BISERI ISTRE

Okolica Savudrije: ubudljiva tura puna povijesti, mistike i prekrasne prirode

More, stara željeznica, solane, ukleta ladanjska kuća, ljubavni svjetionik... Sjever Istre stvoren je za istraživanje
 Barbara Ban

More, stara željeznica, pogled na primorske gradiće, solane, ukleta ladanjska kuća, ljubavni svjetionik i predivna priroda. Da, sve to možete vidjeti i iskusiti uputite li se na dva kotača ili pješke na sam sjever Istre u okolicu Savudrije. Ovaj zanimljiv kraj krije toliko interesantnih i nepoznatih kutaka i bisera da ćete se stalno osjećati kako nešto novo otkrivate.

Kada prođe pandemija, svakako na biciklu prođite rutu od Savudrije do Pirana po nekadašnjoj Parenzani. A dok je situacija ovakva, najbolje je da Parenzanom dođete do granice u Plovaniji i kružno se vratite u Savudriju koja je naš start, i to u maloj ribarskoj lučici čija prošlost seže u antičko doba.

image
Na prvom paljenju svjetionika bio je nazočan glavom i bradom i sam austrijski car
Goran Sebelic/Cropix

No, prije prve kavice na startu nemojte preskočiti obilazak najstarijeg hrvatskog svjetionika u funkciji. To bi ipak bio grijeh. On se nalazi s druge strane lučice, a uz njega vodi cesta i staza te se praktički nalazi usred kampa. Obara svakog svojom grandioznošću i velebnošću, a oni koji su se malo više raspitivali o njemu, znaju i da se iza njegove gradnje krije i zanimljiva ljubavna priča.

Navodno ga je grof Metternich dao sagraditi davne 1818. jer je bio zaljubljen u jednu lokalnu ljepoticu. Tu je s njom htio saviti ljubavno gnijezdo, ali je tragična sudbina htjela da umre prije nego što je svjetionik dovršen. Osim što je poznat po ljubavi, poznat je kao najstariji svjetionik na Jadranu koji je u funkciji i koji se koristio plinskim osvjetljenjem dobivenim iz kamenog ugljena. Projektirao ga je arhitekt Pietro Nobile na osnovu narudžbe tršćanske “Deputazione di Borsa” pod pokroviteljstvom austrijskog cara Franje I.

image
Goran Sebelic/Cropix

Sve to piše na podnožju građevine u čijoj se gradnji koristio lokalni kamen. Impresivan svjetionik, koji i dandanas moreplovcima pokazuje put, visok je čak 36 metara. Na njegovu prvom paljenju bio je nazočan glavom i bradom i sam austrijski car, a njegova je izgradnja uvelike pomogla pomorcima koji su plovili prema tršćanskoj luci.

image
Svjetionik je visok čak 36 metara
Goran Sebelic/Cropix

Oko svjetionika, a i dalje u lučici vidjet ćete i zanimljive “instalacije”. Klasična je to razglednica sa sjevera Istre i Savudrije, malog mjesta pored Umaga koje je dobilo ime po spašavanju kralja. Naime, 1177. u vodama oko Savudrije odigrala se bitka između Mlečana i flote prevođene Otonom - sinom cara Fridrika Barbarosse. Nakon poraza sin slavnog Barbarosse pokušao se sakriti u obližnjoj cisterni. Od tuda naziv mjesta “Salvo-re”, što bi u prijevodu značilo “spas kralja”.

Nakon što napustite lučicu krenite u smjeru Crvenog vrha, kuda vodi dio službene biciklističke staze broj 13. Pratimo ju skroz do priključka na Parenzanu i nekadašnje stanice Valica, gdje se Parenzana trebala nastaviti prema Umagu, ali taj projekt nikad nije zaživio. Put nas vodi dijelom po asfaltu uz turističke komplekse, a dijelom po makadamu s veličanstvenim pogledom na Piranski zaljev i slovensku obalu. Ne možemo ne zaustaviti se i ne diviti se tom plavetnilu i malim gradićima na drugoj strani, posebno gradiću Piranu koji se nalazi na samom vrhu tog spornog zaljeva. Usput dolazimo i do Velike Stancije ili Stancije Grande koja stoji, nažalost, urušena i zapuštena.

