje izumiru ne brinemo, a ne brinemo se ni zbog razloga zašto te vrste nestaju. To mi se čini licemjerno - naglasio je Solter.

Kako je dva desetljeća proveo u Institutu Wistar poznatom po razvoju niza cjepiva, upitala sam ga kako gleda na histeriju oko cijepljenja.

- Danas vlada ideja individualnosti da je svako mišljenje jednako dobro i jednako vrijedno. Stoga uvijek rado citiram riječi koje se pripisuju senatoru Patricku Moynihanu: ‘Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali nitko nema pravo na vlastite činjenice’. Nažalost, imamo apsurdna mišljenja o mnogim stvarima pa su tako liberalni intelektualci u SAD-u, koji su protiv smrtne kazne, za pobačaj i za gay prava, protivnici cijepljenja. Oni su pročitali da kao posljedicu cijepljenja protiv ospica jedno od 400.000 djece može dobiti febrilne konvulzije, koje u najvećem broju slučajeva traju i zatim nestanu, a katkad su opasne pa može doći do smrti. I onda liberalni intelektualac razmišlja:

‘To nije velika vjerojatnost, ali što ako se to dogodi mome djetetu? Ako su sva djeca cijepljena, onda moje dijete ne može dobiti ospice, pa svoje dijete neću cijepiti’. No tako razmišljaju i drugi oko njega pa onda imunitet krda pada sa 99 posto na 70 posto. No sa 70 posto cijepljene djece više nema imuniteta krda. Ne znam kako bi se ljude uvjerilo pa je jedini način prisila: ako nećete cijepiti dijete, ono ne može u vrtić i školu. Čuo sam da onda ljudi nalaze doktore koji izdaju potvrdu da je dijete cijepljeno. Prema mojem mišljenju, takvi bi liječnici trebali izgubiti licenciju i 10 godina provesti u zatvoru - ustvrdio je Solter.

 

Što nikad nećemo znati

Na kraju našeg razgovora upitala sam profesora Soltera čime bi se bavio da sad iznova počinje karijeru.

- Teško mi je reći jer ovo što radim jako dobro znam. No s druge strane, o razvojnoj biologiji ne znamo ništa. Na početku svoje karijere rekao sam kako se nadam da ću ići u penziju kad ćemo imati knjigu u kojoj će biti opisano kako se mišji zametak razvija od jedne u dvije stanice i gdje će sve pisati, svi geni koji su uključeni, svi pokreti molekula u stanici itd. No stanica je strašno komplicirana, a zigota, oplođena jajna stanica, je 1000 puta kompliciranija jer je u njoj sve znanje da se od jedne stanice napravi miš. Jako smo daleko od toga da bismo znali što se sve zbiva u zigoti kad se razvija u dvije stanice. I vjerojatno nikad nećemo znati - zaključio je Davor Solter.

Izdvajamo