KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Da sam sedamdeset pete izabrao pošten posao konjokradice, što bih propustio? Možda onaj skup besramnih lažljivaca iz Čakovca

Željko Hajdinjak / CROPIX

Da sam sedamdeset pete izabrao pošten posao konjokradice, što bih propustio? Možda ono u Čakovcu, gdje je tisuću desničara izašlo protestirajući protiv svojih ciganskih susjeda

Zinuo sam od zaprepaštenja okrećući se. U centru grada, kraj poslovnih zgrada banaka, osiguravajućih društava, trgovina i restorana, vladinih ureda i agencija, ispod velikih reklamnih displeja, mimoilazeći se s terencima zatamnjenih stakala, diplomatskim limuzinama i autobusima krcatim korejskim turistima, posred širokog, šestotračnog skopskog bulevara prošao je mladi Ciganin u zaprežnim kolima. Kuštrav, u raskopčanoj košulji kratkih rukava, napola stojeći, a napola sjedeći na hrpi starog papira, tjerao je mršavog smeđeg konja, kao da je sišao s neke antičke vaze, kao Ahilej na borbenoj dvokolici.

Čak i u glavnom gradu Makedonije, s lažnim baroknim i neoklasicističkim kućama, blještavo bijelim poput ogromnih šampita, s betonskim galijama i hrpom čudnovatih kipova, neobično mi je bilo tako nešto vidjeti. Taj sakupljač sekundarnih sirovina učinio mi se kao da je iskočio iz neke prostorno-vremenske crvotočine koja se na trenutak negdje otvorila, kao da se čarolijom nekako stvorio na ulici, materijalizirao od vrućine, prašine i mirisa lipovog cvijeta.

Tako je bio lijep da sam ulazeći u taksi poželio zavikati, kao u detektivskim filmovima: “Slijedite onoga Ciganina!” Bio sam spreman poći gdje god bi me on odveo. Izgubiti sve što imam na ajncu, potući se noževima, oženiti djevojčicom, pustiti da me starica s cigaretom u bezubim ustima tetovira nečistom iglom i pola godine kasnije umrijeti od hepatitisa.

Izbezumljen možda najstarijom prijetnjom kojom se ovdje plaše mali nevaljalci, jednom sam trčao sakriti se kad bi se u našem selu pojavila koja gatara ili popravljač kišobrana. Danas, nadomak pedesete, žao mi je zbog toga. Kad su Cigani došli da me odvedu, trebao sam svakako sjesti i razgovarati s njima, poslušati njihovu ponudu, uzeti vizitkartu i obećati da ću im se javiti za nekoliko dana, nakon što razgovaram sa svojima i sve mogućnosti brižljivo odvagnem.

Po duši govoreći, da sam sedamdeset pete, šeste, otišao s popravljačem kišobrana i gatarom, izabrao pošten posao konjokradice, švercera ili violinista, što bih propustio? Što bi mi nedostajalo iz našega svijeta bijelaca? Možda ono otprije nekoliko dana u Čakovcu, gdje je tisuću desničara izašlo na ulicu protestirajući protiv svojih ciganskih susjeda, visoko podižući natpise: “Hoću normalan život.” Ma, znate šta, poserem se na njihov normalan život. Tko je uopće Bujancu i Rojsu rekao da su zdravi u glavi?

Na čemu Željka Markić, ili Hrvoje Zekanović, ili Miroslav Škoro, ili Ivo Banac, ili bilo tko iz toga društva temelji svoju čistu, bezazlenu vjeru da je ono što radi moralno ispravno, društveno poželjno, domoljubno, pristojno, kulturno i bogougodno? Može li o tome posvjedočiti netko vjerodostojniji od njihovog župnika?

Ako mene pitate, ni da živite na stablu, ni da rascijepite jezik i naoštrite zube želeći biti nalik gušteru, ni da se oblačite u plišane životinje, ni da pjevate o Isusu s otrovnicama u rukama, ni da se molite Sotoni, ni da ste transvestit u srebrnim šljokicama s ljubičastom perikom, ništa nije bolesnije od političkog djelovanja Željka Glasnovića.

Valja biti oprezan kad se tkogod predstavi kao normalan. Najgore se nakaze i čudovišta kriju upravo među takvima u polo majicama, flanelskim hlačama, koledžicama i Armani Jeans torbicama za mobitel, novčanik, mokre maramice i kokain. Nisu drugačiji ni desničarski aktivisti u Čakovcu, koji su jednostavno izmislili kako sedam posto Cigana napravi sedamdeset posto zločina u njihovom kraju.

Nema, uskoro se otkrilo, policijske statistike koja tako nešto tvrdi. Besramno su slagali, kao što normalnima, neupitno heteroseksualnim Hrvatima i predanim katolicima, ni inače nije teško slagati, da bi raspalili mržnju za jednu marginalnu, siromašnu i neutjecajnu manjinsku zajednicu iz naselja bez vode i kanalizacije.

Udarili su na Cigane kao prije nekoliko godina kad su udarali na homoseksualce, jednako malobrojnu skupinu. Desničari, primijetili ste možda, ne riskiraju ako ih je manje od deset na jednoga. Kukavna rulja ustaje samo protiv onih koji su mali i bespomoćni, koji ne mogu uzvratiti udarac. Pa, recite, zar nije veličanstven njihov protest? Kraj sve beskrupulozne pljačke koja ovdje traje desetljećima, pravdoljubivi su građani napokon digli svoj glas.

Traže od snaga reda da zaštiti njih i njihovu djecu, njihove skromne domove, vinograde, voćnjake i teškim radom zarađen novac, ali nisu, zanimljivo, gnjevni zbog krupnog kriminala u trgovačkim kućama, poljoprivrednim dobrima, hotelskim poduzećima, tvornicama i brodogradilištima. Nisu izašli na ulicu pozivajući policiju da točno utvrdi čiji su otisci prstiju u Uljaniku, tko se na snimkama nadzornih kamera motao oko Agrokora, čiji je DNK na neoprezno bačenom opušku nedaleko Karlovačke banke.

Desničarske vođe i njihove poklonike, kako se čini, osobito ne uzrujava ni tajanstveno podrijetlo vikendice Gorana Marića, ni Mercedes Gabrijele Žalac, ni roštilj od sto dvadeset kvadrata Tomislava Tolušića. Premda svuda uokolo strašne svote neobjašnjivo iščezavaju, milijarde svakodnevno nekako kao u zemlju propadaju, desničare potreslo samo kad im je Ciganin ukrao bicikl. A ni to ustvari nisu vidjeli, već samo naslućuju da je Ciganin, jer znaju oni njega, mamicu mu lopovsku.

Pa, zbilja, ako su oni normalni, ako je to život koji policija treba štititi, bolje bi mi bilo da sam s pet godina pobjegao u bijeli svijet s popravljačem kišobrana i gatarom.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo