Jutarnji.hr već je objavio članak s prepričanom analizom Petera Doshija, jednog od urednika The British Medical Journala, u kojoj upozorava na cijeli niz istraživanja neovisno vođenih u različitim dijelovima svijeta koje su utvrdile značajni broj ljudi s razvijenom imunološkom reakcijom T-stanica na SARS-CoV-2 virus iako nisu bili inficirani. Najmanje šest studija utvrdilo je postojanje SARS-CoV-2 reaktivnih T-stanica kod ljudi koji nisu mogli biti izloženi virusu jer su im, primjerice, uzorci krvi uzeti puno prije pandemije.
Na osnovu tih studija pretpostavlja se kako bi značajan dio populacije mogao imati neku vrstu imuniteta na covid-19, ali s obzirom da su te studije bile malog zahvata ispitanika, još se ne mogu postaviti konačne teze o mogućem utjecaju ovih otkrića na epidemiološke politike, poglavito na procjene udjela okuženosti populacije pri kojoj se dosiže imunitet krda.
S obzirom kako otkrića postojanja imunološke reakcije T-stanica na SARS-CoV-2 mogu imati utjecaj ne samo na procjene imuniteta krda, nego i na dizajn te razvoj vakcina, zatražili smo mišljenje dvojice vodećih hrvatskih znanstvenih umova o tome kako treba interpretirati članak koji je objavio jedan od najuglednijih znanstvenih časopisa u svijetu.
Članak Jutarnjeg možete pročitati OVDJE, a ako želite proći sve detalje tu je i originalni osvrt Petera Doshija pod naslovom Covid-19: Do many people have pre-existing immunity?.
Ivan Đikić i Gordan Lauc napisali su svoje ocjene važnosti reaktivnosti T-stanica na SARS-CoV-2 kod ljudi koji nisu zaraženi. Sada je jasno kako nije točna teza s početka pandemije da ljudska populacija nema nikakav imunitet na novi koronavirus, ali je ostalo pitanje mogu li saznanja o T-stanicama objasniti usporavanje rasta broja novih slučajeva i pad broja smrti na minimalne razine pri razini okuženosti od samo 20-ak posto, čemu svjedočimo i u Stockholmu i u New Yorku, velikim gradovima koji su imali vrlo različite epidemiološke politike.
Gordan Lauc, profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu i predsjednik uprave Genosa: 'Stare prehlade kao neki oblik cijepljenja protiv COVID-19'
- Nakon nešto više od pola godine istraživanja o SARS-CoV-2 znamo puno više no u ožujku, no neka od ključnih pitanja su još uvijek otvorena. Primjerice, još uvijek ne znamo koji udio populacije je podložan infekciji. Početne pretpostavke da se radi o virusu na koji nitko nije otporan su se očito pokazale krivim, a memorijske T stanice bi tu mogle biti jako važan faktor. Oko 15 posto običnih prehlada uzrokovane su koronavirusima, a sličnost između njih i SARS-CoV-2 je, čini se, dovoljna da pruži određeni oblik zaštite. U biti, na prehladu uzrokovanu tim drugim koronavirusima možemo gledati kao na neki oblik cijepljenja protiv COVID-19.
Koronavirusi su, nažalost, dosta uspješni u izbjegavanju tzv. humoralne grane imunog sustava, tj. razmjerno malo ljudi razvija učinkovita neutralizirajuća protutijela, ali tzv. stanična imunost, tj. T-stanice 'pamte' virus i onemogućavaju razvoj teškog oblika bolesti. Nažalost, stanična imunost nije učinkovita na vanjskoj strani mukozne barijere, tako da kod velikog broja ljudi virus možemo naći u nosu, što rezultira pozitivnim PCR testovima. Srećom, kod ljudi s razvijenom staničnom imunosti taj virus se izgleda ne može uspješno proširiti organizmom i uzrokovati bolest, iako ne možemo isključiti da se tako nešto ne može dogoditi u situaciji pada imuniteta, analogno prehladama u kojima je virus već prisutan u nosu, no bolest (prehladu) uzrokuje tek kada nam iz nekog razloga popusti imunitet.
