NAKON 40 GODINA ISTRAŽIVANJA

Roditelji, opustite se! Odgoj je znatno manje bitan od gena

Svjetski poznati psiholog i genetičar Robert Plomin roditeljima poručuje da djeca nisu glina koju mogu oblikovati te da na njihov razvoj najviše utječu geni i drugi faktori izvan kontrole roditelja

Jesu li djeca prazne ploče, spužve koje upijaju sve što vide i komad gline koji možemo oblikovati prema vlastitim idealima ili je većina njihova budućeg karaktera i inteligencije zapisana u genima i ne može se mnogo mijenjati? Znanstvenici imaju odgovor na to pitanje, tvrdi jedan od svjetski najpoznatijih genetičara i psihologa Robert Plomin, koji je veći dio svoje karijere posvetio proučavanju blizanaca.

Ako osjećate velik pritisak oko odgoja svoje djece, možete se opustiti, tvrdi Plomin. Kako ih odgajate mnogo je manje bitno nego što mislite. U velikom intervjuu za časopis New Scientist Plomin je podijelio svoje zaključke do kojih je došao tijekom desetljeća ispitivanja utjecaja DNK na sve moguće ljudske osobine, od tjelesne težine i visine do karaktera i školskog uspjeha. Njegova je poruka da je u vječnoj debati “jesu li bitniji geni ili odgoj” odgovor vrlo jednostavan: geni pobjeđuju svaki put.

Na čemu Plomin temelji svoje zaključke?

Plomin je više od četiri desetljeća provodio i sudjelovao u znanstvenim istraživanjima jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca, kako onih koji su odgojeni u istom kućanstvu tako i onih koji su posvojeni i odrasli odvojeno. Istraživao je i posvojenu djecu koja su zajedno odrastala, iako genetski nisu imala nikakve povezanosti. Danas radi na Institutu za psihijatriju na King’s Collegeu u Londonu te kao predsjednik Udruženja za bihevioralnu genetiku. Iz njegovih brojnih istraživanja, i sličnih istraživanja koje su proveli njegovi kolege, nametnuli su se neki zaključci iza kojih stoje čvrste brojke.

 

Na što sve utječu geni?

Geni definitivno utječu na razvoj inteligencije i karakternih osobina, pa čak i sklonosti debljanju, što je pokazano velikim brojem istraživanja na jednojajčanim i dvojajčanim blizancima te posvojenim braćom i sestrama. Ako 0 znači jednaku razliku kao između potpunih stranaca, a 1 potpuno identični razvoj, korelacija indeksa tjelesne težine kod braće i sestara je 0,4. Ljudi si to objašnjavaju time što djeca dobivaju istu hranu u istom kućanstvu, no korelacija pada na 0 kada se promatraju posvojena djeca koja odrastaju u istoj obitelji, što znači da je za sličnost odgovoran genetski faktor.

Kod inteligencije, braća i sestre odgojeni u istoj obitelji pokazuju korelaciju od 0,6, dok posvojena djeca pokazuju korelaciju od 0, bez obzira na to što su ih odgojili isti roditelji. Jednojajčani blizanci pokazuju korelaciju od 0,74 čak i kada su odgojeni odvojeno, što znači da geni određuju čak tri četvrtine naše inteligencije.

 

Koliko geni određuju razlike među ljudima?

Plomin ističe kako se otprilike polovina svih razlika između ljudi, koju god osobinu promatrali, može objasniti utjecajem gena. Na ostatak razlika utječe okoliš, no utjecaj okoliša je nasumičan, nepredvidiv. Te je razlike teško pripisati odgoju te su vjerojatno odgovorniji drugi brojni faktori. Primjerice, dva brata koja su odrasla u istoj obitelji jednako su različiti kao i dva brata koja su dana na posvajanje i odrasla u dvije različite obitelji.

 

Koji elementi okoliša utječu na razvoj?

Odgovor na to pitanje još uvijek muči znanstvenike. Prilično su sigurni da se ne radi o odgoju, a istraživali su i utjecaj prijatelja i razrednih kolega na djecu, za što se također ispostavilo da nema mjerljiv utjecaj. Plomin smatra kako se vjerojatno radi o raznim, nasumičnim događajima, poput bolesti u jednom od ključnih trenutaka razvoja, koja može utjecati na oblikovanje neuronskih veza u mozgu. Mogla bi biti i ljubavna veza koja pođe po zlu, utjecaj nekog od mentora ili uzora u životu, znanstvenici nisu sigurni. Moglo bi biti bilo što, no štogod to bilo, nad time nemamo utjecaj.

