Kad naše Sunce izbaci svoje baklje i kad taj oblak ioniziranog plina dođe do naše atmosfere, mi to vidimo kao raznobojne aurore.
No, astronomi su nedavno izvan našeg Sunčeva sustava zabilježili sličan kozmički događaj jedne zvijezde toliko snažan da bi mogao doslovno izbrisati atmosferu bilo kojeg planeta u blizini, ali i uništiti sav eventualni život na njemu. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature opisuje događaj koji znanstvenici nazivaju koronalnim izbačajem mase (eng. coronal mass ejection - CME) - eksplozivno izbacivanje oblaka ioniziranog plina i magnetskog polja iz vanjske atmosfere zvijezde.
CME je poznat fenomen i u našem Sunčevom sustavu: kada je dovoljno snažan da pogodi Zemlju, izaziva tzv. svemirsko vrijeme, odnosno poremećaje u magnetskom polju planeta. Posljedica mogu biti već spomenute spektakularne aurore, ali i poremećaji komunikacija, navigacije, napajanja i rada satelita.
No, astronomi nikada ranije nisu uspjeli izravno uočiti isti fenomen na nekoj drugoj zvijezdi. Sve dok nisu analizirali neobičan signal iz zvijezde StKM 1-1262, crvenog patuljka udaljenog oko 130 svjetlosnih godina od Zemlje. Prema mjerenjima, izbačaj se kretao nevjerojatnom brzinom od 2.400 kilometara u sekundi. To je brzina koju postiže otprilike jedan od 2000 CME-ova iz našeg Sunca.
Suautor studije, Cyril Tasse iz Pariškog opservatorija, ponudio je opis tog događaja koji zvuči kao da je iz znanstvene fantastike.
‘Zvijezda se ponaša poput ekstremno magnetizirane, kipuće kante plazme. Ovaj izbačaj bio je između 10 i 100 tisuća puta snažniji od najjačega koji Sunce može proizvesti. Ovo nam daje uvid u izvanzemaljsko svemirsko vrijeme‘, kaže Tasse.
Drugim riječima, da se Zemlja nalazila blizu ove zvijezde, naša atmosfera bi u jednom naletu bila otpuhana u svemir.
Kako je došlo do otkrića
Kada zvijezda izbaci koronalnu masu, širi se snažan udar koji stvara radiovalove dok prolazi kroz vanjski sloj atmosfere.
‘To su snažni naleti zvjezdanog vjetra koji putuju brže od brzine zvuka u međuzvjezdanom prostoru, stvarajući udarni val usporediv sa soničnim praskom borbenog aviona‘, objašnjava dr. Mark Miesch iz američkog NOAA-inog Centra za predviđanje svemirskog vremena.
Signal je uhvaćen pomoću tisuća antena radioteleskopa LOFAR, smještenih u Nizozemskoj i diljem Europe. No, ključ je bio u novoj analitičkoj metodi koju su razvili Tasse i Philippe Zarka - Radio Interferometric Multiplexed Spectroscopy (RIMS). Sustav omogućuje praćenje promjena u emisijama tisuća zvijezda u iznimno kratkim vremenskim razmacima.
‘Ovakav radio signal jednostavno ne bi postojao da materijal nije potpuno napustio magnetski mjehur zvijezde. Drugim riječima - uzrokovao ga je CME‘, kaže glavni autor studije dr. Joe Callingham.
Znanstvenici su zatim kombinirali LOFAR-ova mjerenja s podacima europske svemirske misije XMM-Newton kako bi odredili temperaturu, rotaciju i sjaj zvijezde.
‘Trebala nam je osjetljivost i frekvencija LOFAR-a, ali bez XMM-Newtona ne bismo mogli odrediti gibanje CME-a niti ga usporediti sa Sunčevim. Nijedan teleskop sam po sebi ne bi bio dovoljan - trebale su nam obje metode‘, rekao je David Konijn, koautor studije.
Ono što je definitivno dokazalo o kakvom se događaju radi jest činjenica da je zabilježen radio izboj tipa II - signal koji je u Sunčevom sustavu izravni pokazatelj CME-ova.
‘Ovo otkriće donosi najjače dokaze dosad da se ovaj fenomen događa izvan Sunčeva sustava. Pomoći će nam da bolje razumijemo nasilne rane živote zvijezda male mase koje čine preko 70 % svih zvijezda u Mliječnoj stazi‘, kaže Kevin France sa Sveučilišta Colorado Boulder, koji nije sudjelovao u studiji.
Što to znači za potragu za životom?
Crveni patuljci poput StKM 1-1262 imaju magnetska polja i do tisuću puta snažnija od Sunčeva, a planeti koji kruže oko njih obično su mnogo bliže svojoj zvijezdi nego što je Zemlja Suncu. Takvi se sustavi često smatraju najizglednijim kandidatima za postojanje života zbog brojnosti i veličine nastanjivih zona.
No, ovo otkriće dovodi u pitanje bi li se život ondje uopće mogao razviti jer bi blizina tako agresivne zvijezde bila kobna.
‘Zaštitno magnetsko polje kakvo imamo na Zemlji ne bi izdržalo pritisak ovakvog CME-a. Atmosfera bi bila ogoljena - čak i ako se planet nalazi u savršenoj zoni za život. Ostala bi samo gola stijena poput Marsa‘, kaže Callingham.
Trenutačno nije poznato postoje li planeti oko zvijezde StKM 1-1262, ali statistika govori da gotovo svaki crveni patuljak ima barem jedan. Sljedeći korak je otkriti kako male zvijezde proizvode tako ogromne količine energije i kakve bi posljedice na bliske planete mogli imati takvi izbačaji koji se ponavljaju.
Callingham vodi Znanstvenu grupu za projekt Square Kilometre Array - budućeg najvećeg radioteleskopa na svijetu, čije se dovršenje očekuje 2028. godine. Njegova mreža od tisuća antena i tanjura trebala bi moći otkrivati CME-ove iz udaljenih zvijezda rutinski, a ne samo slučajno.
‘Ovo je tek početak i tek mali uvid u ono što nam dolazi. Nadam se da će ovo potaknuti daljnje studije kako bismo potvrdili da zaista vidimo ono što mislimo da vidimo - i kako bismo otkrili koliko su ovakvi događaji česti‘, kaže Miesch.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....