Istra je ispresijecana biciklističkim stazama. Danas je gotovo nemoguće naći područje ovog poluotoka na kojem se biciklom ne možete kretati po označenoj službenoj stazi, što znači da je prohodna i dobro označena te da za nju garantira javni turistički sektor. Svaka ima svoju oznaku i opis, a svi detalji o njima mogu se naći na službenim turističkim stranicama www.istria-bike.com. Ne možete ni zamisliti koje sve ljepote te staze otkrivaju kada se njima nekamo zaputite. Ne postoje riječi kojima bi se mogao dovoljno dobro opisati taj užitak, kada se tamo nađete i upijate brojne krajolike, poglede, vizure, mirise, prirodu. Tek tada čovjek shvati da je Istra uistinu terra magica, da skriva toliko dragulja o kojima mnogo ljudi još uvijek ne zna. Zato biciklisti, planinari i pješaci znaju prepoznati tu ljepotu i čar, znaju kamo krenuti na neki od malih dnevnih izleta koji će vas napuniti energijom za početak novog radnog tjedna. Mnoge sam staze već prošla i mogu reći da Istru uistinu poznajem poput svog dlana. Stoga za one koji vole biciklirati, fotografirati, uživati u prirodi, kulturnoj baštini, ali i enogastronomiji, preporučujem nekoliko meni omiljenih staza u raznim dijelovima Istre.
1. Staza Bella Vista (Labin)
Sam naziv staze dovoljno govori za sebe, zato ovu rutu obavezno izaberite na vedar dan, jer će vam inače biti žao što niste mogli napraviti bolje fotografije ili uživati u pogledima koji se na ovoj stazi otvaraju gotovo na svakom koraku. Staza je dugačka 33 kilometra, a start je u starom gradu Labinu. Vodi preko gore Glušići i malih sela, sve do Skitače. Od tamo staza ponovno skreće prema Labinu, pa se dijelom uz more usponom vraća do tog gradića. Srednje je zahtjevna, a podloga je odlična. Na 23 kilometra vozite se asfaltom, a ostalo je bijeli put, koji je prokrčen i odlično održavan.
Gdje je zapravo to malo čarobno mjesto Skitača, koje je krajnji cilj rute? Nalazi se otprilike 15 kilometara od Labina, kad se ide u smjeru Koromačna na području općine Raša i jedna je od najviših kota Labinštine. Iz tog se mjesta na uzvisini s jedne strane vidi jug Istre, dok se s druge otvara pogled na Kvarner i Rijeku u daljini. Do nje vode čak i planinarske staze. Prema popisu stanovništva, ondje trenutačno žive samo tri stanovnika.
Davne 1869. godine to je naselje imalo čak 576 stanovnika, a 1921. nevjerojatnih 1080 stanovnika. Seoski život bio je potpuno drugačiji od današnjeg. Ljudi su živjeli od poljoprivrede i stočarstva, okruženi morem sa svih strana. Nešto malo seljaka okrenulo se pomorstvu, a svojedobno se u blizini eksploatirao ugljen, pa je i to bio jedan od izvora prihoda. Kada je sve to nestalo i sama je Skitača opustjela. Danas je oživljavaju planinari koji se ovdje druže u planinarskom domu.
Staza je svojevrsna kombinacija uspona i spustova, taman da zadržite dinamiku kretanja, a vrhunski se vidici počinju otvarati već nekoliko kilometara nakon Labina, kada kreće uspon prema gori Glušići. Osim što vam je Labin na dlanu s veličanstvenom pozadinom Učke i Ćićarije, s druge se strane otvara čitava istočna obala Istre. Kad je vrijeme "čisto", neki kažu da se vidi čak i Venecija. Svakim kilometrom penjete se sve više, a odjednom, prije same Skitače, dolazite na predivnu visoravan s koje se otvara spektakularan pogled na Kvarner, Učku, Cres i Lošinj.
Visoravan je prošarana kamenitim stazama i puteljcima uz koje raste miomirisno bilje. Takav krajolik prati vas sve do Skitače. A to mjesto, koje je bilo naseljeno još u brončano doba, o čemu svjedoče gradine Cuf, Brdo, Bobrine i pećina Trdačina, uočit ćete po kamenim kućama, suhozidima i puteljcima.
