'KUŽIŠ, STARI MOJ'

50 GODINA OD OBJAVLJIVANJA KULTNOG ROMANA Priča o revoluciji koju je izazvao 'najbeznačajniji' životopis u cijeloj hrvatskoj književnost

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 29.02.2020. u 21:57

CROPIX

Putem koji je Majdak otvorio krenuli su mladi pisci: Pero Kvesić, Borivoj Radaković i drugi. Otada je prošlo puno vremena, ali Majdakova slika Zagreba s početka 70-ih i njegova govornog jezika ostaje vjerodostojno sjećanje na prolaznost. I na vrijednosti što joj se suprotstavljaju. Mali čovjek s periferije, mali autsajder postao je u književnosti velik

Od prve rečenice kultnog romana “Kužiš, stari moj” jasno je tko je naslovni junak: “Izmeđ fakinov iz našeg firtla najviše sam se družil s Glistom, jer je uvijek ispadalo da se nas dvojica nađemo na istoj strani. Isprva mi je bilo čudno”. Pripovjedač otkriva da radi njegovu biografiju.

Glista je živio s tatekom, pa su upravo odselili “nekam bogu za leđima”, jer Zagreb se tada gradio, radila se “druga traka autoputa”.

On je pomagao starom “gurati njegova kolica za skupljanje starog željeza i vrijednih otpadaka”.

Htio je postati automehaničar, imao je lijepe mogućnosti, “ali si ih je sam zabrljao”. Brzim postupkom izletio je iz servisa u Lopašićevoj, nedaleko od Džamije, na Trgu žrtava fašizma, dakle u centru Zagreba, gdje odavno nema automehaničara. Potom se bavio sa svim i svačim: “Čini mi se da je neko vrijeme rikal duge pred ‘Kozarom’, ali bez većeg uspjeha. Fakini su ga zduvali jer im je kvario posao”, piše Majdakov pripovjedač, odnosno bezimeni autor “najbeznačajnijeg” životopisa u cijeloj hrvatskoj književnosti, Glistinog.

Teško će mladi čitatelj identificirati Kozaru, ako ne kao planinu ili film, koji su njegovi starci gledali sa školom. Danas je na mjestu istoimenog kina, kod Britanca kazalište Vitezovih histriona. No, hoće li mladi shvatiti “duge” kao kino-ulaznice, pa zatim “zduvali” kao istukli.

Jako teško, nestala su stara mjesta, jednako kao njihov žargon ili sleng. Neki anonimni promatrači kažu da je Majdakov jezik “polukajkavski”, međutim nije, već je kajkavski, pa najtočnije: zagrebački na temelju dijalektalne osnovice. Prebrzo prolazi, baš kao i mladost, a kako se uzajamno ljube, našli su se u ovom romanu. O njima je riječ.

 

Savski som

Spomenuti Glista, junak ili bolje antijunak “Kužiš, stari moj”, bio je nešto mlađi “od trideset let”, imao je “manje od tri banke”. Sve što je čuo progutao bi kao som, dakako: laži. Savski som bio je još delikates na siromašnom jelovniku. Zato je i uplivao u periferijski frazarij, pa se prebacio u umjetničko djelo, čuvajući mu stvarnosnost.

To je samo jedan od frazema kojima se Zvonimir Majdak (1938. – 2017.) obilno služio. A mnogi su nestali. Nema ih kao ni “Splende”, ili bistroa Splendid na Zrinjevcu, i drugih lokala koji su figurirali 70-ih: Lovački rog, Split, Dva goluba, Drina i Hungaria.

Glista je prodavao svoje laži drugima, kao što je gutao njihove. Ponajprije curama koje je zavodio, uglavnom u paru s nekim, kao da se samostalno bojao. Na jednom mjestu pripovjedač je zabilježio: “Glista se od prve prodao kao boksač”. Poneke laži prodavao je samom sebi.

O bezimenom pripovjedaču znamo manje: pripovijedao je o drugom, a ne o sebi. Njegova žena Štefa radi kao šnajderica. U njihovom podrumu žive štakori, kojih se Glista bojao.

Njih su se dvojica družila, zavodila ženske, ponekad bi znali “prolunjati po Nami”, što je bila zabava klincima i Zagrepčanima onoga vremena. Unutra se grijalo ili se vozilo na čudotvornim pokretnim stepenicama.