image
Savudrijska vala
Barbara Ban

Mračno tajnovito mjesto puno skrivenih strasti? Ukleto imanje? Ili samo najobičnija ruševina prepuštena vremenu, zaboravljena od svijeta u zanimljivom krajoliku intrigantne povijesti? Stancija Grande, Velika stancija ili Villa Cesare pokraj Savudrije mjesto je koje intrigira. Predivno je zdanje upisano u Registar kulturnih dobara - Listu zaštićenih kulturnih dobara, pa čak i u ovom najtužnijem obliku koje zaslužuje temeljitu obnovu i da se privede funkciji. Bilo je sigurno čarobno kada je živjelo punim plućima. Radilo se o palači s pomoćnim objektima na jedinstvenom zemljištu koje ima više od 80 hektara i koje je opasano visokim zidom.

image
Stanciju je moguće razgledati, ali preporuča se oprez zbog stanja u kojem se nalazi
Goran Sebelić

Zlatno doba palače lijepo je opisao u svojoj knjizi “Stanzia Grande” naš poznati kazališni redatelj i dramski pisac Damir Zlatar Frey. Njegovi opisi tajanstvene palače u okolici Savudrije te ljubavnog vihora glavne junakinje - Tršćanke Francesce Fabris Pallato i trgovca Maria Morpurga de Nilma ostali su mi u glavi. Posebno scene njihove velike ljubavi i činjenice da su oboje tragično skončali. Zanimljivo je kako je Frey u svojoj mašti vidio tek sagrađenu vilu koju je dvoje strastvenih ljubavnika podignulo kao svoje gnijezdo. Tog zlatnog doba iz ovih opisa danas nema. Svatko se u to može slobodno uvjeriti i prošetati do Stancije Grande, reprezentativnog primjera ladanjske kulture 19. stoljeća. I to glavnim makadamskim putem koji je sagrađen krajem 19. stoljeća. Ali može se doći i drugim putem kroz drvored duda ili murve, crnog bora i ošišanog lovora.

image
Velika stancija se prvotno zvala Borozija po obitelji Borisi koja je nekad bila vlasnik zemljišta gdje je niknulo ovo ladanjsko imanje
Barbara Ban

To je stari pristupni put od bijele sipine s profiliranim kamenim rubnjakom, ograđen kamenim zidom, od kuda se nekada dolazilo na stanciju iz Savudrije. Vegetacija si je dala maha pa se nažalost počeo gubiti izgled nekad markantnog pristupa stanciji. Možete zaviriti u palaču, iako je u prilično ruševnom stanju, tako da treba biti jako oprezan.

image
Iako je u jadnom stanju, vidi se da su zidovi prostorija Velike stancije bili posebno oslikani
Barbara Ban

Iako je u jadnom stanju, vidi se da su zidovi prostorija bili posebno oslikani. Kako stoji u elaboratu dr. Petra Puhmajera iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, prvi dijelovi palače nastali su početkom 19. stoljeća. Nije se prvotno zvala Velika stancija, nego Borozija po obitelji Borisi koja je nekad bila vlasnik zemljišta gdje je niknulo ovo ladanjsko imanje. Taj naziv još se može naći u starim katastarskim planovima. Riječ je o poznatoj patricijskoj obitelji koja je iz Bara pobjegla pred Turcima na ove prostore. Primljeni su u gradsko plemstvo u Kopru, a kasnije su postali i vlasnici posjeda u Funtani. Spomenuta je obitelj u Funtani podignula kaštel 1610. godine.

image
Zlatno doba palače opisao je u svojoj knjizi “Stanzia Grande” naš poznati kazališni redatelj i dramski pisac Damir Zlatar Frey
Barbara Ban

Obitelj Borisi je ovdje imala kuću s gospodarskim zgradama. Središnji stambeni objekt imao je dva krila te gospodarsku zgradu i manji objekt koji je bio kolonska kuća s gospodarskim zgradama u vlasništvu braće Delsenno. Potom je taj posjed 1819. godine kupila obitelji Fabris, koja je ondje sagradila današnju stanciju, te se od tog vremena imanje naziva Velikom stancijom. Lokacija za gradnju kompleksa je bila savršena - na malom brežuljku od kuda se vidi čitava okolina.