Odjednom ćete se naći pred velikom crkvom svete Lucije i planinarskim domom. Zanimljivo je da je ovo područje u 16. stoljeću bilo naseljeno vlaškim stanovništvom, odnosno Istrorumunjima, a daleke 1632. godine bilo je jedno od crkvenih središta Labinštine. Crkva, koja dominira mjestom, izgrađena je još u 17. stoljeću, a današnji je oblik dobila prije manje od stotinu godina. Kako i u ostatku Istre, i uz ovu se crkvu, odnosno njeno ime, veže legenda o svetoj Luciji. Postoje dvije varijante. Jedna kaže da je ova svetica hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela. Umorna je sjela na stijenu na kojoj je i zaspala. Kad se iduće jutro probudila, opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kojem je umila svoje oči. Od tada taj izvor ne presušuje, a vjernici i slabovidni vjeruju da voda iz izvora liječi probleme s vidom i očima. U drugoj verziji legende sveta Lucija se rasplakala od predivnog pogleda. Od njenih suza nastao je izvor koji se nalazi podno vrha Brda sa sjeverne strane, nekih 30 minuta hoda od Skitače. Ondje se smjestila školnica sv. Lucije, odnosno prirodna udubina u vapnencu ispunjena vodom, koja gotovo nikada ne presušuje. Povratak obilježava ugodna vožnja uz more i mjesto Sveta Marina.
2. Na pustinjakovoj stazi i Staza skulptura slavnog umjetnika (Vrsar i Funtana)
Budući da je zapadna obala Istre prilično ravna, ovdje možete kombinirati više staza i više kilometara jer ćete se manje umoriti, a više toga vidjeti. Kada su u pitanju Vrsar i Funtana obavezno posjetite dvije staze koje se mogu spojiti, pa čine jednu veću kružnu stazu s mnoštvom zanimljivosti. Prva nosi naziv Na pustinjakovoj stazi, dugačka je 9,5 kilometara i vodi od samostana svetog Mihovila u selu Kloštar iznad Limskog kanala, sve do Vrsara.
Na nju se veže Staza skulptura slavnog umjetnika, koja je dugačka devet kilometra, a vodi od Vrsara prema Funtani i parku skulptura Dušan Džamonje, sve do vinske ceste Agrolagune u Funtani i natrag do Vrsara. Na obje staze prevladava makadam kao podloga, dobro su održavane i pune su odmorišta i klupica.
Start je na početku šume Kontija kod samostana svetog Mihovila. To zdanje zbilja oduzima dah, iako je u vrlo lošem stanju. Izgrađen je u 10. stoljeću, a naravno da se i uz njega veže jedna legenda. Navodno je samostan osnovao sv. Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana, koji su se zavjetovali na šutnju i samoću. I sam je Romuald bio poznat po svom pustinjačkom životu i činjenici da je obitavao u obližnjoj špilji u Limskom kanalu, koja po njemu nosi ime. Nekada je ova opatija bila moćna, na što ukazuje njezina grandioznost.
Imala je dvije crkve, od kojih je jedna posvećena svecu po kojem nosi i naziv, dok je druga posvećena sv. Mariji. Ovaj je samostan nakon osnutka vrlo brzo postao središte velikoga posjeda što su ga uvećavale darovnice istarskih plemića. Benediktinci su u njemu boravili do 1652., a potom je posjed postao feudom. Bio je u vlasništvu obitelji Coletti, koja je 1771. zamijenila vlasništvo nad svojim posjedom u blizini Venecije za kompleks samostana. Cijeli je kompleks postao državno vlasništvo sredinom 19. stoljeća.
Otuda kreće avantura predivnom šumom Kontija, posebnim rezervatom šumske vegetacije od 1964. godine. Riječ je o 140-godišnjoj šumi pretežito bijelog graba na potezu između sela Kloštar i Vrsara ponad Limskog kanala. Prostire se na 65 hektara, a presijecaju je brojne staze i puteljci. Osim bijelog graba, ovdje rastu i hrast medunac, crni jasen, maklen, cer, smrikva, leprin, kukurijek te brojne druge vrste. Bogata je i divljači.
Staza kroz šumu proteže se uz rub Limskog zaljeva, pa ipak, ne vidite ga dok ne ugledate znak za Pirate bar, odnosno Gusarsku špilju. Riječ je o zanimljivom koktel baru smještenom u jednoj špilji na liticama ponad zaljeva, gdje su se nekad skrivali gusari i motrili Limski zaljev u potrazi za plijenom. Na putu do Vrsara čeka vas još jedan vidikovac koji je nedavno uređen, a s kojeg puca pogled na sam ulaz u Limski kanal.