U jednom času “izgubili su vezu s klapom”. (Jedan od njenih članova zvao se: Brabonjak.) Klapa je bila kostur Majetićeva “Čangija”, kao i Glumčevih pripovijesti, uopće tzv. proze u trapericama. Ovdje su pripovjedač i Glista ostali sami, par fakina. Prvi opisuje Glistine životne situacije kojima nije primirisao, niže ih: “To je tako jedna situacija s Glistom. Fakin je veliki frajer i drug, samo nema sreće, i to mu je slaba strana”.

Doduše, pripovjedač nije u svemu vjerovao Glisti, ali pripovijest mora teći dalje. “Radio je već tjedan dana kod jednog tipa koji ima servis za pranje autača.” Za Glistu je vlasnik, gospon Ruda, “kripl”, “kome je jedan talijanski brodovlasnik svojim jaguarčekom smrskao fićeka, udesio facu, odsjekao nogu sve do pimpeka i kao odštetu izrigao grdne milijune lira za koje je gospon Ruda nabavio kompletan servis”. Taj i takav gazda tražio je još jednog radnika “budući da je onaj otprije ispario”, pa je zaposlio baš pripovjedača, inače zgubidana. Dvojka je, tako zajednički “kopala”.

Jedno pranje koštalo je “soma i pol”: hiljadu petsto dinara: “U kolima možeš svašta vidjeti: izložba, velesajam! Kakve sve jopce ljudi ne objese naprijed i kakve sve životinje klimoglavce ne postave odostraga!”

Prije opisane sretne nesreće – Majdakovi kontrapunkti i chiaroscuri, da ne pišem: oksimoroni – Ruda je konobario, “perfektno” je govorio nekoliko jezika. I držao svu lovu po džepovima. Njegova bolja polovica “ista je Đina Lolobriđida”. A zašto su se ti fakini odlučili baš za ovu talijansku glumicu, kao za idealni uzor ljepote, zorno pokazuju kadrovi njezinih grudi, pa su navukli Glistu, možda se zato “zatelebao” u nju, u gospođu Gizelu.

Problemi za prijatelje počeli su onda kada je Ruda poslao pripovjedača supruzi Gizeli, zato da joj isporuči 200.000 dinara za porez. Izvukao se i poslao joj Glistu, znajući za njegovu zatelebanost: pokazao je poštovanje prema prijatelju. “Ona se branila dlanovima, laktovima, stvarala neprelazni bedem na koji se Glista bacao prsima kao neki borac za narodna prava, izlažući se opasnostima i nuđajući život, uz ostalo.

— Vikat ću, čut će susjedi, a onda vam ne fali zatvor — prijetila je, iako još nikad nikoga nije strpala u zatvor. Onda je htjela dirnuti njegove ljudske osjećaje i samilost koju izaziva nemoćna žrtva.

Veliki hit bila je i monodrama Mladena Budiščaka

 

Izgubljena nevinost

Ponudila ga je Badelovim konjakom i povjerila mu da je nevinost izgubila s dvadeset. A Glista njoj da su ga “ćopili” na granici, na povratku s rada u Njemačkoj – ne veli: Zapadnoj – s krasnim alatom. Kako god, Gizela ga je odbila: “štrcao je svoje prezreno i neprimljeno prokleto sjeme, po tepihu, nemoćan da prekine blamažu, uzalud posežući rukom za zgužvanim hlačama koje su visile preko ruba kauča”. Htio je pokriti gaće, vidno žućkastosmeđe: “Onda je zaridao i počeo čupati kosu”.

Toliko je pripovjedač sumnjao u Glistine izjave da je vjerovao da se seks između njih dvoje dogodio, premda je to ljubavnik poricao. I zato je nazivao Glistu svojim štićenikom, brinući se za njegov boljitak.

Pisac je u romanu “Kužiš, stari moj” pohranio skice budućih romana koje će tek objaviti 70-ih. To pokazuje slučaj jedne mušterije auto-praonice. Glista i pripovjedač prali su njezin Ford 2300 TS i preporučili joj radio-mehaničara Žohara, kome je uslugu platila u - naturi.

Poslije su “iščeprkali” da je flička, “koja je u Australiji bila udana za nekog seljaka (ljubav se rasplamsala preko oglasa u “večernjaku”) kome nije mogla dati potomke, bilo kakve, zdrave ili grintave, jer joj je cijela mašinerija izvađena davno, davno, kad nije mislila na budućnost i kad je sanjala da nosi brojeve u Varijeteu”. Majdakov pripovjedač dodaje: “Siguran sam da dočekuje strenđere pred Esplanadom i obavlja praksu u kolima. Usput rečeno, sicevi se mogu oboriti. Rekao sam da su kola udešena tip-top, za svaku zgodu i upotrebu”.

Ovakav i sličan polusvijet kasnije će se rasploditi, npr. u romanu “Pazi, tako da ostanem nevina” (1971.), koji je Zlatko Crnković objavio, kao Majdakov prvi u Hitu, a Marijan Matković, prije toga u časopisu “Forum” kao “Lela i Marta iz Remetinca”. (Poslije njega Hit je objavio drugo izdanje “Kužiš”, preuzeo ga je od Matice hrvatske i biblioteke 12/20 Donata i Zidića.)

Slijedili su “Stari dečki” (1975.), svojevrsni nastavak “Kužiš”, pa zatim “Marko na mukama” (1977) i drugi.

 

Uzbuđeni građani

Književni povjesničar Krešimir Bagić uvrstio je upravo “Stare dečke”, dakle poetiku “Kužiš”, među neke od romanesknih vrhunaca 70-ih, kada je bilo tiskano 230 romana. Majdakovi likovi stali su uz “Prosjake i sinove” Ivana Raosa, “Bolju polovicu hrabrosti” Ivana Slamniga, “Pse u trgovištu” Ivana Aralice, “Izvanbrodski dnevnik” Slobodana Novaka i “Zajedničku kupku” Ranka Marinkovića. Pritom, Majdak je za bestselera smatrao “Kiklopa” i “Mirise, zlato i tamjan”.

Za Jutarnji je 2006. izjavio je da je “Kužiš” imao nakladu veću od 70.000 primjeraka. Film po tom romanu prošao je slabo. Režiser Kljaković odabrao je Ivicu Vidovića za Glistu, unatoč uspjehu monodrame Mladena Budiščaka. Majdak je to smatrao pogrešnim izborom, premda je poštivao Cervantesa iz “Malog mista”.

 

Imao je više uspjeha, kao romanopisac na filmu, s “Markom na mukama”. Film po njemu zvao se “Medeni mjesec” (1983.) Nikole Babića i bio je jedan od najgledanijih u kinima, “prvi (softcore) pornografski film”. Majdak se dokazao kao opasni pisac, što su neki predvidjeli.

Još 1968., u svečanom, prvomajskom broju Vjesnika u srijedu, u rubrici “Notes Igora Mandića”, piše: “Ovih dana uzbuđeni građani nazivaju raznorazne redakcije i traže intervenciju. Traže zaštitu od (navodnoga nasrtaja) jednog pisca na njihov moral. U novom broju Poleta Zvonimir Majdak objavio je priču pod naslovom ‘Špreha frajera koji natprosječno kuži sve te finte’ i u njoj, kažu, ima opasnih stvari. U toj se priči nešto malo psuje, a jednom ili dvaput spominju se sočni narodni nazivi nekih ljudskih organa. I sada, diže se povika u obranu ovog društva”.

Bilo je to govorenje o “sporednim stvarima”, kaže kritičar. Istovremeno, Majdakova priča otkriva “koliko ovaj naš svijet gubi na svojoj ozbiljnosti”. Njeni su junaci “dečki-muktaši” i “sitni šverceri”, njima je “do lake, brze zarade i bijedna provoda”. U tom smislu oni su proroci kapitala.

U našoj književnosti već se naslućuje “prevlast malih, beznačajnih ljudi, ali u jednom iskrivljenom smislu”, konstatirao je Mandić. Smatrao je da pisci “nesvjesno” ukazuju kako je svaka ozbiljnost, trijeznost, radinost i misaonost danas napokon propala i pokopana.

Naprotiv, birajući upravo socijalne autsajdere za svoje junake, žicare i bokce, “folirante”, Majdak je svjestan toga što je izabrao. Toga se i držao, barem 70-ih i 80-ih, u 20-ak romana o kojima govorim, ali samo o nekima.

