Velečasnog Odilon-Gbenoukpoa Singboa pronašli smo u utorak u podrumu zgrade Hrvatskog katoličkog sveučilišta u zagrebačkoj Ilici. U tom podrumu nalazi se kapelica Sveta tri kralja i ovaj simpatični svećenik iz Benina primao je studente na svetu ispovijed. Razgovarali smo sat vremena u malenoj sakristiji, i u tom vrlo kratkom vremenu dvije stvari jednostavno ne mogu proći nezapaženo. Prvo, nevjerojatno je zapravo koliko je dobro upoznat s prilikama u hrvatskom društvu i koliko dobro poznaje političke odnose u Hrvatskoj. I drugo, koliko se dobro služi hrvatskim jezikom. Odgovore koje daje nisu naučeni, daje ih otvoreno, bez sustezanja, iz srca. Uz široki osmijeh.
Velečasni Odilon-Gbenoukpo Singbo sveučilišni je kapelan na HKS-u, a vikendom je na ispomoći u župi Svetog Marka Križevčanina u Selskoj cesti.
Ima li posla oko ispovijedanja?
- Pa ovo je posebno vrijeme kada ljudi nose posebnu svijest o svojim slabostima. Hvala Bogu, dosta studenata je bilo kroz ovo korizmeno vrijeme, imali su nekoliko termina, nikada nije bila neka napeta gužva, pa je i njima i meni bilo prilično opušteno. Bogu hvala, posla ima (smijeh).
Čeka li se dugo na red ili ispovijedate na brzinu?
- Pustim osobu da izrekne ono što nosi u sebi i tamo gdje vidim da mogu, dajem neke smjernice. Nisam od onih koji samo daju odrješenje. Nikoga ne puštam a da ne dam barem dvije tri riječi koje će biti poticajne za život. Smatram kako je vrlo važno da osoba koja se ispovijeda ipak čuje od svećenika neke poticajne misli. Ne špotanje, već poticajne misli za život.
Kakve poticajne misli dajete?
- Najviše radim sa studentima pa je potrebno to gledati u tom kontekstu. Ono što je njima važno u ovim godina jest smisao života, kojim putem krenuti, kako ići kroz život. To su ljudi koji gledaju prema vlastitoj budućnosti s obzirom na stanje u društvu. Često se pitaju ima li sve smisla, ne samo oko zaposlenja, nego i u kontekstu zajedničkog života s nekim, o braku, je li to siguran put. Sve su to pitanja koja ih muče, tako da mnogi onda traže savjet od svećenika. I to ne nužno kroz ispovijed, već i kroz sam razgovor.
Što im savjetujete?
- Kažem im da je život veliki rizik. No tko ne riskira, ne profitira. Mladi čovjek ne bi se trebao zatvoriti u svojim predrasudama i sumnjama. Da, svaki novi korak donosi rizik, sumnju, no isto tako, nosi i određenu prednost. Posebice ako se taj korak napravi s Bogom.
Papa Franjo najavio je posebnu Sinodu o mladima. Kakva je vaša poruka mladima, u ovo uskrsno vrijeme?
- Papa Franjo neprestano nas iznenađuje, i to vrlo pozitivno. Ne sjećam se da je u povijesti Crkve bila neka sinoda koja je bila posvećena isključivo mladima. Papa vidi i osjeti koliko je potrebno mladima dati na važnosti. Ne samo kroz svjetske susrete, nego i kroz jednu sinodu kako bi im s pomoglo u svakodnevici. Moja poruka mladima? Ne smiju se obeshrabriti. Ne smiju se predati mlakosti. To su opasnosti koje vrebaju. Ako su mlaki i obeshrabreni, lakše će pasti pod utjecaj društva u kojem se posebno u posljednje vrijeme ističu uglavnom negativne stvari, situacija beznađa, društvo u kojem nema budućnosti, jer oni su svakodnevno bombardirani takvom negativom. Stoga vjerujem da se mladi moraju boriti. Izboriti se za sebe. Život nigdje nije lak, i tamo gdje smo, moramo se boriti. Bori se tamo gdje te Bog postavio. I onda će sigurno biti plodova.
