Prema upravo objavljenim rezultatima istraživanja, koje dio znanstvene zajednice naziva provokativnim, strah bi mogao biti nasljedna osobina.
Koautor studije Kerry Ressler, inače neurobiolog i psihijatar na Sveučilištu Emory u Atlanti, jedno je vrijeme radio sa stanovništvom u siromašnim gradskim kvartovima gdje su ovisnost o drogama i razna mentalna oboljenja relativno učestala. Pritom se nerijetko događa da se isti problemi javljaju kod roditelja i kod njihovih potomaka.
'Često se mogu čuti priče da se rizici prenose s generacije na generaciju te da je izrazito teško prekinuti taj ciklus', priča Ressler za časopis Nature .
Svjestan da je eksperiment kojim bi pokušao potvrditi svoju tezu na ljudima gotovo nemoguće provesti, Ressler je u suradnji s kolegom Brianom Diasom u kontroliranim laboratorijskim uvjetima pokuse provodio na miševima.
Mužjake su naučili strahu od acetofenona. Redovito su ih slali u komore gdje bi osjetili intenzivan miris te kemikalije, a pritom bi ih izlagali elektrošokovima. Nakon nekog vremena, životinje su miris počele povezivati s boli te bi panično drhtale čim bi nanjušile acetofenon, bez obzira bilo elektrošokova ili ne.
Ispostavilo se da je taj strah prešao na njihove potomke. Premda nikada u životu dotad nisu imali priliku nanjušiti acetofenon, potomstvo je pri prvom 'susretu' s mirisom kemikalije počelo panično drhtati baš poput svojih očeva.
Ressler i Dias su miris iste supstance pustili i potomcima miševa koji nisu razvili strah prema acetofenonu, no oni ne da nisu drhtali, nego su bili potpuno ravnodušni.
Izveli su i eksperiment s trećom generacijom miševa, s 'unucima' prestravljenih mužjaka, i ispalo je da se i oni boje mirisa iste kemikalije.
Istraživački dvojac pojašnjava da iza ovakvog prijenosa stoji proces metilacije DNK. Riječ je o reverzibilnoj kemijskoj modifikaciji molekule DNK koja blokira prijenos pojedinog gena bez promjene njegove sekvence.
U slučaju prestravljenih miševa, gen u spermnim stanicama koji 'osjeća' acetofenon imao je nešto manje tragova metilacije nego obično, što ga je, smatraju oni, prilikom razvitka potomstva moglo 'ojačati'. Ipak, način na koji povezanost određenog mirisa s osjećajem boli utječe na spermne stanice nije sasvim jasan.
Rezultati istraživanja podijelili su znanstvenu zajednicu. Neurobiolog David Sweatt sa Sveučilišta u Alabami s jedne strane tvrdi da je to dosad najtemeljitija i najuvjerljivija studija, dok je s druge strane molekularni biolog Timothy Bestor sa Sveučilišta Columbia nepovjerljiv prema zaključcima, koje ocjenjuje ekstremnima.
'Malo je vjerojatno da metilacija DNK utječe na stvaranje proteina koji otkriva acetofenon', kaže on i dodaje da gen o kojemu govore Ressler i Dias zapravo zbog svog položaja u molekuli DNK ni ne može biti objektom procesa metilacije.
I sam Ressler priznaje da njegov eksperiment malo toga dokazuje, ali obećava nastaviti s pokusima. Problem je što će oni i dalje biti na životinjama, a ne na ljudima tako da će konačni odgovor na pitanje jesu li strahovi uistinu prijenosni na genetskoj razini morati pričekati barem neko vrijeme.