Aluzije na društvenu situaciju obilno su prisutne u ovom romanu, tu je i aluzija na daleko vrijeme kompjutera: “U glavi mi je škrebetalo kao u kompjutoru”, potužio se pripovjedač. Ovako se deklarirao: “Volim napredne i moderne stvari. Vjerojatno bih bio ilegalac ili skojevac da me moj stari napravio na vrijeme. Ovako sam doživotno zajeban, čak sam i za radne akcije bio premlad. Kako sam blesav, htio sam ići, ali su me drugovi odbili zbog godina. Iako sam lagao, još uvijek ih je bilo premalo”.

Ako je Glista propali gastić, konobar Francek to će tek biti: “Prekosutra putujem na rad u Švapsku... Poslije će za mnom doći i stara. Ali svejedno, ne ide mi se pa ne ide”. Takva je socio-ekonomska situacija: “Pa vratit ćete se u merđi - zadivljeno će Glista videći već Franceka kako preko Trga fura najnoviju tipu a šef sale u Gradskom podrumu trči za njim sklopljenih ruku moleći ga da sada radi kod njih. Znao je da Francek strašno trza na Podrum u koji Glista lično nije ni privirio”.

Tog časa u gostionicu se ušuljao stari Tatek, Glistin zakoniti otac: “Glista brže zabije nos u stolnjak kao da čita svoje ime u svetom pismu”. No, platio mu je pelinkovac i perec. I kidnuo.

Zatekao je Kurblu kako stoji “oslonjen na stup Centralne apoteke i preživa “večernjak”. Glisti srce počne odmah jače pumpati. Sresti Kurblu značilo je biti na pragu uzbudljivih i neobičnih doživljaja na koje je taj frajer bio pretplaćen”. U zagradi pripovjedač dodaje: “Meni frajer smrdi od glave do pete i dajem glavu da nešto ima istine kaj drugi frajeri zuckaju, da Kurbla radi za Udbu i da ga se treba čuvati”. Tako Majdak uvodi u završnicu romana.

Kurbla je Glistu, na terasi Gradske kavane upoznao s lijepom Eminom iz Sarajeva. I ne zna se je li Kurbla nju poznavao ili se tako dobro upucavao. Potom su otišli u studenski dom, na Trgu žrtava. U sobi kod bacača koplja, Geze iz Osijeka, Kurbla je ševio prvi, a Glista se, kao drugi u nju zaljubio; pod Gezom je zaspala. I to me kao pubertetliju zaprepastilo. Bila je to redaljka s uspavanom ljepoticom, valjda prva koju sam pročitao s petnaest.

 

“Mi, Hrvati, smo guzice”

Geza i Glista otišli su na ribice i crnjak u neki podrum, očito u Jurišićevoj. Tu im se pridružio gospon Milček, koji ih je, poslije molitve u Katedrali, odvezao taksijem “doma”, do ludnice u Stenjevcu, da ne velim Vrapču. Taksist je neplaćen zbrisao, a bolničari su dvojicu *ebača zadržali.

“Mi, Hrvati, smo guzice”, zaključio je Milček. A Glista mu otpovrnuo: “U te vode ne plivam s vama”, ogradio se od nacionalnog buđenja što je pratilo izlazak Majdakova romana. Poslije noći u ludnici, taj “rođeni Zagrepčanin” pao je pod tramvaj u Ilici, a pripovjedač nije znao je li to bilo namjerno. Ljutio se: “Kog je boga delal te večeri u Ilici samo da mi je znati!” I nije vjerovao u Glistinu namjeru.

Putem koji je Zvonimir Majdak otvorio s “Kužiš, stari moj”, krenuli su mladi pisci: Pero Kvesić, Borivoj Radaković i drugi. Slučaj je htio da eksplodira čakavica Miljenka Smoje u “Našem malom mistu”, pa kajkavski Mladena Kerstnera u “Mejašima” i potom “Gruntovčanima”. Otada je prošlo puno vremena, ali Majdakova slika Zagreba s početka 70-ih i njegova govornog jezika ostaje vjerodostojno sjećanje na prolaznost. I na vrijednosti što joj se suprotstavljaju. Mali čovjek s periferije, mali autsajder postao je u književnosti velik.

Samo nekoliko godina kasnije Majdak je predvidio njegov kraj, pa je zbirku pjesama nazvao “Frajerski nokturno” (1976.). U njegovim knjigama frajer još uvijek živi.

Izdvajamo