Iza nas je veliki tjedan. Što nam govori Veliki tjedan?
- Veliki tjedan poseban je jer nas Crkva upućuje u tekstove u kojima je Isus u središtu. Veliki tjedan daje spasonosnu poruku. Imamo tri dragocjena dana. Veliki četvrtak. Taj dan nije poseban samo zbog ustanovljenja euharistije i svećeničkog reda, nego zbog značenje te euharistije. Isus u toj euharistiji pere svojim učenicima noge. Prema židovstvu, gostima su se prale samo ruke, i to je činio onaj najmlađi ili sluga. No kako među njima nije bilo sluge, Isus je taj koji kreće prati noge svojim učenicima. On se time ponizuje, no tim svojim činom svojim učenicima daje na važnosti. Ta gesta ne znači samo poziv na služenje, nego da shvatimo još jednu stvar. Mi često danas Boga tražimo na nebu, a on možda kleči negdje pred nama.
Rekli ste mi ranije da se za vas Uskrs događa na veliki petak. Zašto?
- Zato što promatramo Krista koji umire na križu, daje svoj život za mene, grešnika. Upravo taj dio za mene, grešnika je ključno. Mi često Kristovu muku doživljavamo kroz neke povijesne naočale, kako je išla cijela priča od osude do raspeća. No dokle god ne shvatimo njegovu žrtvu, kao nešto što nas se neizbježno tiče, onda nismo shvatili bit Uskrsa. Uskrs na Veliki petak je vrlo jasan. Događa se u trenutku kada Isus na križu kaže desnom razbojniku “danas ćeš biti sa mnom u raju”. Danas i raj su te dvije ključne stvari, posebice raj kao ključno stanje za koje svi čeznemo. Osim toga, na taj dan događa se prvo čudo po Kristovoj muci. Satnik poganin, koji je služio Rimljanima, koji razapinju Krista, kaže “zaista, ovaj čovjek bijaše sin Božji”. Bilo bi dobro da osim sućuti zbog križnog puta, imamo i radost vlastitoga uskrsnuća.
Velika subota, čini se, malo je zapostavljena kod vjernika.
- Velika subota je predragocjena, miran i opušten dan. I noć koja dolazi. U vrijeme pred Božić sve je svjetlucavo, velika je gužva, ljude se poziva na trošenje, pozivaju nas na trošenje, reklame su iza svakog ugla. Smatram da to guši duh samog blagdana. Za razliku od tih dana, Velika subota je posebna, mirna i dan za pripremu onoga što nas čeka u uskrsnom bdjenju. U tom bdjenju mi, primjerice, u hvalospjevu svijeći pjevamo “o, sretne li krivice”. To možda zvuči pomalo dramatično, pomalo nejasno, ali Bog upravo zbog naših rana i slabosti, ne odustaje od nas. Bori se za nas, i kroz takvo promišljanje znamo da nismo sami. I da kada padnemo, možemo doživjeti spasenje.
Kakva je poruka Uskrsa? Ima li Uskrs uvijek univerzalnu poruku ili ona može biti aktualna?
- Božja riječ, ako ćemo gledati slova, uvijek je jednaka, nepromjenjiva. Ako gledamo slova. No ako gledamo dubinu i značenje, onda ćemo znati da svaki dan, ne samo na Uskrs, dakle svaki dan, nosi neku novost. Primjerice, ja imam neke vjernike u župi koji imaju 70, 80 godina i koji mi nakon mise dođu i kažu kako nikad o Božjoj riječi u evanđelju nisu razmišljali onako kako sam ja govorio u propovijedi. A to samo govori o aktualnosti božje riječi. I ako ćemo to povezati s Uskrsom, svaka društvena situacija ima posebnost. Uskrsni blagdani donose određenu novost u određenu društvenu situaciju. Samo je pitanje koliko možemo otvoriti oči i to sagledati. Kada pogledamo aktualnu situaciju u hrvatskom društvu, onda možemo reći da Uskrs znači posebno buđenje, kako pojedinaca, tako i cijeloga hrvatskog društva, s obzirom na neka zbivanja. Danas, promatrajući društvo, vidjet ćemo da postoji određeno obeshrabrenje, no s druge strane, vidjet ćemo i određenu borbu, želju za životom, spremnost da se borimo za nešto. Ne bitno za što. Ne trebamo ulaziti u konkretne stvari. Ali to je zapravo Uskrs - poziv na borbu svaki dan. Svaka letargija značila bi obezvređivanje Kristove žrtve.
Jeste li mislili na buđenje naroda vezano za prosvjede protiv ratifikacije Istanbulske konvencije?
- Nisam ništa mislio. Svatko ima pravo misliti što god hoće. Uistinu nije bitno. Ljudi su o tome toliko bombardirani da mi se čini kako ne moram i ja o tome govoriti.
Koliko dugo ste u Hrvatskoj?
- Eto, punih trinaest godina.
Je li Hrvatska postala vaš drugi dom?
- To svakako. Ponekad se neki čude zbog mog zanimanja i zainteresiranosti oko situacije na političkoj ili društvenoj razini. Čude se jer imaju dojam da me to više zanima nego prosječnog Hrvata. Ja sam tu 13 godina, i sve što se tiče ovog naroda, tiče se i mene osobno. Ja ne mogu glumiti. Bilo bi licemjerno od mene da samo odradim misu, kažem što imam i odem kući. To bi bilo licemjerno. Bio bih kukavica kad bih se tako ponašao. Sve što se tiče svakog Hrvata u ovom društvu, to se i mene neizmjerno tiče baš zato što sam svećenik. I ne mogu zatvoriti oči, bilo dobro ili loše.
I kako je živjeti u Hrvatskoj? Kakav je vaš dojam?
- Moj dojam? Hm. Hrvatska može biti mnogo bolja zemlja nego što je.
Što može biti bolje?
- A što ne (smijeh)? Trebamo gledati na zemlju koja je silno bogata. Imamo toliko prirodnih resursa, od mora, voda i zemlje, da je nevjerojatno da ljudi danas napuštaju ovu zemlju. To je nepojmljivo.
Tko je tome kriv?
- Tijekom povijesti mnogi su se u politici angažirali i iskoristili ovaj narod za sebe. Narod su iskoristili za vlastite potrebe. Nisu služili općem dobru. A jedina ispravna definicija politike jest služiti općem dobru. Ali ovdje ne. To se nije dogodilo.
Jesu li samo političari krivi? Što je s ostalim društvenim sudionicima?
- I oni snose krivnju.
I Crkva?
- Svi nosimo odgovornost za to. Ne znam koliko je Crkva bila proročka. Time ne mislim najprije na biskupe i svećenike, nego na sve vjernike ovog naroda. Mnoge stvari smo mogli mnogo bolje napraviti. Ali što je, tu je. Slabi smo ljudi.
Što se moglo bolje napraviti?
- Obrazovanje. To je na prvome mjestu. Imam dojam da se tada mislilo kako će hrvatsko društvo uvijek biti katoličko. Neće biti i nije uvijek bilo katoličko. Trenutačno hrvatsko društvo nije toliko katoličko koliko se prikazuje preko statistike. Ako ćemo gledati dosljedno.
Kako sad to? Pa ima više od 80 posto katolika.
- Ja sam nekad bio musliman, jer mi je otac bio musliman. E, takvi su mnogi katolici u Hrvatskoj. Mnogi su katolici isto onoliko koliko sam ja musliman. Nadam se da sam bio jasan. Osim toga, ja radim i na župi. Sada će biti malo gužva u ovo vrijeme, no znam kakva je posjećenost misama u nedjelju ili običnim danom. To nije okrivljavanje onih koji nisu nedjeljom u crkvi, da me se krivo ne shvati. Svatko je slobodan činiti što hoće. No da smo zbog dosljednosti manjina, jesmo. Ja ne mislim da je to neki problem. Isus je rekao “vi ste sol zemlje”. Pa zar u litru juhe ide pola kilograma soli? Mislim da ne ide, zar ne. To si moramo posvijestiti.
Je li Hrvatska sekularna?
- Hrvatska se bori sa sobom. Mnogi smatraju da se Crkva miješa u stvari, no hajdemo gledati drugačije. Mnogi vjernici žele znati kakav je stav Crkve o nekim pitanjima u društvu. Vjernici imaju dvojbe i žele čuti stav Crkve. Nekome se to može svidjeti, nekom ne.
