Novo istraživanje o ultra-prerađenoj hrani iznenadilo znanstvenike

O razlikama između neprerađene i tzv. ultra-prerađene hrane već se dugo govori, a novo istraživanje pokazuje da razlika ne leži samo u drugačijim nutritivnim vrijednostima, već i sâm način na koji je hrana procesirana može imati utjecaja na to kako će tijelo na nju reagirati.

Znanstvenici s Virginia Techa učinke neprocesirane i ultra-procesirane hrane testirali su na dvije skupine ispitanika, s time da su obje skupine dobile obroke iste nutritivne vrijednosti, ali obrađene na različite načine.

Pokazalo se da su oni koji su jeli više procesiranu hranu imali drukčiji metabolički odgovor, ali i drukčiju aktivaciju područja mozga povezanog s motivacijom i osjećajem nagrade. Studija je objavljena 5. listopada u časopisu Nature Metabolism.

„Ova studija pokazuje da, čak i kada imaju jednak sastav makronutrijenata, ultraprocesirani i neultraprocesirani obroci mogu izazvati različite metaboličke reakcije, koje su povezane s promjenama u područjima mozga koja reguliraju osjećaj nagrade i žudnju“, objasnio je za Newsweek dr. Dariush Mozaffarian, direktor Instituta Food is Medicine i profesor na Sveučilištu Tufts.

„Iako su svi ti učinci složeni, a dugoročne posljedice još nisu dobro utvrđene, ova studija pridonosi sve većem broju dokaza da je način procesiranja hrane važan te da utječe na inzulin, metabolizam i mozak, neovisno o samim makronutrijentima“, dodao je.

Kako je ultraprocesirana hrana utjecala na metabolizam

U istraživanju je sudjelovalo nešto manje od 60 zdravih odraslih osoba u dobi od 18 do 45 godina, podijeljenih u dvije skupine, koje su na prazan želudac dobile visokoprocesirani ili minimalno procesirani obrok. Oba obroka bila su gotovo potpuno jednaka po kalorijama, ugljikohidratima, mastima, proteinima, vodi i soli. Prvi je sadržavao, među ostalim, sendvič s maslacem od kikirikija i pekmezom, pureću salamu, povrtni čips, keks, žitarice i instant-pire, dok su drugi obrok činile banana, suhe brusnice, sir i kuhano jaje.

Istraživači su tijekom nekoliko sati pratili razinu šećera i inzulina u krvi. Oni koji su jeli visokoprocesirani obrok imali su znatno snažniji inzulinski odgovor, a povišena razina šećera u krvi trajala je dulje.

„Rezultat povezan s inzulinom bio nam je najveće iznenađenje, uopće ga nisam očekivala“, rekla je Alex DiFeliceantonio, čiji je laboratorij vodio istraživanje. Ipak, naglasila je da još nije poznato jesu li te kratkoročne promjene odgovorne za dugoročne zdravstvene posljedice povezane s ultraprocesiranom hranom.

Dr. Dariush Mozaffarian rezultate smatra zanimljivima jer sugeriraju da ultraprocesirana hrana potiče dulje razdoblje „oksidacije ugljikohidrata“, što bi „teoretski moglo smanjiti oksidaciju masti (sagorijevanje zaliha masti) i tako otežati gubitak tjelesne masnoće“.

Različita reakcija mozga

Istraživači su analizirali i aktivnost mozga sudionika dok su gledali fotografije ultraprocesirane i minimalno procesirane hrane. Istodobno su ih pitali koliko bi bili spremni platiti za prikazane namirnice.

Područja mozga povezana s motivacijom i osjećajem nagrade različito su reagirala na dvije vrste hrane. Budući da se aktivnost mozga razlikovala i ovisno o tome koliko su sudionici određenu hranu smatrali vrijednom, rezultati sugeriraju da „mozak različito kodira vrijednost te hrane“, rekla je DiFeliceantonio.

Nutricionistička epidemiologinja Lindsey Smith Taillie rekla je da studija pruža uvid u dva moguća mehanizma. Prvo, ljudi „drukčije metaboliziraju ultraprocesiranu hranu“ – proizvode više inzulina, a tijelo drukčije koristi ugljikohidrate i masti. Drugo, ultraprocesirana hrana „drukčije utječe i na naš mozak“.

„Čak i kada je ultraprocesirana hrana nutritivno slična neultraprocesiranoj hrani, naša tijela i mozak na njih reagiraju drukčije“, rekla je.

Taillie smatra da bi tome mogao pridonijeti i način na koji je ultraprocesirana hrana dizajnirana. Dodaci poput bojila i aroma mijenjaju njezin izgled, miris i okus, dok se takva hrana često brzo otapa u ustima i pruža kratki, intenzivni nalet okusa.

„Ovi rezultati daju nam prve naznake da bi te razlike u načinu na koji je hrana osmišljena mogle dovesti do razlika u metabolizmu, iako su potrebna dodatna istraživanja kako bismo u potpunosti razumjeli točne mehanizme“, rekla je.

Znanstvenici pritom naglašavaju da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se potvrdili rezultati i utvrdilo dovode li kratkoročne metaboličke i neuronske promjene do dugoročnih zdravstvenih posljedica.