ODGOVOR BORISU PODOBNIKU

Stjepan Radić je u Parizu studirao politologiju, ne STEM

    AUTOR:
    • Neven Budak

  • OBJAVLJENO:
  • 24.02.2019. u 15:30

Zagreb, 070318.
Rakovceva 19.
Neven Budak, hrvatski povjesnicar i sveucilisni profesor.
Na fotografiji:
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Kako nekome tko misli da je humanistika recitiranje pjesama objasniti da jedna knjiga može imati veću težinu od znanstvenog članka

U Jutarnjem listu od 9. veljače objavljen je članak Borisa Podobnika, našeg uglednog znanstvenika čija se stručnost proteže podjednako kroz polja fizike i ekonomije, što je hvalevrijedna rijetkost. Autor članka pita se zašto danas u hrvatskoj politici nema više STEM-ovaca i kako uopće potaknuti mlade da se opredijele za područje STEM-a. Na prvi pogled, u tom članku ništa nije čudno ni neočekivano: već smo dugo svjedoci toga kako različiti dionici obrazovnog procesa i obrazovne politike ističu važnost studiranja prirodnih znanosti, tehnologija i matematike.

Napokon, i sâm sam se, radeći na Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, zalagao za poticanje studiranja u tim područjima. U točki 2.3. Strategije stoji: “Posebnu pozornost treba posvetiti studijima iz STEM područja koji su po analizama provedenim i u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama podzastupljeni”. Nema, dakle, spora oko toga je li područje STEM-a bitan nositelj razvoja i može li postojati ozbiljno gospodarstvo bez inženjera, tehnologa i matematičara.

Vladina politika

No, profesor Podobnik iznosi niz argumenata kako bi tu neupitnu tvrdnju dodatno osnažio. Uspoređujući Kinu i SAD, konstatira da Kina ima približno četiri puta više stanovnika od Amerike, ali po stanovniku gotovo dvaput više STEM diplomanada. Ogroman broj onih koji u Kini završavaju STEM studije posljedica je vladine politike da poveća radnu snagu u tim disciplinama kako bi potaknula rast tehnoloških inovacija. Rusija pak, koja ima upola manje stanovnika od SAD-a, ima jednak broj STEM-ovaca, u čemu Podobnik vidi jedan od razloga zbog kojih Rusija može vojno parirati Americi.

Od toga da to “djelomično objašnjava” vojni potencijal Rusa, autor u sljedećoj rečenici prelazi na tvrdnju da “snaga nečije vojske počiva na STEM-u, a ne na razvoju filozofije ili sociologije”. Rata se Podobnik dotakao i tvrdeći da je u Domovinskom ratu krunica sigurno nekome pomogla, “ali nas je sačuvalo oružje, a zna se tko pravi oružje”.

Prije nego što postavim neka pitanja o stavovima autora, upozorio bih na još jednu njegovu tvrdnju. U Americi postoji manjak studenata u STEM području jer mladi nisu dovoljno zainteresirani za takve studije, “što je posljedica činjenice da u demokraciji svatko ima pravo odlučiti što će upisati. (…) Kako u demokratskoj državi promijeniti navike u obrazovanju i usmjeriti studente prema STEM područjima? Kako nekoga tko bi radije zarađivao za kruh recitirajući pjesme usmjeriti prema tehnologijama i matematici?” Rješenja nudi Singapur, koji “za mnoge nije zemlja uzor jer je previše nalik policijskoj državi, ali neka njegova rješenja su inspirativna.”

S obzirom na to da profesor Podobnik suprotstavlja filozofiju, politologiju i sociologiju s jedne, a inženjerstvo, prirodne znanosti i s njima povezane tehnologije s druge strane, jasno je da taj ugledni znanstvenik humanističke i neke društvene znanosti (pretpostavljam da iz njih izuzima ekonomiju) vidi kao recitiranje pjesama i moljenje krunice. Istina je da su pogotovo humanističke znanosti, ali i neke društvene, već dugo izložene nečemu što mirne duše možemo označiti kao teror prirodnih znanosti (u najširem smislu riječi, a u malo manjoj mjeri i tehničkih). Pod egidom borbe za kvalitetu nameću se pravila koja u nekom području možda vrijede, ali nisu jednostavno prenosiva na druga područja.

Kako nekome tko misli da je humanistika recitiranje pjesama objasniti da jedna knjiga može imati daleko veću težinu od nekoliko znanstvenih članaka objavljenih u prestižnim časopisima? Ne svaka knjiga, naravno. No, ni svaki članak u visokokvalitetnim časopisima nije jednakovrijedan (a nemali broj otkrivenih plagijata, i to baš među kineskim znanstvenicima, pokazuje da su neki i bezvrijedni). Visoka citiranost prirodoznanstvenika stavlja se pod nos humanistima, ali uglavnom se izbjegava napomenuti da se na članke u prirodnim znanostima potpisuje čitav niz autora, ponekad i deseci. Humanisti, nasuprot tome, uglavnom sami potpisuju svoje radove.

No, nije to jedini, a možda ni najveći problem članka profesora Podobnika. Puno je zanimljivije da on kao uzore navodi Kinu, Singapur, Rusiju i Iran. Iako je za Singapur napomenuo da je više nalik policijskoj državi, o demokratskim standardima Kine, Rusije i Irana nije rekao ništa. Te su mu države uzori zbog svoje tehnološke naprednosti, a Amerikanci imaju problem jer “u demokraciji svatko ima pravo odlučiti što će upisati”. Stoga je jasno za koje se vrijednosti trebamo zalagati: tehnološki napredak, a ne neefikasnu demokraciju.