Riječ je o obitelji iz Pirana, a Giuseppe Fabris je bivši Borisijev posjed koristio u gospodarske svrhe, a ne i za ladanje. Tu se tada nalazila kolonska kuća te staje za krave, ovce i konje. Nakon njegove smrti 1839. godine imanje preuzima Angelo Fabris, vjerojatno njegov sin, i njegova supruga Anna-Maria. Pretpostavlja se da je Angelo sagradio većinu današnje stancije jer se od tada stancija u dokumentima spominje kao imanje s gospodskom i kolonskom kućom, stajama, objektom za uzgoj dudova svilca i mnogo obradivih polja na površini od 127 jutara. Upravo je on na Stanciji Grande počeo s uzgojem dudova svilca.

No, očito je ovo predivno imanje u jednom trenutku postalo prevelik financijski zalogaj za Angela, pa je bio primoran imanje staviti pod hipoteku, a potom i prodati. To se dogodilo 20. srpnja 1877. godine, kada je imanje za 33.000 forinti kupio Carlo Cesare iz Trsta. Bogati brodovlasnik i industrijalac počinje preuređivati zgradu.

image
Predivni savudrijski detalji
Barbara Ban

Tada Stancija Grande ponovno cvjeta i dobiva nekoliko novih elemenata - sagrađen je visoki toranj u karakterističnom stilu gotico quadrato nadahnut dvorcem Miramare i zgradom arsenala Lloyd Triestino u Trstu, a pročelje stambene palače ukrašeno je zupčastim kruništima u neogotičkom stilu. Slično je bio ukrašen i vodotoranj, podignut ispred južnog pročelja. Uređena je i unutrašnjost zdanja te su prostorije zgrade raskošno oslikane. Tršćanin je sagradio i spremište za kola te kolonsku kuću. Stancija Grande u tom periodu dobiva još jedno ime - Villa Cesare.

Cesare je uredio i predivan ladanjski vrt. Danas se, nažalost, ne mogu vidjeti njegovi obrisi. U vrtu je bila smještena sjenica tu su bile klupe, zasađeno je bilo cvijeće. Centralni dio ukrasnog vrta činio je poveći kružni paviljon željezne konstrukcije obrastao penjačicama. Bilo je tu i tropskog bilja, a puteljak je vodio i prema moru gdje je bilo pristanište za barke. Danas su tu drača i visoka trava.

A kuća je tada imala sve blagodati grada. Imala je tekuću vodu, vlastiti električni agregat za rasvjetu i slušanje radija, i to naravno prije nego što je struja 1936. došla u Savudriju. Zanimljivo je i da su se bavili turizmom - izgradili su obližnje vile Lotta i Ziani, koje su iznajmljivali turistima, a u luci je bilo uređeno kupalište. Tu se pak nalazio i njihov kajak sličan venecijanskoj gondoli. Imali su i kočiju, a kasnije i automobil. Vjerojatno prvi na ovom području.

Zlatno doba prestaje s Drugim svjetskim ratom, kada obitelj odlazi iz Savudrije. Stancija od jeseni 1943. godine postaje dom njemačke obalne straže, a u ljeto 1945. preuzima ju Jugoslavenska ratna mornarica. Vojska je ovdje ostala sve do kraja osamdesetih godina, a od tada zdanje rapidno propada, što je velika šteta. Možda i njoj brzo ponovno svane jer Stancija Grande to zaslužuje, kao i čitavo imanje.

image
Parenzana je nekadašnja uskotračna pruga koja je od Trsta vodila do Poreča
Barbara Ban

S takvim mislima stižem do Parenzane, nekadašnje uskotračne pruge koja je od Trsta vodila do Poreča. Navodno je vlaku od Portoroža do stanice Valica, odnosno Savudrija, trebalo 40-ak minuta. Spuštamo se prema dolini Dragonje predivnim utabanim makadamskim širokim putem. Nemojte se čuditi ako na stazi vidite puno rekreativaca. Ipak je ovo staza predivnih vidika koji se cijelo vrijeme pružaju na Savudrijsku valu, Portorož i Piran te solane. A i sama ima jako dobru podlogu. Pred sam njezin kraj uređen je vidikovac s kojeg je taj pogled najimpresivniji. Polja soli, stare kamene urušene kuće za najamnu snagu i spremanje soli, močvare, trstika, u daljini gradići i brdašca prošarana vinogradima i čempresima. Solane inače možete posjetiti i svakako ih zabilježite za neki drugi posjet jer nećete požaliti.

