Danas je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti koji se, odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 11. veljače 2015. godine, obilježava diljem svijeta. Cilj je potaknuti što više žena i djevojaka na uključivanje u znanost, promovirati razvoj karijere u znanosti i povećati svijest o doprinosu žena u znanosti.
Kao i prije dvije godine, ovaj ću dan obilježiti sudjelovanjem na tribini koju organizira Maja Mačinko, sjajna i entuzijastična učiteljica mentorica tehničkog i informatike u OŠ Ivan Cankar u Zagrebu.
Kad sam se prije dvije godine odazvala Majinom pozivu da u "Cankarici" moderiram tribinu na kojoj su sudjelovale ugledne znanstvenice i stručnjakinje, oduševilo me s kolikim su interesom učenice slušale njihova izlaganja i postavljale im brojna pitanja. Ove godine, nažalost zbog epidemioloških mjera, tribina će biti on-line, ali nadam se podjednako inspirativna i zanimljiva. Ja sam, pak, odlučila ovaj blog posvetiti dvjema sjajnim svjetskim znanstvenicama koje sam imala priliku intervjuirati tijekom svoje novinarske karijere.
Prva je legendarna Jane Goodall (87), primatologinja i UN-ov glasnik mira. Jane Goodall upoznala sam u studenom 2005. godine na konferenciji u Budimpešti koju je organizirala Mađarska akademija znanosti. - Gledam ova lica iz cijelog svijeta i razmišljam koliko bi vremena trajalo kada bi svatko na svom jeziku rekao 'Dobro jutro'. No, ja ću vas sad pozdraviti na jednom jeziku koji se nikad nije čuo u ovoj dvorani, rekla je tada Jane, a zatim se u dvorani začuo urlik čimpanze.
Životna priča Jane Goodall pokazuje kako možeš ostvariti svoje djetinje snove. Kao djevojčica "gutala" je knjige o divljim životinjama i maštala o tome kako će jednog dana raditi u Africi. Svoj djetinji san ispunila je kao mlada djevojka kad ju je 1957. godine bliski prijatelj pozvao da ga posjeti u Keniji gdje je upoznala Luisa Leakeya, slavnog antropologa i paleontologa.
Leakey je najprije zaposlio Jane kao svoju tajnicu, a zatim i kao asistenticu s kojom je u tanzanijskom Nacionalnom parku Gombe istraživao čimpanze. Kako je Jane bila bez formalnog akademskog obrazovanja, Leakey ju je 1962. godine poslao na Cambridge gdje je tri godine kasnije doktorirala na temi o ponašanju čimpanzi. Zatim se ponovno vratila u Gombe i nastavila istraživanja.
Otkrila je da čimpanze nisu, kako se dotad smatralo vegetarijanci, već su, kao i ljudi, svežderi. Također, otkrila je da čimpanze mogu praviti i koristiti oruđe što je 1964. godine objavljeno u vodećem znanstvenom časopisu Nature. Proučavajući čimpanze spoznala je da one imaju osobnost, da pokazuju emocije, koriste oruđe te razvijaju različite oblike odnosa u obitelji. - Istraživala sam desetljećima čimpanze i spoznala da ne postoji nikakva čvrsta linija koja dijeli čovjeka od ostatka životinjskog svijeta. To je razlog zbog kojeg moramo poštovati čudesni svijet divljih životinja s kojima dijelimo naš planet - rekla mi je Jane Goodall tijekom intervjua u Budimpešti.
Životna priča Jocelyn Bell Burnell (79), pak, simbolizira nepravde s kojima su se suočavale, i još se suočavaju, žene u znanosti. Radeći doktorat iz radioastronomije na Sveučilištu Cambridge, Jocelyn Bell Burnell je 1968. godine došla do jednog od najuzbudljivijih otkrića u astrofizici 20. stoljeća.
Prateći udaljene galaksije pomoću radioteleskopa, u čijoj je izgradnji sudjelovala, otkrila je mjesto na nebu s kojega dopire niz izrazito pravilnih radiovalnih pulseva, dotad nepoznatih u astronomiji. Isprva se mislilo je riječ o signalima izvanzemaljske civilizacije pa je njezin mentor Anthony Hewish taj izvor radiovalova nazvao Little Green Man 1 (Mali zeleni čovjek 1). No, Jocelyn je bila uvjerena da je riječ o signalu iz prirode, a ubrzo je otkrila drugi pulsirajući objekt, pa onda treći i četvrti. Zatim su Hewish i suradnici zaključili da su ti objekti neutronske zvijezde koje se jako brzo vrte, kasnije nazvani pulsari.
Svoje su otkriće objavili u veljači 1968. godine u časopisu Nature, a Nobelova nagrada za fiziku 1974. godine pripala je Antonyju Hewishu i njegovu suradniku Martinu Ryleu. Iako je njezin eksperimentalni rad bio ključan za otkriće pulsara, Nobelov komitet izostavio je Jocelyn.
- Vjerujem da je Nobelov komitet smatrao kako bi bilo ponižavajuće dodijeliti nagradu doktorandici koji je sudjelovala u istraživanju, osim u iznimnim slučajevima. Ja nisam bila ta iznimka - rekla je Jocelyn Bell Burnell kad su je pitali o nepravdi koju joj je učinio Nobelov komitet. Upoznala sam 2009. godine na UNESCO-ovoj konferenciji u Parizu, posvećenoj obilježavanju Međunarodne godine astronomije. Bila je ljubazna, ali šturo je odgovarala na moja pitanja, ostavivši dojam samozatajne i zatvorene osobe.
Iako je na početku karijere doživjela veliku nepravdu, Jocelyn Bell Burnell posljednjih godina dobila je niz važnih nagrada i priznanja, uključujući Copley Medal (2021.), najstariju znanstvenu nagradu na svijetu koju dodjeljuje britanski Royal Society, te Breakthrough Prize (2018.), nagradu koju su utemeljili milijarderi Sergej Brin, suosnivač Googlea, i Mark Zuckerberg, utemeljitelj Facebooka.
No, sva tri milijuna dolara Breakthrough Prize Jocelyn Bell Burnell donirala je za obrazovanje budućih fizičara: posebice žena, etničkih manjina i izbjeglica, preko fonda kojim upravlja Institut za fiziku u Londonu. - Osobno ne želim niti mi treba novac, i činilo mi se da će tako možda najbolje biti iskorišten - rekla je Jocelyn Bell Burnell o svojoj odluci da sav novac donira.