Gubljenje vremena

Da bismo ostvarili taj napredak, trebamo imati političare koji su STEM-ovci jer inače nitko neće promicati nove tehnologije u financijama, poljoprivredi, turizmu i telekomunikacijama (negdje se, izgleda, zagubila industrija). Humanistima i društvenjacima Podobnik velikodušno dopušta da mogu promicati ideje STEM-a i prihvatiti da se njihov udio mora smanjivati “na uštrb” (pravilno: nauštrb) STEM područja. Čini mi se nekako nejasno, kako bi se udio humanista i društvenjaka morao smanjivati “na uštrb” STEM područja? Ako se sva tri područja smanjuju, koje raste? Ili je možda riječ o tome da ugledni fizičar i ekonomist nije u životu gubio vrijeme na recitiranje pjesmica, pa mu ni preciznost u izražavanju na materinskom jeziku nije jako važna?

Napokon, nešto o političarima. Profesor Podobnik ističe da su u vrijeme Austro-Ugarske Hrvati cijenili izvrsno obrazovanje, pa je tako Stjepan Radić otišao studirati na Sciences Po (École libre des sciences politiques). Nije napomenuo da je tamo studirao politologiju, a ne neki STEM predmet. Za razliku od Radića, koji je možda najvažniji političar u stvaranju moderne hrvatske nacije, trojica najvećih reformatora i najutjecajnijih ljudi u stvaranju suvremenog obrazovnog sustava u Hrvatskoj - Ivan Mažuranić, Josip Juraj Strossmayer i Isidor Kršnjavi - bili su po struci filozof i pravnik, teolog i filozof te povjesničar umjetnosti, filozof i slikar. Dobro, Hrvatska nije bila razvijena zemlja, a i ovo su važni ljudi iz davnijih vremena, pa pogledajmo suvremene vlade nekih razvijenih zemalja.

Njemački kabinet

Od 17 članova njemačkoga kabineta, 12 je politologa, sociologa, pravnika, pedagoga, teologa i germanista. Kancelarka je fizičarka, dvoje je medicinara (od kojih je jedan i ekonomist), jedan je financijaš (bankar) i jedna trgovkinja (prodavačica). Ako netko misli da Njemačkoj ide loše, možemo pogledati Švicarsku i njezino Savezno vijeće. Osam članova ima sljedeće obrazovanje: poslovođa poljoprivredne zadruge i trgovac; medicinar; politolog i ekonomist; prevoditeljica i gimnazijska nastavnica; pravnica; agronom; pijanistica i teorijski fizičar. S druge strane svijeta, u Japanu, vladin je sastav sljedeći: šest politologa, dva politologa i ekonomista, dva ekonomista, pet pravnika, jedan inženjer strojarstva, jedan trgovac, jedan ekonomist i stručnjak za upravu te jedan sa završenim međunarodnim studijama.

Za kvalifikaciju ovog posljednjeg kaže se da cilj studija nije samo imati odlično znanje stranih jezika nego ih znati koristiti kao alat za bolje razumijevanje svijeta i suradnju s drugima. I još samo jedna vlada, tehnološki napredne te ekonomski i vojno uspješne zemlje, Izraela: u njoj ima arhitekata, pravnika, ekonomista, prevoditelja, geologa, politologa, filozofa, povjesničara, teologa, učitelja, logopeda, električara, stručnjaka za javne politike i međunarodne odnose, biznismena, pedagoga i povjesničara književnosti, a ima i jedan kojega bismo kod nas označili kao FER-ovca. Treba li iz ovoga izvući neki zaključak o odnosu broja društvenjaka i humanista sa stupnjem demokracije, ekonomske, tehnološke i vojne uspješnosti?

Amerika je imala nekoliko velikih predsjednika, ali trojica su ju učinili velesilom: Theodore Roosevelt, pisac povijesnih knjiga, Woodrow Wilson, politolog, i Franklin D. Roosevelt, pravnik. Hrvatsku je u samostalnost vodio Franjo Tuđman, povjesničar.

Američka zaklada John D. and Catherine T. MacArthur Foundation poznata je po tome što daje višegodišnje velike stipendije koje se popularno zovu “stipendije za genijalce” jer se daju ljudima za koje se procjenjuje da bitno mijenjaju svijet nabolje. Dobitnici tih stipendija su kompozitor i dirigent, umjetnica i kustosica, pastor i aktivist za socijalnu pravdu, biofizičar, pjesnikinja, analitička kemičarka, informatičarka, zdravstvena ekonomistica, epidemiolog i aktivist za globalno zdravlje, violinist i aktivist za socijalnu pravdu, odvjetnica za ljudska prava, organizator zajednica i aktivist za kaznenopravnu reformu, slikar, književnik, književnica, kazališna spisateljica, koreograf, psihologinja, istraživačica medija, sociolog i pravnik, matematičar, kozmologinja, režiser i performer, neuroznanstvenica i istraživački novinar.

Jesu li neuki ili neinformirani oni koji u ime zaklade pažljivo biraju ljude koji će svijet učiniti boljim mjestom? Griješe li oni koji misle da su izazovi današnjice siromaštvo, migracije, ratovi, starenje stanovništva ili prenapučenost, neravnomjerna raspodjela bogatstva, kriza demokracije - odreda društveni, a ne prirodoznanstveni problemi? Ili se trebamo svesti na izumitelje, inovatore, opslužitelje i korisnike tehnologija, ne vodeći brigu o tome kako nam sve manja skupina sve bogatijih vlasnika tih tehnologija upravlja životima?


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo