Kada smo krenuli s projektom, znali smo da su ove komemoracije bile dobar materijal za praćenje raznih društvenih procesa i interpretacije prošlosti jer je hrvatsko društvo podijeljeno. Već smo pratili famoznu blokadu vukovarske kolone 2013. i vidjeli prosvjede u Srbu, pa smo računali da će možda biti neke tenzije. Međutim, nismo očekivali da će biti toliko podjele i kontroverze oko baš svake komemoracije, a onda se sve radikalno promijenilo kada je HDZ iz opozicije s novim predsjednikom Tomislavom Karamarkom krenuo na simboličke politike.
Otad smo vidjeli niz fragmentacija raznih komemoracija, od Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata i od dvije kolone u Vukovaru došli smo do tri komemoracije u Jasenovcu", objašnjava Vjeran Pavlaković, povjesničar i izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije u Rijeci, četiri godine nakon što je počeo istraživački projekt "FramNat".
"FramNat" je financirala Hrvatska zaklada za znanost, a uključivao je tim mladih znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva sa zajedničkim ciljem razvoja inovativnih metodologija za istraživanje kulture sjećanja. U sklopu projekta analizirane su razne strategije uokvirivanja nacije i kolektivnih identiteta, proučavanjem komemorativnih praksi nastalih nakon ratova u 20. stoljeću na prostoru Hrvatske. Iako je fokus bio na govorima političke elite, istraživao se i govor političke oporbe, ali i drugih relevantnih društvenih faktora kao što su vjerske zajednice te antifašističke i veteranske organizacije. Predmet istraživanja bilo je sedam komemoracija povezanih s ratovima u 20. stoljeću: Jasenovac, Bleiburg, Brezovica, Jazovka, Srb, Knin i Vukovar.
Istraživači su se usredotočili na javne govore koje su od 2014. snimali, transkribirali i analizirali njihov sadržaj. Znakovitost tih komemoracija u javnom pojmovnom prostoru vidljiva je iz prikaza Google trends aplikacije koja mjeri učestalost pretrage nekih pojmova. Na prikazu je zamjetno da vrhovi interesa koreliraju s godišnjim datumima komemoracija i, zahvaljujući tome, spomenutih sedam komemoracija su poput godišnjih otkucaja kulture sjećanja u Hrvatskoj, kaže filolog dr. Benedikt Perak, jedan od istraživača. Pojašnjava kako se na temelju svakodnevnog jezika može vidjeti kako svjetonazorski diše današnja Hrvatska.
"Valjda se ne mora objašnjavati da različite društvene skupine u Hrvatskoj, ali i u drugim dijelovima svijeta, iste povijesne događaje motre iz različitih gledišta. Zato smo pristupili analizi pojmovne strukture govora, koristeći suvremene alate računalne obrade prirodnog jezika i metode graf analize društveno-kulturnih mreža. Jednostavno, živimo u digitalnom dobu kada se metodama korpusne analize može lako izmjeriti čestotnost uporabe pojmova na određenim komemoracijama, kod određenih govornika i institucija, te prikazati konstrukciju tih pojmova", rekao je Perak.
Rezultati su pomalo očekivani. Najčešći imenski pojam u korpusu govora od 2014. do 2017. je, naravno, "Hrvatska" sa 468 pojavnica, odnosno čestotnošću od oko šest puta u tisuću riječi, a zatim slijede pojmovi "narod", "godina", "čovjek", "žrtva", "dan", "rat", "život država", "istina", "mjesto", "zločin", "sloboda", "borba", "domovina", "branitelj", "zlo", "grad" i "povijest". Laičkim rječnikom, istraživanja kognitivne lingvistike ukazuju da čestotnost nije samo puki broj jer ponavljanje ukazuje na centralnost određenog pojma u oblikovanju značenjskih i neuralnih mreža o složenim društvenim fenomenima. Posljedično se usađenost pojmovnih mreža očituje kao sklonost upravo tim tumačenjima društvene stvarnosti. Taj se fenomen u literaturi kognitivnih znanosti još naziva i uokvirivanje, odnosno framing pa otud i naziv projekta: "Framing the Nation".
Živimo li u prošlosti
Što onda govori podatak da su najčešće spominjani pojmovi: Hrvatska, narod, zločini, žrtva, znači li to da kao nacija živimo u prošlosti?
Prema Pavlakovićevu mišljenju, sve nacije donekle žive u prošlosti jer je bitan dio identiteta i političkog legitimiteta. Međutim, pitanje je koje elemente prošlosti država i društvo koriste i kako oblikuju kulturu sjećanja. Velike tragedije i stradanja mogu biti poticaj za bolju suradnju sa susjedima i razvijanje sustava koji će spriječiti nasilje i mržnju. "Mislim da je trenutačni problem u Hrvatskoj, a rekao bih i u cijeloj regiji, to da je prenaglašen kult viktimizacije, a nitko ne želi preuzeti odgovornosti ili priznati da su bili i počinitelji na svojoj strani. To je najteže za jedno društvo jer je uvijek lakše komemorirati svoje žrtve, nego napraviti memoralizaciju svojih zločina.