Ove nove spoznaje u skladu su s opažanjima da se u pojednim dijelovima Brazila, SAD-a i Švedske epidemija prestala širiti kada je nekih 30-50 posto populacije došlo u kontakt s virusom. Osobno ne volim pojam imuniteta krda, jer on dolazi iz jednog potpuno drugog konteksta, no činjenica je da svaka osoba koja je preboljela covid-19 (ili ima prethodnu imunost zbog kontakta s drugim koronavirusima, ili je naprosto zbog inter-individualnih razlika u glikanima prirodno otporna na SARS-CoV-2) postaje brana daljnjem širenju virusa. Koliko će ljudi biti zaraženo u pojedinoj regiji ovisi o puno faktora, a između ostalog i o brzini širenja epidemije. U velikim gradovima ljudi su više u kontaktu pa se virus širi brže, dok je u manjim sredinama širenje sporije pa do usporavanja širenja epidemije dolazi možda i kod svega 10-15 posto novoinficirane populacije, za razliku od primjerice Manausa gdje je preko 30 posto populacije razvilo protutijela prije no što je epidemija stala.
Nažalost, u Hrvatskoj ne znamo koliko je ljudi do sada bilo u kontaktu s virusom. Iz seroloških istraživanja u Velikoj Britaniji znamo da pri slobodnom širenju virusa između 5 i 15 posto populacije može biti inficirano u mjesec dana. U Hrvatskoj se virus slobodno širi već skoro četiri mjeseca, a primili smo i sedam milijuna turista u zemlju, tako da nije nemoguće da je u Hrvatskoj već značajan broj ljudi došao u kontakt s virusom. Situacija u Srbiji, u kojoj već vidimo značajan pad broja slučajeva i teško bolesnih ljudi govori da bi to doista moglo biti tako. Ovo je za sada samo jedan od mogućih scenarija i ne možemo biti sigurni da je točan, no ukoliko je tako, možda smo u Hrvatskoj već 'odradili' veliki dio pandemije i u tom slučaju ne bi trebalo biti većih problema kada dođe zima. U tom kontekstu će zemlje koje su se tijekom ljeta uspješnije 'branile' od širenja pandemije proći puno gore jer na primjeru Čilea vidimo da niti vrlo strogi lockdown ne može potpuno zaustaviti virus, a u zemljama gdje će se virus širiti zimi bit će puno više teško bolesnih i umrlih.
Ivan Đikić, profesor biokemije; direktor Instituta biokemije II (IBC2) u Frankfurtu te član Max Planck Instituta biofizike: 'Nova znanja utjecat će na procjenu koliki udio populacije treba cijepiti'
- Postoji dosta nedavno objavljenih studija koje pokazuju da u populacijama raznih zemalja (SAD-a, Europe, Azije) postoje T-stanice (CD4 + memorijske stanice) koje su reaktivne na SARS-CoV-2 iako te osobe nisu nikada bile u kontaktu sa SARS-CoV-2 virusima. Dokazano je da postoje zajednički antigeni na površini drugih virusa kojima su te osobe bile zaražene u prošlosti, a koje su zajedničke i ovom SARS-CoV-2 virusu. Primjerice, antigeni koronavirusa koji uzrokuju sezonsku prehladu (HCoVs, npr. HCoV-OC43, HCoV-HKU1) imaju takve zajedničke antigene sa SARS-CoV-2. To nije ogromno iznenađenje za imunologe jer je slična kros-reaktivnost T-stanične imunosti već prije dokazana i za razne druge viruse, poput sezonske gripe u usporedbi sa svinjskom gripom.
Vjerujem da su svi ovi objavljeni rezultati značajan doprinos boljem razumijevanju individualnih razlika između pojedinaca u odgovoru na infekciju SARS-CoV-2 virusima. Mi još uvijek ne razumijemo točno zašto jedna osoba može imati blage ili nikakve simptome dok druge osobe koje su bile izložene u isto vrijeme istom virusu, obole brzo s vrlo izraženim simptomima. Upravo prisutnost stanične imunosti na prijašnje viruse preko kros-reaktivnosti može ponuditi dio odgovora na to pitanje. No potrebno je još dodatnih ispitivanja kako bi se shvatilo kolika je prava zaštita takve stanične imunosti kod pojedinaca.
Osim toga, sve više objavljenih studija ukazuju da i stanična imunost kod osoba koje su bile u kontaktu sa SARS-CoV-2 ima važnu ulogu u stvaranju kolektivne otpornosti na širenje COVID-19 bolesti. Vrlo je zanimljivo da naš imunološki sustav može prepoznati SARS-CoV-2 antigene na više od 140 različitih epitopa tako da stvaraju toliko različitih reaktivnih T stanica koje se mogu aktivirati u budućnosti.
Sve to znanje biti će jako važno i za potrebe cijepljenja i predviđanja kolika će procijepljenost biti potrebna za zaštitu populacije. Upravo tijekom kliničkih ispitivanja novih cjepiva, koja trenutačno traju, trebaju se vršiti mjerenje i poticaja humoralne (protutijela), ali i stanične (reaktivnih T stanica) imunosti.