image
Piranska je solana jedina aktivna solana na ovom dijelu Jadrana kod koje se održao tradicionalni postupak ručne proizvodnje soli
Barbara Ban

Naime, solane čija je povijest duga više od 700 godina, gdje su stoljećima radili mnogi Istrani, proglašena je parkom prirode i kulturnim spomenikom od državnog značaja i uvrštena u Ramsarski popis močvara. Osim proizvodnjom soli bavi se prodajom originalnih suvenira, izletničkim turizmom i wellnessom.

Piranske solane predstavljaju tri zasebna kompleksa solana na području piranske općine, kažu enciklopedijski podaci. Sečovljanske solane na 650 hektara nastale su na ušću Dragonje, a sastavljene su od starijih (Fontanigge) i mlađih (Lera). Lucijske solane na 35 hektara nastale su pak na ušću potoka Fazan pokraj Lucije, a strunjanske na 17 hektara na ušću Strunjanskoga potoka. Prvi put se spominju 1278. godine.

Piranci su slobodno prodavali svoju sol sve do 1283., kada su potpali pod vlast Venecije, koja je proizvodnju soli ograničila i propisala obveznu predaju. Solane su najveći opseg imale za vrijeme Austro-Ugarske koja je 1904. većinu solana otkupila od privatnih vlasnika. Za vrijeme Jugoslavije na mjestu lucijskih solana sagrađena je marina, a proizvodnja soli sačuvana je dijelom u strunjanskim i u sečovljanskim solanama, koje su postale park prirode i u njemu je 1991. otvoren Muzej solinarstva. Sečovljanske solane uvrštene su 1993. na Popis močvara međunarodnog značaja.

Piranska je solana jedina aktivna solana na ovom dijelu Jadrana kod koje se održao tradicionalni postupak ručne proizvodnje soli. Godišnje proizvodi oko 5000 do 6000 tona soli i izvozi u EU, SAD, Kanadu, Australiju, Japan, Tajvan, pa čak i Rusiju. Cilj im je polako povećavati količinu proizvodnje obnovom starih zapuštenih polja. A ono što privlači posjetitelje i ljeti i zimi je Park prirode Solana Sečovlje na 700 hektara uređen 2003. godine uz pomoć novca iz Europske unije.

Uređen je multimedijalni centar za posjetitelje gdje se prikazuje nekadašnji način proizvodnje soli te alati koju su se koristili kroz stoljeća u ovoj maloj solani. Također, uređen je i muzej, odnosno nekadašnje kuće gdje su boravili sezonski radnici koju su se iz područja Bujštine i okolnih mjesta u Sloveniji spuštali do ušća Dragonje svakog proljeća na branje soli.

Godišnje park posjeti između 40.000 i 45.000 posjetitelja, a razgled traje sat i pol pješke. Gosti mogu do solane osim autobusom doći i vodenim putem. Razgled je moguć i na biciklu. Park je zanimljiv i zbog raznih biljnih i životinjskih vrsta koje borave na ovom području. Ekosustav predstavlja stanište za čak 296 vrsta ptica, među kojima je mala bijela čaplja, zaštitni znak parka. Također, solana je i specifična po maloj čigri jer se radi o jedinom gnjezdilištu ove ptice u čitavoj Sloveniji. Posebno je bogat i svijet kukaca, a zanimljivi je podatak da na ovom području obitava čak 650 vrsta raznih vrsta leptira. No, kako sada tamo ne možemo, dižemo se biciklom od Plovanije u smjeru Kaštela, pa se kružno po stazi vraćamo opet do Savudrije asfaltom. Puni dojmova. Kakav kraj, tako intrigantan i neobičan.

image
Svjetionik u staroj savudrijskoj luci
Ivana Nobilo/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. siječanj 2021 12:58