Prije točno 90 godina, 30. kolovoza 1935., istarska uskotračna pruga Parenzana posljednji je put dahnula paru. Bio je to dan tuge i ceremonije. Putnici, svjesni da se opraštaju od nečega što im je obilježilo živote, ponijeli su cvijeće i pjesmu. Djeca su mahala zastavicama, stariji su brisali suze. Lokomotiva je tutnjala sporije nego ikada, kao da i sama osjeća da joj je kraj. Od Trsta do Poreča put je trajao više od sedam sati. Na svakoj stanici okupljali su se ljudi - netko je davao vozaču bocu vina, netko korpu smokava, netko samo tiho "addio".
Svjedoci govore da je zadnja vožnja bila istovremeno vesela i sumorna: pjesma se miješala s tugom, smijeh s tišinom. Kada je vlak uvečer stigao u Poreč, putnici su još dugo ostali stajati uz peron, kao da ne žele otići. Kao da su zn...