Kako je moguće da odgoj nema nikakav utjecaj na djecu?

Plomin upozorava da su sva istraživanja dosad proučavala prosječnu, većinsku populaciju. Djeca koja su zanemarena, zlostavljana, izgladnjivana ili na bilo koji drugi način maltretirana, vjerojatno će imati negativne posljedice takvog odnosa, no obitelji takve djece u pravilu ne sudjeluju u istraživanjima.

U istraživanjima nije bilo ni drugih ekstrema, poput roditelja koji cijeli svoj život posvećuju djeci kako bi postala super uspješna u sviranju violine, klizanju, skijanju ili bilo kojem drugom sportu ili umjetnosti. No, Plomin vjeruje da ni takvi roditelji ne čine nužno razliku. Ne možemo pretpostaviti da ta djeca nisu ionako genetski predisponirana za veći uspjeh na području za koje su pokazala posebni interes, a otvoreno je pitanje bi li možda bila i uspješnija da nisu bila izložena pritisku.

 

Znači, nema smisla tjerati dijete da uči ili ga slati u privatnu školu?

Bez obzira na predispozicije, Plomin tvrdi kako treba pokušati djeci učiniti život - i u obitelji i u školi - što ugodnijim. Školski neuspjeh je neugodan, kao i sukobi s vršnjacima, i djetetu treba pokušati pomoći. No, ističe Plomin, to ne znači da ste djetetu promijenili sposobnost učenja ili društvenost. Slati dijete u privatnu školu ima smisla ako želite da ima ljepše igralište ili noviju opremu u učionicama ili ako želite da “upozna prave ljude”, no zbog privatnih škola neće postati pametniji ni uspješniji nego što bi bili inače.

 

Treba li onda mijenjati školstvo?

Plomin bi bio najsretniji da postoje samo dobre javne škole, ali ako treba raditi razlike između djece, smatra da bi razlike trebalo detektirati pomoću genetskih testova. Poligenski test za uspješnost u obrazovanju već danas predviđa 15 posto razlika na GCSE testovima, vrsti državne mature u Engleskoj. “DNK je objektivan i nepristran”, tvrdi Plomin. “Ne možete platiti instrukcije djetetu da dobije bolje rezultate na poligenskom testu”.

Kako će se identificirati više gena povezanih s inteligencijom i razvojem, Plomin vjeruje da bi se mogla uvesti, primjerice, genetska testiranja koja bi pokazala koja bi djeca mogla imati problema s čitanjem te poraditi na tom problemu i prije škole, a ne tek kada se identificira.

Iako kritičari upozoravaju da njegovi stavovi graniče s eugenikom, Plomin smatra kako je uvjerenje da je pripisivanje svega odgoju prouzročilo znatno veću štetu i postavlja protupitanje: “Zar niste zabrinuti zbog prošlosti u kojoj je vjera u utjecaj okoliša stvorila totalitarne režime koji su pretpostavljali da su svi jednaki i potom trpali ljude u gulage ako su bili različiti?”

 

Što Plomin savjetuje roditeljima?

Samo zato što roditelji ne mogu oblikovati svoju djecu niti mijenjati njihov karakter ne znači da trebaju odustati od roditeljstva. Ne možete mijenjati karakter djeteta, ali možete mijenjati njegovo ponašanje. Ako brat udara sestru, možete mu reći da to nije dopušteno i zaustaviti ga. Može se mijenjati način na koji dijete izražava svoj karakter.

Plomin smatra da je zaključak istraživanja zapravo dobra vijest za roditelje kojima šalje pozitivnu poruku: “Opustite se i uživajte u svojoj djeci”. Što god mislili, roditelji nemaju kontrolu, a djeca nisu glina. “Vaš je posao otkriti što vaša djeca vole raditi i dajte im priliku da to i rade. Zašto ne prihvatite da se radi o uzajamnom odnosu - uživajte najviše što možete i promatrajte što će vaša djeca postati”, rekao je.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo