Kada je u ožujku koronavirus u SAD-u počeo svoj smrtonosni pohod, molekularni biolog dr. Preston Estep iz Bostona odlučio je da neće stajati po strani. Poslao je e-mail svojim prijateljima i poznanicima, uglavnom kemičarima, biolozima i liječnicima, kako bi vidio je li tko od njih zainteresiran za stvaranje vlastitog cjepiva. Odazvalo ih se dvadesetak i tako je utemeljen RaDVaC (Rapid Deployment Vaccine Collaborative), inicijativa u sklopu koje su znanstvenici razvili vlastito peptidno cjepivo, a uzima se u obliku nazalnog spreja.
- Cjepivo je vrlo jednostavno. Sastoji se od pet sastojaka koje biste mogli zajedno pomiješati u liječničkoj ordinaciji - rekao je za New York Times Preston Estep, suosnivač tvrtke Veritas Genetics za DNK sekvenciranje. Estep je krajem travnja primio prvu dozu cjepiva, a zatim ga je dao svome 23-godišnjem sinu. Dosad je to Do-It-Yourself (DIY) cjepivo primilo oko 70 volontera, među kojima je najpoznatiji harvardski genetičar George Church (66) koji je Estepu bio mentor tijekom studija.
- Mislim da je ovo cjepivo sigurno, a da je opasnost od covida-19 podcijenjena - rekao je Church za Technology Review. Priznao je da je tijekom srpnja primio dvije doze DIY cjepiva koje je Estep u posljednjih šest mjeseci više puta usavršavao.
- Dosad nitko nije prijavio ništa gore od začepljenja nosa i blage glavobolje. Tradicionalni tijek rada na razvoju lijekova počinje ispitivanjima na miševima ili drugim životinjama. U inicijativi RaDVaC mi smo ‘životinje’ - istaknuo je Estep.
“Blesavo preko svake mjere”
No, inicijativa RaDVaC naišla je na kritike među američkim znanstvenicima. Tako George Siber, bivši šef cjepiva u kompaniji Wyeth, smatra da cjepiva, poput Estepova ne samo da ne dovode do stvaranja imuniteta, nego mogu dovesti do pogoršanja bolesti. Slavni američki bioetičar Arthur Caplan je nakon pregleda dostupne dokumentacije inicijativu RaDVaC okarakterizirao kao “blesavu preko svake mjere” te kaže da ne vidi “slobodan put” za samoeksperimentiranje s obzirom na važnost kontrole kvalitete cjepiva. Umjesto toga, Caplan smatra da postoje velika “potencijalna šteta” i “neutemeljeni entuzijazam”. I hrvatski su znanstvenici kritični prema DIY cjepivu.
- Otvorena znanost i uključivanje što većeg broja neznanstvenika u znanstvene procese je vrlo poželjno, pogotovo ovih dana kad se znanost često stavlja u negativni kontekst zbog pandemije koronavirusa. Općoj je populaciji doista potrebno i poželjno približiti znanstvene metode i objasniti kako funkcionira znanstvena metoda te zašto je upravo korištenje znanstvene metode ono što znanost čini univerzalnom i robusnom disciplinom. Upravo je i zbog toga upitno koliko ovakvi pothvati samoeksperimentiranja pridonose napretku znanosti - kaže prof. Kristian Vlahoviček, molekularni biolog s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) u Zagrebu i voditelj projekta “Varijabilnost sojeva koronavirusa SARS-CoV-2 i genetička podloga domaćina kao biomarkeri za otkrivanje čimbenika rizika tijekom pandemije Covida-19”, koji financira Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ).
- Prije svega, samoeksperimentiranje rijetko zadovoljava rigorozne zahtjeve znanstvene metode u kojima je neku pretpostavku, na primjer je li cjepivo djelotvorno ili ne, potrebno potvrditi pokusom koji je postavljen tako da što više izbjegne bilo kakvu pristranost. Radi se uglavnom i o pokusima na vrlo malom uzorku, često veličine jedne osobe, za koje je onda apsolutno nemoguće tvrditi da će imati isti ishod i na većem broju ljudi, što otvara velik prostor pseudoznanosti. Na kraju, ako takvi pokusi pođu po zlu i nešto se loše dogodi, javnost gubi povjerenje u znanost općenito - dodao je Vlahoviček.
Slično misli i Vedran Katavić, redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. - Bez obzira na to tko se bavi istraživanjima na samome sebi, takvi postupci su neizostavno potencijalno velikog rizika za zdravlje i život i ključno je da su svi koji se uključuju u takve postupke te činjenice svjesni - upozorava Katavić. Naglašava da je institucionalno provođenje biomedicinskih istraživanja regulirano brojnim zakonima, pravilnicima, postupovnicima, aktima te strukovnim i etičkim kodeksima. - Za svako ovakvo istraživanje postoji jasan način predlaganja, procjene znanstvene utemeljenosti, procjene stručnosti predlagatelja, ocjene etičnosti istraživanja, nadzora provođenja, maskiranja istraživanih skupina s ciljem što objektivnijeg izvještavanja i tumačenja rezultata, čuvanja i dostupnosti podataka, objave rezultata, dijeljenja saznanja i cijelog niza mehanizama provjere je li sve provedeno u skladu s predloženim, očekivanim i propisanim pravilima - pojasnio je Katavić.
Ističe da pothvat isprobavanja cjepiva na samima sebi pripada u postupke koje se kolokvijalno naziva biohacking (biohakiranje), što bi se moglo prevesti izrazom “uradi-sam medicina/biologija”. Zbunjujući čimbenici - Pojava nije nova, a uključuje velik raspon tehnika i postupaka koje bi bilo neispravno zvati istraživanjima. Naime, njima je zajedničko da nisu prošla jednake postupke kao prije opisana institucionalna biomedicinska istraživanja. Osim toga, takvi se postupci u pravilu ne provode pod nadzorom objektivnih i ‘nezainteresiranih’ istraživača, odnosno onih koji nisu u sukobu interesa, ni u kontroliranim uvjetima te sigurnim okolnostima, kao što je bolničko okruženje. Često takvi postupci slabo ili nikako ne kontroliranju otklone i zbunjujuće čimbenike koji lako mogu dovesti do krivih zaključaka. Uz časne iznimke, takva istraživanja nemaju dovoljnu razinu znanstvenog dokaza te bi se u najboljim okolnostima za znanstveno zaključivanje mogli opisati prikazom slučaja, a u najgorim okolnostima tek anegdotalnim pojedinačnim iskustvom poznatijim pod krilaticom ‘znam ja jednog ili jednu’ - rekao je Katavić.
Naš sugovornik ističe kako u postupke hakiranja vlastitog tijela, zapravo, pripadaju i brojni postupci našeg svakodnevnog života kojima se izlažemo očekujući mjerljive i brze rezultate na izgled i zdravlje, kao što su uvođenje restriktivnih prehrambenih navika ili redukcijskih dijeta, dnevnog ciljanog gladovanja, unosa povećanih količina tekućine, provođenje trendovskih sportskih aktivnosti itd. - Svaki od tih postupaka dovodi u nekoj mjeri, barem kratkotrajno, i do promjena na genskoj razini. Za provođenje takvih postupaka nije nužna posebna znanstvena obrazovanost. Dovoljna je volja i upornost. I pristup društvenim platformama. Povijesno gledano, pristup izvođenja istraživanja na samima sebi seže davno u povijest medicine i istraživanja kada su mislioci i istraživači-liječnici promatrali i svoje tijelo - kazao je Katavić.
Dojmljive metode
Naveo je i neke primjere samoeksperimentiranja iz povijesti. - Zgodno je izdvojiti istraživača iz 16. i 17. stoljeća koji se zvao Santorio Santorio, a spoznao je, važući samoga sebe, temelje metabolizma te gubitka tekućine hlapljenjem s kože i disanjem. Ili Australca Barryja Marshalla (69), istraživača novog doba, koji je za pokus na samome sebi, u kojemu je dokazao bakterijsku podlogu vrijeda na želucu gutanjem otopine koja je sadržavala bakteriju Helicobacter pylori, dobio Nobelovu nagradu za medicinu 2002. godine. Svojedobno je, a opisano je u točki 5. Nürnberškog kodeksa istraživačke etike, bilo poželjno da istraživač u sklopu prijedloga svojeg istraživanja i sam na sebi provodi predloženo istraživanje, posebice u situacijama u kojima se očekuje značajan rizik za pacijenta-ispitanika - ispričao je Katavić. Ističe kako je razvojem tehnologije biohakiranje zakoračilo u potpuno nova područja.
- To su, primjerice, izmjene mikrobioma, odnosno genskog materijala svih mikroba koji žive u ljudskom tijelu ili na njemu primjenom fekalne transplantacije, ili genoma razmjerno jednostavnom i sve lakše dostupnom molekularnogenetičkom metodom za izmjenu genetskog zapisa jedinke CRISPR-Cas9 te, odnedavno, primjene cjepiva protiv covida. Iako zvučne i dojmljive metode koje se doimaju vrlo složenima, i njima se bavi zainteresirana “biohacking populacija” koja uključuje i znanstveno obrazovane i znanstveno manje obrazovane. Ili, pak, znanstveno obrazovane, ali u drugom polju znanosti. Legalnost biohakiranja ili njegova etičnost nisu jednostavna pitanja. Postoje pokušaji kojima bi se pravno regulirali ili zabranili neki postupci biohakiranja, posebice trajne izmjene vlastitog genoma, ali, prema mojim saznanjima, takva pravna i sudska praksa nije svugdje zaživjela - zaključio je Vedran Katavić.