Kako se Uskrs slavi u Beninu?
- Kod nas nema posebnih narodnih običaja na Uskrs. Sve je koncentrirano na crkvenu tradiciju. U Beninu nema jaja, nema šunke. Meni se to, da budem jako iskren, sviđa kao običaj, i da se vratim, ja bih sve to organizirao u svojoj župi u Beninu, od farbanja jaja do uskrsnog doručka. Volim hrvatske običaje, ali se isto tako nadam da nas ti običaji vode onome što znači Uskrs. Na Uskrsne blagdane i Vazmeno trodnevlje vjernici u Beninu su koncentrirani na sam sadržaj. Doslovce se proživljava Kristova muka. Vidi se na njihovim licima što se događa i jasno je da se tu ne radi samo o tradiciji i običajima. Crkve na Uskrs u Beninu su pune, pune radosti i oduševljenja, pleše se i osjeća se ta afrička dinamičnost. Čini se da tako u Hrvatskoj nije. Dojam je da je narod tužan. Slažem se da je kultura drugačija. Da se na Zapadu, sve gleda zdravorazumski. Ali iskreno, ja znam kako se Hrvati znaju radovati i veseliti. No toga, ne znam iz kojeg razloga, na Uskrs nema previše. Uglavnom, mnogo toga kod nekih ostaje na razini običaja, blagoslova jela, jaja i šunke. Ovime ne mislim da trebaju Hrvati plesati u Crkvi kao u Beninu. Nego da se na licima vidi barem ta uskrsna radost.
Koliko je katolika u Beninu?
- Država ima oko 10 milijuna ljudi, a katolika je oko tri milijuna. Zemlja je poprilično siromašna, i valjda zbog toga nismo bili pogođeni ratovima. Bolje nam je biti siromašan u miru, nego bogat u ratu. I upravo zbog toga, vjernici u Beninu svaki dan mole “hvala ti Bože, što sam živ”, a ne “daj mi Bože ovo ili ono”.
Spomenuli ste mi ranije da je vaš otac bio musliman?
- Da. Ja sam rođen u Beninu, imam tri starije sestre, dvije mlađe sestre i jednog mlađeg brata. Bili smo siromašna, ali sretna obitelj. Moj otac je bio musliman, majka je katolkinja, i tata je zbog majke prešao na katoličanstvo. Mama je tu bila poprilično jasna (smijeh). Svoje djetinjstvo, veliki dio praznika, provodio sam kod svoje bake, očeve majke. Očeva rodbina su muslimani, i ja sam redovito išao s njima u džamiju na molitvu. Svatko je znao da sam ja kršten, ali nitko mi nije ništa zabranjivao niti mi zbog toga prigovarao. Tamo su sve religije vrlo prijateljski nastrojene sa svim religijama. Suživot je vrlo miran, tako da mi je u džamiji bilo vrlo lijepo jer to nisam doživljavao kao nešto što sam morao. I to mi je pomoglo da sam se malo približio tom muslimanskom mentalitetu. U tom selu nije bilo katoličke crkve pa sam zato odlazio s rodbinom u džamiju.
Nemoguće je ne primijetiti ožiljke na vašim obrazima.
- Da, to sam dobio kad sam bio mali. To je znak pripadnosti mojoj obitelji. Budući da sam bio prvo muško dijete u obitelji i postao onaj koji će nastaviti lozu i obiteljsko ime, dobio sam te crte. Nažalost, iznevjerio sam obitelj (smijeh). Često me djeca pitaju od čega mi je to, pa im kažem da su me lavovi napali. Onda mi kasnije dođu majke pa izražavaju žaljenje (smijeh).
U Beninu ste završili i školovanje.
- Odlazio sam u školu, ali nisam mogao biti cijelo vrijeme na nastavi jer nismo imali za školarinu. Bili smo siromašni pa sam učio tako da bih učio kod prijatelja. On bi se vratio iz škole, a ja bih ga pitao što su radili, i tako bih učio. Bio je samo jedan problem. Naime, tada se pisalo kredom na pločicama, i ako bi pala kiša, sve što je bilo napisano na pločicama bi se izbrisalo. Spasilo me što sam najbolje pisao testove, i zbog toga su me profesori puštali u više razrede. Tako sam dogurao do gimnazije i nakon toga do bogoslovije.
Kada ste osjetili svećenički poziv?
- Kad sam bio u osnovnoj školi. Od župnika bih dobivao svijeće da bih mogao učiti. Svećenici su bili neobično odjeveni, bili su u bijeloj reverendi, i svaki put kada su govorili ja sam se osjećao kao Isusovi učenici na putu u Emaus kada su sreli Uskrslog. Kada su oni svećenici govorili “gorjelo je u mojem srcu”. Poziv je to koji se rodio da budem kao netko. Da budem svećenik.
I kako onda stižete u Hrvatsku?
- Pa tada su kao misionari u Beninu bili velečasni Franjo Jačmenica i Toni Štefan. Nakon što je Toni završio svoje poslanje u Beninu, biskupi su odlučili da dođem na bogoslovni fakultet u Zagreb. Hrvatska je bila prva zemlja u kojoj sam bio izvan Benina.
I što su roditelji rekli?
- Nisam im rekao. Roditelji nisu znali da odlazim u Hrvatsku. Nisam im rekao. Tek kada sam došao u Zagreb nazvao sam prijatelja i rekao mu da kaže mojim roditeljima kako ćemo se vidjeti za dvije godine. Da sam im rekao prije puta, oni bi bili protiv. Siguran sam u to. Moja majka je, kad sam rekao da idem u bogosloviju, bila protiv. Znala je da ako odem, da će me sve rjeđe viđati, da ću otići. I bila je u pravu. Sada zna gdje sam. Susjedima kaže da sam otišao kod bijelih ljudi (smijeh).
I kakav je bio dolazak u Hrvatsku?
Kada smo dolazili rekli su nam da će sva predavanja biti na engleskom jeziku. I kada sam došao, bio sam zaprepašten. Nisam znao ništa. Ono što mi je teško palo bila je činjenica da sam ja prije dolaska u Hrvatsku, u Beninu u jednoj gimnaziji, bio profesor. Bio sam bog i batina. A sada sam u Zagrebu morao sve ponovno ispočetka. To je bio moj križni put jer sam ponovno morao ispočetka učiti.
Na fakultetu ste imali najbolji diplomski rad među svim studentima.
- Da. Gledajte, što god radim, radim s velikom odgovornošću i predanošću. Znate, ja sam došao ovdje iz daleke zemlje, i nisam želio iznevjeriti svog biskupa koji me je poslao ovdje. Nisam želio iznevjeriti ni biskupa koji me ovdje primio. Marljivost je bila na prvom mjestu.
Mladu misu ste imali 2009.
- Da, na Veliku Gospu imao sam svećeničko ređenje u Beninu, u svojoj matičnoj biskupiji u Porto-Novu. Ono što je bilo iznimno jest da je na mojoj mladoj misi bilo 32 hodočasnika iz Hrvatske. To je mojima bilo neopisivo i mislim da se nikada u Beninu nije dogodilo da na jednoj mladoj misi budu hodočasnici iz neke strane zemlje. Nakon ređenja, vratio sam se u Hrvatsku.
Što radite u slobodno vrijeme?
- Volio bih da imam više vremena za odlazak na Sljeme. Volim zagrebačku arhitekturu, povijesne zgrade i znamenitost. U posljednje vrijeme se malo i kulturno uzdižem (smijeh). Bio sam u HNK, gledao sam “Tko pjeva zlo ne misli”. Oduševio sam se. U slobodno vrijeme čitam, a posljednje vrijeme bavim se temom doktorata pa mi je često u rukama stručna literatura.
Koja je tema?
- Transhumanizam. Iz perspektive teologije. Jako me zanimaju roboti, umjetna inteligencija, nanotehnologija. Te afričke teme me zanimaju (smijeh).
Jesu li ikada vjernici imali predrasude prema svećeniku iz Afrike?
- Da. Svi su u počeku meni htjeli na ispovijed jer su mislili da ne znam hrvatski. Imali su krivu nadu (smijeh).