Primjer je Bleiburg gdje su počinitelji svi pretvoreni u nevine žrtve (i to se vidi na službenim govorima hrvatske Vlade na komemoraciji), dok je Jasenovac 'silenced' jer je tamo Vladin stav da se ne govori na takvim mjestima, što je licemjerno. Klasični primjer teške prošlosti su Njemačka i Francuska gdje je politička elita odlučila koristiti sve te sukobe da kažu - ne može tako i treba ići naprijed. Ali, Hrvatska nije jedina koja se muči s prošlošću jer očito elite u regiji također koriste to kao političko oružje, i to ima utjecaj na hrvatske političare i društvo."
Istraživače je zanimalo kako se u komemorativnim govorima političara i predstavnika institucija odvija prisjećanje, odnosno na koji se način prikazuju i iskazuju traumatični događaji iz Drugoga svjetskog i Domovinskog rata. Bavili su se dakle, ne prošlošću, nego proučavanjem odabira predodžbi o prošlosti i razumijevanjem na koji način njihovo promicanje oblikuje kulturne modele različitih skupina u sadašnjosti. Rezultati su signifikantni:
Za svaku je zajednicu moguće odrediti središnje, ali i govorniku specifične pojmove. Tako su za leksički najraznolikiju zajednicu - koju čine Stipe Mesić, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Tankosić i Dragan Markovina - središnji pojmovi jednakost, ustanak, borba, fašizam, antifašizam i drug, dok je za Zorana Pusića specifičan pojam falsificiranje. Nasuprot ovim ljevičarima, za zajednicu koju čine biskupi Josip Bozanić, Franjo Komarica, Vjekoslav Huzjak, Nikola Kekić i Juraj Jezerinac to su pojmovi mir, čovjek, život, zemlja, svijet, smrt, vrijeme, sestra, braća, vjernik, povijest i nada, koji se većinom umrežuju u širi katolički model svijeta.
"Uočili smo da je uloga govornika na komemoracijama stvoriti predodžbu referentnog traumatičnog povijesnog događaja, bilo da je to proboj iz Jasenovca ili ustanak u Srbu, pobjeda u Kninu ili žrtve Vukovara, te privlačenjem pozornosti i stvaranjem emocionalne motivacije u slušatelju uspostaviti prikladne normativne vrijednosti. Naravno, pitanje je što je prikladno i za koga i tu se uočava uloga govornika i u stvaranju skupnih identiteta jer je svaki govornik povezan i podržava ga određena institucija koja sudjeluje u izgradnji identifikacijskih vrijednosti i društveno-političkih ciljeva", drži Benedikt Perak.
Struktura podjele
Već jednostavni graf koji prikazuje govornika na komemoracijama razotkriva strukturu društveno-političke podjele. S lijeve strane nalaze se komemoracije Dana ustanka u Srbu, s govornicima poput Milorada Pupovca i Stipe Mesića, dok su na oprečnoj strani skupine okupljene oko govornika poput biskupa Nikole Kekića i Vjekoslava Huzjaka, koje komemoriraju žrtve onih koje su partizani ubijali krajem Drugoga svjetskog rata na Bleiburgu ili u Jazovki. Komemoracija Dana pobjede Domovinskog rata u Kninu smještena je u sredini okupljajući govornike različitog društveno-političkog spektra, dok je vukovarska komemoracija smještena prema desno jer je u narativnom smislu prepuštena govorničkoj konceptualizaciji vjerskih predstavnika Katoličke crkve.
"FramNatovo" istraživanje potvrđuje i silni utjecaj crkvenih institucija i predstavnika klera na komemoracijama. Jer, kada se pogleda broj rečenica koje su pojedine institucije proizvele od 2014. do 2017. na svih sedam komemoracija, dobiva se rezultat prema kojemu je Katolička crkva proizvela barem dvostruko više rečenica od bilo koje od ostalih 20-ak institucija koje su sudjelovale na komemoracijama.
Vjeran Pavlaković objašnjava kako su vjerske zajednice klasični "mnemonic actors" u svim društvima, pa je logično da i na Balkanu vidimo da su oni aktivni u kulturi sjećanja. "Kod nas imamo i taj naglasak na viktimizacije uz izgradnju raznih nacija-država, pa je plodno tlo za crkve da se uključuju. Mislim da je velik potencijal za dijalog, razumijevanje i empatiju za drugu stranu i druge žrtve, samo je pitanje volje. Svakako sudjeluju i trebaju sudjelovati u kulturi sjećanja, ali prisutan je nacionalizam na sve strane i vidimo posljedicu da se komemoracije koriste za identificiranje neprijatelja i stvaranje dojma kolektivne žrtve među vlastitim narodom", skeptičan je Pavlaković.