Put se nastavlja uz vrsarski sportski aerodrom prema Kapetanovoj stanciji, s koje se vide dobro poznate vizure Vrsara. Nakon kave i obilaska Vrsara, put se nastavlja prema Funtani. Prolazeći njime zamjećujete možda jedno od najmeditativnijih mjesta u Istri, Park skulptura Dušana Džamonje, jednog od najpoznatijih hrvatskih kipara. Predivan park i imanje na 30 tisuća kvadrata Džamonja je otvorio 1980. godine, a tu se nalaze njegov ljetnikovac i atelje. Park je uvršten u Registar nacionalnog kulturnog dobra pod zaštitom države.
Tek što ste napustili Džamonjin park, stižete u Funtanu i skrećete na vinsku cestu Agrolagune. Ovdje je na čak 175 hektara vinograda zasađeno 2,5 milijuna trsa, najviše terana, merlota i caberneta. Čitavo se područje može obići uređenim cesticama. Staza dalje vodi prema Kontiji, a na ovoj predivnoj tematskoj stazi je još jedno odredište, gradina Mukaba, koju mnogi opisuju kao jedan od ljepših primjera prapovijesnoga naselja s vidljivim i brojnim ostacima fortifikacija od suhozida. Tu je odmorište s osmatračnicom, a pogled seže na čitav Limski kanal. Preko brda se vide obrisi Rovinja i Svete Eufemije, a na desnoj strani je njegov susjed Vrsar.
3. Parenzana (unutrašnjost Istre)
Mnoštvo puteva, cesta i cestica u Istri sam već prošla. Svaka plijeni pozornost zbog neke crkve, rimskih arheoloških ostataka, divnih vizura, vinograda, maslinika, ali niti jedna me nije uspjela ostaviti bez daha kao Parenzana. Teško je uopće opisati tu ljepotu krajolika kroz koju prolazi ovaj put, nekadašnja uskotračna pruga koja već stotinu godina nije u pogonu. Jednostavno ovamo treba doći i to doživjeti. Taj miris, vidik, boje, pitomost, impresivne vizure na najljepše istarske gradiće…
Staza je dugačka 80 kilometara, a vodi od Plovanije preko Buja i Grožnjana do Livada i Motovuna, da bi se na Vižinadu uzdigla i povela sve do Poreča. Čak 78 kilometara vodi makadamom, a moj je prijedlog za one koji žele nešto malo biciklirati i puno fotografirati, je da se krene iz Livada, i to kružno. Predlažem najprije cestom koja vodi usporedno s glavnom cestom u smjeru Buja. Riječ je o širokoj i ugodnoj makadamskoj cesti koja vodi nizinom do Ponte Portona.
Potom kreće uzbrdica Stazom vidika i vina sve do pitoresknog Grožnjana, koji nikog nikada nije ostavio ravnodušnim. Uzbrdica uistinu nije teška, a svakome će put olakšati predivan pogled na ovaj istarski gradić prepun galerija na brežuljku. Dakle, Grožnjan nam je start za ulaz na prugu koja je nekada spajala Trst i Poreč. Ujedno je i predivno mjesto za odmor i razgledavanje, jer svaki kutak nudi savršene kadrove. Inače, Grožnjan je na trasi Parenzane (Ferrovia Trieste-Parenzo-Canfanaro) bio stanica s najvišom nadmorskom visinom, dok je najniža točka bio Kopar. Parenzana je nekad od Trsta do Poreča prevozila poljoprivredne proizvode po kojima je Istra od davnina poznata, a njome su se vozili i putnici. Bila je dugačka 123 kilometra, imala je 35 željezničkih stanica, 11 tunela, 16 mostova i šest vijadukata.
Vlak se kretao prosječnom brzinom od 25 kilometara na sat, a još je sporiji bio na uzbrdicama, kada su usporedno s lokomotivom putnici mogli i lagano trčati. U principu, put od Trsta do Poreča trajao je šest do sedam sati. Vlakovi su ovdje prometovali od 1902. do 1935. Ako su se putnici i žalili na sporost vlaka, pritužbi sigurno nisu imali na predivne vizure brežuljkastog krajolika, jer odavde pogled puca na najljepše istarske srednjovjekovne gradiće, brojne vinograde i maslinike koji daju vrhunska maslinova ulja i vino, polja i livade, pa sve do morske obale. Bicikliranje ovom dionicom uistinu predstavlja vrhunski užitak, čak i za rekreativce koji nisu vični većim fizičkim naporima. Osim prirode, koja osvaja svojom neopisivom ljepotom, oblicima i mirisima, ovdje se umjesto zvukova nekadašnje lokomotive čuje jedino cvrkut ptica, a upravo na ovom potezu svjedočimo povijesti Parenzane.
Morala sam se zaustaviti uz najatraktivnije vijadukte i tunele kako bih "ispucala" nekoliko fotografija za sjećanje. Posebno na njih treba pripaziti kod Završja i dalje prema stanici Oprtalj. Tuneli su idealno mjesto za osvježenje po ljetnoj žegi. Većinu puta prati vas šuma.
Mijenjajući tunele za vijadukte, i tako uzastopce, dolazimo polako do Livada. Spuštamo se u to malo mjesto podno Motovuna, a oni koji želi više znati o tome što se dogodilo s Parenzanom, sve informacije mogu saznati u malom muzeju posvećenom upravo ovoj istarskoj željeznici. Oni željni gubljenja kalorija na pedalama mogu se dalje uputiti stazom prema mističnom Motovunu, koji već stoljećima stražari nad rijekom Mirnom. Daljnji put vodi prema slikovitoj Vižinadi. Na licu mjesta može se vidjeti i maketa nekadašnje lokomotive koja je prometovala Parenzanom, a otamo poljski putevi vode dalje prema gradu Eufrazijeve bazilike - Poreču.
4. Rubinum (Rovinj)
Pruge postoje diljem Istre, samo što su zapuštene. Koja šteta. Danas tome svjedoče ostaci željeznice, odnosno pruge i kolodvora u Rovinju i Kanfanaru. Uz tu zaboravljenu prugu se prolazi ako idete poljskim makadamskim putovima od Rovinja do Rovinjskog Sela. Upravo tuda i vodi dio fantastične biciklističke staze Rubinum koju bih svakome preporučila, početnicima jer je lagana, iskusnima da upoznaju Rovinjštinu te ljubiteljima povijesti da vide kuda je ta pruga prolazila.
Dugačka je 27,5 kilometara i na 22 kilometra vodi makadamom. Kružna je i vodi od Rovinjskog Sela do kampa Polari, pa Rovinja i natrag do polazišta. Ja sam dionicu pruge prošla od Rovinja do Rovinjskog Sela nakon što sam prošla dobar dio staze Rubinum od Rovinjskog Sela, pa sve do Kokuletovice. Zatim sam išla uz more, uz kampove do Zlatnog Rta i predivnog Rovinja. Nakon toga je počelo otkrivanje zaleđa bicikliranjem od nekadašnjeg rovinjskog kolodvora, koji je na samoj obali, pa prema bolnici i konjičkoj farmi Haber. Podloga je odlična i prvi znak željeznice nakon odlaska s rovinjskog kolodvora prvi je tumbin nakon nekoliko kilometara.
Ova je stara pruga bila dugačka smo 21 kilometar. Prestala je s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar - Rovinj počela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan. Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je u to doba bio razvijen industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni turistički grad Istre, već kao glavni industrijski grad poluotoka s brojnim tvornicama. Naime, 1847. godine u tom su gradiću otvoreni prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. godine imao je cementaru i uljaru, 1872. godine tvornicu duhana, a 1882. godine tvornicu stakla i preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna. Dionica pruge išla je, dakle, iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na njoj su se nalazile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka je bila 40 km/h. Rovinjci su tako bili direktno povezani s Bečom, a vlak je prometovao čak četiri puta na dan. Uz Rovinj se tada razvija i mali Kanfanar, koji je uz veliku stanicu dobio i svu prateću željezničku infrastrukturu.
Samo nekoliko kilometara od Rovinja uz tračnice će vam se ukazati predivna crkva svetog Tome apostola. Izgrađena je na području poznatom kao Santuman, a jedna je od najznačajnijih predromaničkih poljskih crkvica iz 9. stoljeća. Ruševina je konzervatorski očuvana i plijeni svojom ljepotom. Stoji samo nekoliko metara od napuštene pruge. Vidi se da je nekad imala i zvonik, a zanimljivo je da je ova crkvica bila jedna od stanica za vrijeme procesije uoči crkvenog blagdana Uzašašća. Tada su se obilazile sve rovinjske poljske crkvice u procesiji te se molilo za usjeve.
Tek što smo napustili crkvu posvećenu "nevjernom Tomi", koji je sumnjao u Isusovo uskrsnuće, evo nas već kod drugog tumbina koji je podignut do tri metra nad površinom ceste te se s njega lijepo vide okolni vinogradi, maslinici i polja. Zadnji je to tumbin na ovom potezu koji nas dalje vodi blagom uzbrdicom ponovno do Rovinjskog Sela.
5. Ližnjan (jug Istre)
Za otkrivanje juga Istre, koji jako dobro poznajem, odabirem stazu Ližnjan dugačku 45,5 kilometara, koja vodi od malog sela Muntić do Valture i Nezakcija i dalje do Šišana. Ako se spustite do mora, doći ćete do Ližnjana i rta Marlera na samom jugu Istre. Većinom se ide makadamom, samo 15 kilometara staze čini asfalt. Staza nije posebno zahtjevna, a na njoj ćete vidjeti jako puno sadržaja. Najveća joj je prednost to što ide uz more, a opet je u divljini.
Nakon Marlera krećemo prema Nezakciju, jednom od najstarijih istarskih mjesta. Nazivaju ga najstarijim istarskim gradom, a materijalna činjenica koja to dokazuje je zavjetni žrtvenik caru Gordijanu (3. st.) na kojem piše "Res Publica Nesactiensium". Danas se na ovom meditativnom mjestu mogu vidjeti ostaci antičkog i kasnoantičkog doba, i to bedemi dugački 800 metara. Zatim ćete na samom ulazu u grad, između rimskih i prapovijesnih vrata, uočiti nekropolu. Ovdje su pronađene urne i predmeti koji dokazuju da se tu živjelo od 9. stoljeća prije Krista. Sa samoubojstvom vladara Epulona svijet u Nezakciju nije stao. Povijest kaže da su Rimljani nakon te krvave opsade 177. pr. Kr. porušili grad te na istom mjestu sagradili novi.
U duhu tadašnje arhitekture izgradili su forum s tri hrama, prostrane terme, a na padinama se nalaze ostatci raskošnih privatnih građevina. S vremenom je rimski grad počeo gubiti svoj izgled te je postao kasnoantičko utvrđeno naselje. Iz tog su perioda i ostaci stare bazilike. Krah je Nezakcij doživio nekoliko stotina godina kasnije. U sedmom su ga stoljeću uništili barbari.
Preko Valture nastavljamo cestom prema Ušićevim Dvorima, pa se pored lokve spuštamo u duboku šumu strmim puteljkom sve do mora. Teško je u tome ne uživati, jer put, koji je više-manje ravan, širok i ugodan za vožnju, vodi uz samu istočnu obalu Istre sve do Ližnjana. Na tom se dijelu nalazi spomenik potonuloj talijanskoj izviđačkoj krstarici Cesare Rossarol, koja je nedaleko Ližnjana potopljena odmah po završetku Prvog svjetskog rata. Riječ je o brodu koji je bio dugačak 85, a širok osam metara. Sagrađen je pet godina prije nego što je potopljen. Cesare Rossarol potopila je austrougarska mina nakon manje od tjedan dana od primirja koje je proglasila Njemačka na Dan primirja.
Nismo pošteno ni zapedalirali, a evo nas već kod predivne crkvice Blažene Djevice Marije od Kuj, zavjetne kapele ratara i ribara. Slatka mala crkva usred prirode s pogledom na Ližnjan i uvalu Kuje stvarno je nezaobilazno stajalište. Podignuta je na temeljima antičkog termalnog kompleksa, o čemu svjedoči ranokršćanski mozaik. Ova je crkva, inače, sagrađena na temeljima starije crkve svetoga Tome.
Staza dalje vodi prema poluotoku Marlera. Ovdje ne staju polja kupusa i krumpira, livade s kojih puca pogled na more, Lošinj i njegov arhipelag, ali, s druge strane, i na medulinski akvatorij. Centar je svjetionik Marlera ili medeni svjetionik, koji je dobio taj naziv jer mnogi pčelari drže na ovom području svoje košnice. Ovaj se svjetionik, kao i mnogi drugi diljem Jadrana, iznajmljuju za odmor. Ovaj je specifičan jer je usred polja i lovišta s mnoštvom zečeva i fazana te je oduvijek bio nastanjen, sve do 1970. godine. Pitoreskno zdanje izgrađeno je 1882. jer Marleru okružuje nekoliko otočića i hridi na koje bi se mogli nasukati brodovi.
Vraćamo se do Muntića kroz Ližnjan i Šišan, a zatim do Kostanjice. Riječ je o nalazištu s ostacima srednjovjekovnog naselja u šumi jugozapadno od Valture, koje je nastalo na mjestu antičke ladanjske vile. Naselje je napušteno 1585. Danas kao svjedok tom prošlom vremenu ovdje stoji samo crkva Blažene Djevice Marije, koja se prvi put spominje u 16. stoljeću. Neki tvrde da je upravo ovdje 284. bio pogubljen ranokršćanski mučenik sveti German.
